S 46 od maksimalno mogućih 49 bodova našeg žirija Maro Joković (32), ljevoruki topnik iz Mlina, proglašen je najboljim hrvatskim vaterpolistom 2019. godine u tradicionalnoj anketi Večernjeg lista.
Na žalost, zbog klupskih obveza u grčkom prvenstvu s njegovim Olympiakosom, Mare nije bilo u Splitu na tradicionalnoj Noći hrvatskog vaterpola.
Umjesto njemu, Sikiričina Vaterpolista, tradicionalni trofej koji Večernjak dodjeljuje laureatu, predali smo izborniku Ivici Tucku. A Joković je u međuvremenu obavio posao, Olympiakos je u gradskom derbiju pobijedio Ethnikos s 24:6.
– Neočekivano smo remizirali s Vouliagmenijem u prethodnom kolu, pa se sad stvorila drama i malo jača mobilizacija, i zato nisam mogao doći – objašnjava popularni Joke.
Kako komentirate činjenicu da ste do trofeja za najboljega došli s 32 godine?
Pratio sam anketu
– Kad se pogleda popis imena prije mene, lako se da zaključiti da je svatko od tih vrhunskih pojedinaca itekako zaslužio naslov najboljega, neki čak i više puta, prvenstveno zbog svojih igračkih, ali i ljudskih kvaliteta. Protekla godina za mene je bila jedna od boljih u karijeri i premda imam 32 godine, osjećam se dovoljno mlado da mogu parirati svojim mladim kolegama. Drago mi je da je struka to prepoznala.
Jeste li stigli pratiti anketu i što kažete o prvim pratiteljima Bušlji i Vrliću?
– Pratio sam anketu i drago mi je da su istinski poznavatelji vaterpola bili ti koji su birali. Predivna je to i prestižna nagrada, sretan sam zbog nje, ali da su je i Bušlje ili Vrlić osvojili, ne bi bilo nezasluženo. Obojica su imala izvrsne klupske sezone i nositelji su igre u kojim god momčadima zaigrali. S njima je doista užitak igrati.
S Bušljom vam se često putovi križaju, obojica ste bili u Melbourneu 2007., naslijedili ste ga u Olympiakosu. U kakvim ste odnosima s njim i vezuje li vas još nešto?
– S Androm igram zajedno već 15-16 godina i jedan je od rijetkih igrača s kojim sam prošao kroz gotovo sve selekcije Juga i reprezentacije. Imamo uistinu zavidan broj zajedničkih utakmica u rukama. I vrlo dobro se poznajemo, privatno i u bazenu. Čak smo i prvi susjedi u Dubrovniku.
Šest pogodaka Mađarima u dvoboju za broncu na SP-u u Gwangjuu, je li to vaš rekord?
– Da, to je moj rekord i drago mi je da je došao u jednoj takvoj utakmici.
Povezali ste gotovo sve naše medalje od 2007. do danas, imate ih 20, koja vam je od njih najdraža?
– Puno puta naglašavao sam da je olimpijska medalja vrhunac dostignuća svakog sportaša i zato će mi Olimpijske igre u Londonu 2012. ostati u najljepšem sjećanju. U proteklih 10-ak godina uistinu smo osvojili velik broj odličja i ponosan sam na činjenicu da sam dao svoj doprinos za gotovo svaku od njih.
Igrali ste u tri jaka kluba – Jug, Pro Recco i Olympiakos (opet kao i Bušlje) – kako biste ih usporedili?
– Sva tri kluba imaju veliku vaterpolsku tradiciju i to s ponosom naglašavaju. U takvim su klubovima očekivanja, naravno, velika i to donosi određeni pritisak, ali to je sastavni dio sporta. Imao sam sreće da sam u Jugu odrastao s velikim imenima i s njima učio i nadograđivao se. Igranje u Reccu i Olympiakosu za mene je potvrda dobrog rada i pruženih partija na klupskoj i reprezentativnoj razini. U svakome od ova tri kluba prisutan je taj pritisak osvajanja. U Jugu i Olympiakosu naglasak je stavljen prije svega na domaće trofeje, dok je u Reccu najvažniji onaj Lige prvaka, s obzirom na velika ulaganja.
Kako ste se snašli u Olympiakosu, je li obitelj s vama, jeste li počeli učiti grčki, kakva vam je grčka kuhinja?
- Atena i život u Grčkoj uistinu su fenomenalni. Tu sam sa suprugom i tri kćerkice i baš smo se dobro snašli i uklopili u velikom gradu. Momci iz kluba su me dobro primili, ozračje u klubu je više obiteljsko nego strogo profesionalno i taj ležeran način života mi baš odgovara. S jezikom se malo teže snalazim, dok s grčkom kuhinjom nemam problema i već sam je dobro upoznao.
Otac ste triju kćeri, kako vam je s njima, hoće li se i one baviti sportom?
– Sofia ima pet, Laura tri godine, a Gloria tek sedam mjeseci. Ove dvije starije su tipične djevojčice koje zanima ples, šminka, igranje lutkama i to im je zasad u središtu interesa. Za sport je možda još rano, ali što god izaberu, ja ću se s tim složiti i podržati ih. Nema mi druge...
Trenirao sam košarku
S obzirom na to da ste visoki 203 centimetra, jeste li u nekoj dobi razmišljali o tome da se bavite košarkom?
– Kao mali sam trenirao košarku, ali vrlo kratko. Blizina plivališta u Mlinima bila je, možda ne presudan, ali svakako jedan od važnih faktora koji su me usmjerili prema vaterpolu. I, naravno, društvo s kojim sam napravio svoje prve vaterpolske zaveslaje.
Od brojnih trenera s kojima ste radili, tko je najzaslužniji za vašu karijeru?
– Imao sam sreću da sam radio s uistinu puno vrhunskih vaterpolskih stručnjaka. Svatko od njih mi je prenio dio svog znanja i na tome sam im zahvalan. Bilo bi nezgodno izdvojiti samo jednoga.
Kakvi su vam planovi za ovu sezonu, klupski i s reprezentacijom?
– U Olympiakosu se naglašava važnost domaćih trofeja i to nam je primarni cilj. Svi napori i misli usmjereni su prvenstveno u tom smjeru. Dobro smo startali i u Ligi prvaka i plasmanom na Final Eightu ispunili bismo i preostale ciljeve. Sve iznad toga bila bi čista premija. No, 2020. bit će naporna godina za reprezentaciju jer imamo dva velika natjecanja, Europsko prvenstvo i Olimpijske igre, a svako od njih od je iznimne važnosti. EP i dodatno zbog činjenice da se još nismo kvalificirali za OI. Nadam se prije svega da ćemo sve pripreme i natjecanja proći bez ozljede. Hrvatska reprezentacija oduvijek cilja na najviše postolje, a s obzirom na igrački kadar koji imamo i prikazane igre u posljednjih nekoliko godina, mislim da imamo kvalitetu za velike stvari.
