Ivan Leko (42), nekada nogometaš belgijskih klubova Club Bruggea, Beershota i Lokerena, te trener St. Truidena i Club Bruggea, ima prebivalište u Antwerpenu, a trenutačno poslovno boravi u Zagrebu. Bez trenerskog angažmana je od prosinca prošle godine, kada se razišao s Al-Ainom iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, pa smo ga pitali bi li se opet vratio kao trener u arapski svijet?
- Ne bih! Ja sam zadnjih 15 godina u Belgiji, 20 godina sam izvan Hrvatske, sve svoje trenersko napravio sam u Belgiji. Imam hrvatsku i belgijsku putovnicu; belgijski sam trener, ali sam Hrvat. S jedne strane, u UAE radio sam s iznimno kvalitetnim ljudima, koji su me zaista prijateljski primili. I da Zlatko Dalić i Zoran Mamić u tom klubu nisu odlično obavili svoj posao, oni sigurno ne bi za trenera uzeli Hrvata. Tražili su trenera koji je nešto osvojio, a ja sam osvojio “nešto”, u ligi koja vrijedi “nešto”. Ali, nogometno su oni dosta ispod nekog minimuma koji sam očekivao. Prije svega mislim na motivaciju, želju za napretkom, za pobjedom, za individualnim progresom, razvojem. A kod mene je svaki trening kao utakmica; tempo, sve puca od naboja. Ja sam se u Emiratima nastojao prilagoditi, ali neke granice postoje. Tamo sam trenirao možda s 50 posto razine na kojoj mislim da se treba trenirati, a njima je i to bilo prejako. Kad sam dobio otkaz, čovjek iz Al-Aina koji mi je dao otkaz, dao mi je najveći kompliment kazavši mi: ‘Ivane, ti se ovdje ne uklapaš jer si malo previše profesionalan’.
S klupe Club Bruggea otišli ste 2019. A 2018. doživjeli ste uspon i pad: najprije dvostruka kruna, a potom i pritvor, istraga o namještanju utakmica. Jeste li iz belgijskog nogometa otišli s gorčinom ili ponosom?
- S velikim ponosom. Pa i nakon što mi se to dogodilo 10. listopada 2018., vodio sam momčad još 7-8 mjeseci. I u zadnjoj utakmici doživio sam ovacije koje treneri rijetko mogu doživjeti, što ću pamtiti dok sam živ. Izišao sam pred publiku u Bruggeu i cijeli stadion mi je skandirao.
Ali vaše ime ostalo je čisto nakon afere?
- Čovjek, naravno, ide dalje, ali to vas promijeni. U biti, dođete do toga da trebate paziti s kim pijete kavu. Istraga još nije gotova, ali što se tiče mene, sve što ja znam, i što sam radio, 200 sam posto čist. Volio bih samo da je to odmah završilo, jer ovako ljudi koji vas ne poznaju ‘zaguglaju’ vam ime i prvo što im se pojavi je ta afera. A ne iziđe da sam prvak s Bruggeom i da sam igrao u Ligi prvaka. I onda kažu – ma pusti, ne želim se petljati s njim.
Ali, oni koji vas traže ipak znaju za sve što se postigli kao trener?
- Da, nakon što sam dobio otkaz u Al-Ainu, da sam htio, mogao sam raditi. No, jednostavno, u ovom trenutku s emocionalne strane mi je dosta uzeo odlazak u Emirate. Jako sam emotivan, i potrebna mi je emocija i energija da osjetim da sam ponovno spreman za klupu.
Je li vas zvao Hajduk?
- Hajduk izravno ne, ali je bilo nekakvih priča. Preko nekih ljudi netko se raspitivao o meni...
Zavidite li prijatelju Tudoru na poslu koji obnaša, s obzirom na pritisak kojemu je izložen u toj specifičnoj sredini?
- Igor je nakon šest godina, tijekom kojih je radio u Grčkoj, Turskoj i Italiji, i te kako svjestan zašto je i gdje došao. A ovo je sve samo ne idealan trenutak da bude trener Hajduka. Za sve, pa i za mene. A ja znam da ću jednoga dana biti trener Hajduka.
Igor je temperamentan, pomalo naprasit?
- Ne bih rekao naprasit, nego bih rekao da ima jaku osobnost. Ne boji se ničega i ne dopušta ljudima da se miješaju u njegov dio posla. To je zbog njegove neovisnosti, ekonomske, socijalne, društvene. Netko to može nazvati naprasitošću, netko prepotencijom, a ja to nazivam jakim karakterom.
Je li on idealan trener za Hajduk?
- U ovom trenutku nema boljega ni blizu. Ako on nije sposoban napraviti iskorak, onda ne znam tko bi to bio u stanju. Jer, Hajduk je i prije imao dobre trenere, Burića, pa i Oreščanina, koji je imao fenomenalne brojke.
Vidite li onda Tudora kao dugoročno rješenje za klupu Hajduka?
- Tudor i Hajduk otprilike su isto kao što bismo bili Hajduk i ja; prevelika ljubav iznutra, prevelike emocije i strast, a tu nikad ne znate što se može dogoditi. Ali, čisto kad se gleda koliko je to jaka veza, ni jedan drugi trener ne može imati jače osjećaje od Tudora prema Hajduku.
Bili ste član posljednje Hajdukove generacije koja je osvojila naslov prvaka 2005. godine. Vidite li uskoro Hajduk ponovno na toj poziciji?
- Hajduk 15 godina nije bio ni blizu tome da bude prvak, praktički se već u veljači-ožujku bori za drugo-treće mjesto. Sama ta činjenica je jako tužna. I polazeći od toga, smatram da se Hajduk svake godine mora boriti za naslov! Dalje, ljudi koji su u klubu i oko kluba, trebali bi stvoriti uvjete, atmosferu i sve da to tako i bude, a u ovom trenutku Hajduk nije ni blizu tome da se ravnopravno bori za naslov.
A u sljedećoj sezoni? Kreće li Hajduk u utrku s iste pozicije kao Dinamo?
- Ma ni blizu. Dinamo je Real za Hrvatsku. Organizacija kluba, kvaliteta rada, igrači, sve što radi Dinamo u zadnjih 15 godina dovodi ga u situaciju da je prije svake sezone apsolutni favorit. Tu se ne radi u postocima 60:40, nego 90:10.
Vidite li pomake u igri Hajduka otkad je došao Tudor?
- Nisam prije previše gledao, samo velike utakmice, s Dinamom, Rijekom, a otkad je došao Tudor, gledam svaku. Hajduk igra s više rizika, ima veću energiju, pokazuje veću strast i “fiziku”. Sad da pričamo previše o kvaliteti i organizaciji igre još je prerano. Ali sam vidio 2-3 utakmice jako dobre, s Varaždinom, početak sa Slavenom Belupom, pa s Lokomotivom, Goricom. Igor je takav tip da će kod njega uvijek igrati najbolji. Njega ne zanima koliku tko ima plaću, tko je koga doveo...
Na kraju i pitanje o reprezentaciji - jesmo li među favoritima Europskog prvenstva 2020.?
- Nismo među top 3-4 favorita. Mi smo bili drugi na svijetu, bili smo najljepša priča SP-a, skupa s Belgijom, ali bilo bi glupo pričati da smo favoriti. Mi smo jako dobri i možemo dobiti svakoga, ali u nogometu, pogotovo u reprezentativnom, razlike u kvaliteti su minimalne. Jako je bitno kakvo će biti ozračje; pogoditi kemiju s igračima, kao što je Dalić napravio u Rusiji, to će biti ključno.
Je li Belgija među tri favorita?
- Da, ona je već dvije godine prva na Fifinoj ljestvici, pobjeđuje u svim utakmicama lagano, superiorna je - tvrdi Leko.
Vidio sam dotičnog gospodina na terenu Haška morati tamo traži angažman