Lena Ivančok (19) prošlo ljeto stigla je u Lokomotivu. Došla je iz Austrije, no pravu priliku na vratima rukometašica iz Crnatkove nije imala. Sve do četvrtfinalnih susreta Challenge kupa s praškom Slavijom u kojima je u dvije utakmice obranila 19 udaraca...
Jeste li očekivali da ćete u obje utakmice tako puno braniti?
– Znali smo da je Slavia dobar klub i da nam neće biti lako pa nas je trener tako i pripremio. Nadala sam se da ću braniti budući da sam u dobroj formi i dobro treniram. Minutažu često određuje sam tijek utakmice – rekla je Lena.
Sve tri sestre rukometašice
U dvije utakmice obranili ste 19 udaraca. Jeste li zadovoljni?
– Imala sam prosjek obrana od oko 36 posto što je dosta dobro. Naravno da se uvijek može bolje, no zadovoljna sam.
Dosta ste visoki. Jeste li prije rukometa trenirali neki drugi sport?
– Da, visoka sam 185 cm, a rukomet sam počela trenirati sa sedam godina i to je moja prva i najveća ljubav. Odmah sam stala među vratnice jer mi se trčanje terenom nije baš svidjelo. S 15 godina branila sam u Prvoj austrijskoj ligi, u seniorskom sastavu. Put do vrhunske vratarke nije lagan. Puno je tu stresa, treninga, prolivenog znoja.
Rođeni ste u Beču, baš kao i Ivan Martinović i njegovi brat i sestra. Koliko su slični vaši rukometni putevi?
– Jako su slični, Ivanove sestre igrale su sa mnom u klubu, a Ivan je išao s mojom sestrom i sa mnom u istu sportsku gimnaziju u Beču.
Igrate za Austriju?
– Da, u reprezentaciji sam prošla sve omladinske uzraste. Sa svojom sestrom Ines igram od prošle godine i za seniorsku reprezentaciju. Najstarija sestra Karla prošle je godine prestala igrati, a i ona je godinama bila u austrijskoj reprezentaciji – istaknula je mlada vratarka Lokomotive.
Roditelji su vam iz Međimurja, koliko često posjećujete njihov rodni kraj?
– Imamo kuću u Međimurju i, otkad sam u Zagrebu, koristim svaki slobodan trenutak te ga provodim s bakom i djedom i prijateljicama u Peklenici, odakle su moji roditelji.
Kako je uopće došlo do prelaska iz Austrije u Lokomotivu?
– Budući da sam igrala u reprezentaciji igračica 2000. godišta protiv reprezentacije Hrvatske, trener Šoštarić me zapazio i pozvao da dođem u Lokomotivu. To me razveselilo i prevagnulo u mojem odlasku u Zagreb.
U Zagrebu ste već gotovo godinu dana. Kako vam se sviđa grad?
– U Zagrebu živi dosta moje rodbine pa grad poznajem otprije. Jako je lijep.
Nažalost, došli ste za vrijeme pandemije, kako se snalazite u situaciji kada se ne može nikamo osim na treninge?
– To je još jedan razlog mojih čestih odlazaka u Međimurje. Mislim da nikome u Hrvatskoj u ovoj situaciji nije lako. Mi bar možemo trenirati i igrati.
Tata mi je bio predsjednik
Živite li sami u Zagrebu? Kako se snalazite, kuhate li sami?
– U stanu živim s još dvije igračice iz kluba tako da ponekad kuhamo zajedno što mi čini zadovoljstvo – kaže Lena.
Što najčešće radite u slobodno vrijeme, kada nemate rukometnih obveza.
– Kuham, šetam gradom, gledam serije, filmove i slušam glazbu. Kod bake učim kuhati, a u Zagrebu onda isprobavam njezine kulinarske tajne.
Studirate li?
– Upisala sam u Čakovcu studij menadžmenta turizma i sporta.
Dolazite iz sportske obitelji.
– Moji roditelji također su se bavili sportom. Imamo u Beču trgovinu sportske opreme u kojoj prodajemo nekoliko sportskih brendova. Sestre su mi sportašice, kao što sam već rekla. Malo mi nedostaje to što se ne viđamo često, ali čujemo se svaki dan telefonom.
Vaš je tata bio i predsjednik kluba u kojem ste igrali u Austriji.
– Da, bio je predsjednik i financirao je klub koji je njegovim dolaskom prvi put u povijesti austrijskog rukometa osvojio Kup i srušio poznati klub Hypo. Cijela naša obitelj živi za rukomet i to nas jako ispunjava.
Postoji li mogućnost da jednog dana igrate i za Hrvatsku?
– U sportu postoji zlatno pravilo: nikad ne reci nikad.
Koji su vam vratarski uzori?
– Niklas Landin i Amandine Leynaud, francuska vratarka iz mađarskog kluba Győra.
