Umirovljenje trojice reprezentativaca, Ćorluke, Subašića i Mandžukića (s ukupno 236 nastupa), u ovom trenutku, dok su nam još uvijek svježe slike pobjedničkoga marša kroz Rusiju i veličanstvenoga dočeka u Zagrebu, možda na prvi pogled izgleda kao dramatično osipanje nacionalne momčadi, ali ono zapravo i te kako ima svoj smisao i – još važnije – odigrano je pravodobno, kada je šteta za vatrene najmanja.
Sva trojica zaslužnika već su debelo zakoračili u četvrto desetljeće (Ćorluka i Mandžo rođeni su 1986., Subašić 1984. godine), u Rusiji su, osvojivši svjetsko srebro, doživjeli klimaks svoje reprezentativne karijere i – posve razumljivo – njihova motivacija je ishlapjela. Što im nitko nema pravo zamjeriti. Oni odlaze sa stilom, na svome vrhuncu, i ne zaslužuju ništa drugo do zahvalu za sva herojstva koja su nam priuštili, ne samo u Rusiji.
Na isti način, neposredno nakon Svjetskog prvenstva, odnosno na početku novoga ciklusa, opraštali su se brojni divovi svjetskoga nogometa, poput Zidanea (2006.), Klosea i Cannavara (2010.), Lahma (2014.) ili Piquéa, Inieste, Davida Silve i Mascherana, netom nakon Rusije.
I naše legende, Šuker, Prosinečki (2002.), Pršo (2006.), Pletikosa li Eduardo da Silva (2014.), pa i Darijo Srna (2016.) odlučili su se na mirovinu netom nakon završetka velikoga natjecanja otvorivši vrata novim snagama uoči početka sljedećih kvalifikacija. I niti jednom Hrvatska, zahvaljujući nezaustavljivoj proizvodnji ekstratalenata, unatoč spomenutim umirovljenjima, nije propustila sljedeći veliki turnir.
>> Pogledajte transfere hrvatskih nogometaša
Stoga ni sada nemamo razloga za preveliku zabrinutost. Pred hrvatskom je reprezentacijom, još uvijek snažnom i prepunom svjetskih zvijezda, Liga nacija, kao zagrijavanje za kvalifikacije za najvažniji strateški cilj, Europsko prvenstvo 2020., koje počinju tek u ožujku sljedeće godine. Sasvim dovoljno vremena da srebrni izbornik Zlatko Dalić složi novu dobitnu kombinaciju za pohod na europski tron.
