Postavši svjetski nogometni doprvak, Hrvatska je čak i za mnoge neutralne promatrače postigla najveći mogući sportski uspjeh od 1992. godine i raspada one države koja je bila sportska velesila.
Uspjeh srebrnih vatrenih veći je od svih ostalih jer je ipak ostvaren u planetano najpopularnijem i najrasprostranjenijem sportu i sa te strane strši u niski velikih pothvata koje ostvaruju reprezentacije najvećih država nastalih raspadom Jugoslavije u loptačkim sportovima.
U ljeto 2016. Srbija je igrala olimpijska finala u košarci, odbojci i vaterpolu, od 103 njezina sportaša koji su došli u Rio de Janeiro kući su se s medaljama vratila 54, s time što su glavninu činili članovi te tri loptačke reprezentacije. Godinu poslije Hrvatska je postala svjetski vaterpolski prvak, a Slovenija senzacionalni europski košarkaški prvak.
Ovog ljeta Srbija je osvojila naslov europskog vaterpolskog prvaka. Četvrti put zaredom, što je također nevjerojatan pothvat bez obzira na to što se radi o sportu u kojem krug kandidata za medalju ne prelazi uzak okvir jednih te istih 5-6 zemalja.
Dakle, raspad Jugoslavije ne samo da nije izbrisao sa sportskih zemljovida prostor jugoistoka Europe, kako se mislilo da će se dogoditi, već je u nekim momčadskim sportovima dodatno zaoštrio konkurenciju, a neke je, poput vaterpola, čak i spasio jer su se umjesto jedne pojavile čak tri reprezentacije koje konkuriraju za medalju. Uz napomenu da u vodi Srbija izrazito dominira onako kako dugo čak ni Jugoslavija nije mogla.
Manja zemlja – prednost?
Da, broj natjecanja je možda nešto veći, ali ipak to ne mijenja činjenicu da je hrvatska nogometna reprezentacija u odnosu na bivšu jugoslavensku redoviti sudionik velikih natjecanja, a da su odbojkaške reprezentacije Srbije velesila po rezultatima u odnosu na prethodnike iz SFRJ.
Što je samo potvrda tezi da veličina zemlje, samim time i većeg izbora igrača, ne donosi nužno i rezultat, dapače. U posljednje vrijeme sve češće svjedočimo uspjesima reprezentacija iz manjih nacija s malom bazom, poput Islanda u nogometu ili Slovenije u košarci. Pokazalo se čak da je tim ekipama prednost bila što su se igrači svi međusobno jako dobro poznavali te su nekako djelovali složnije, ujedinjenije u odnosu na suparnike iz puno većih zemalja.
Usporedimo li, na primjer, samo učestalost pojavljivanja na velikim natjecanjima, vidjet ćemo da je Hrvatska propustivši samo dva natjecanja u 22 godine u nogometu puno veća sila nego što je to bila Jugoslavija, naročito od kraja šezdesetih nadalje.
Nogometna reprezentacija bivše države nije nastupila na svjetskim prvenstvima 1966., 1970., 1978. i 1986., a plasirala bi se i tek na svako drugo europsko prvenstvo. Od 1968. nadalje nije bilo značajnijih dometa na tim natjecanjima (računajući i EP kod kuće 1976. jer je s dva poraza u dvije utakmice bila četvrta, nap. a.) iako je bilo igrača izrazito visoke klase poput Džajića ili Sušića koji su bili velike zvijezde zbog igara u klubovima u jakoj jugoslavenskoj ligi.
No, u reprezentaciji, koja jest izazivala zanimanje i velika očekivanja, ali ne i veliku euforiju i nacionalni zanos kao što je u slučaju vatrenih, manje se oslikavala klasa igrača, a puno više međusobna podijeljenost i trvenja o kojima je već 1982., nakon što je Jugoslavija neslavno okončala nastup u najslabijoj skupini na cijelom SP-u u Španjolskoj, pisao Veselko Tenžera u Danasu:
“Cijela ta prešećerena torta od nogometne reprezentacije dekorirana je političkim uresima, sa šlagerski istaknutim jugoslavenstvom. Pa ipak, unatoč tom romantičnom jugoslavenstvu u kopačkama, točno se znalo za koga je najveći igrač Petrović, za koga opet Zajec, a za koga Sušić... Domoljubna maskerada putovala je uzduž i poprijeko zemlje i bavila se svime više nego nogometom…
Jer, cijelo je vrijeme o samom loptanju i bilo najmanje riječi; selektor je u stilu vođe navijače počeo nazivati narodom: “narod je uz nas”… “narod od nas očekuje”… Lakrdija!”.
Svlačionica one reprezentacije bila je samo refleks društvene zbilje baš kao što je i naša srebrna refleks sadašnje. Iako se posebno u Zagrebu odrastalo na pričama kako bi Kranjčar, Mlinarić, Cerin…
imali puno više nastupa za reprezentaciju da nije bilo Jugoslavije, nezadovoljnih je zapravo bilo još, o čemu svjedoči i rečenica iz uvodnika beogradskog Nedeljnika napisana u vrijeme SP-a u Rusiji: “Ivica Osim uspio je uništiti najveću generaciju u povijesti našeg nogometa, i to tako što je umjesto svjetskih prvaka iz Čilea i Crvene zvezde, u tim ubacio svoje jarane iz Sarajeva.”
A sve se to odvijalo u do jednog trenutka kontroliranim uvjetima i uz posebnu brigu da medijski sadržaj bude lišen bilo kakve nacionalne netrpeljivosti. E sada možemo samo zamišljati koliko bi danas situacija bila gora, napetija i složenija za onog nesretnika koji bi se našao u ulozi izbornika ili selektora. Što samo potvrđuju ocjene u beogradskom Nedeljniku da Modrić nije zaslužio Zlatnu loptu jer je “jednostavno bilo boljih”.
Naravno, ne misle svi tako, no Oscar za “naj-izjavu Mundijala” na te teme ipak pripada mladom novinaru s beogradskog portala Mondo koji je još na početku SP-a na pitanje kako bi prošla reprezentacija sastavljena od igrača s “ovih prostora” odgovorio: “Nikako! Mislim da bismo se mi na neki način samouništili. Ne znam što bi se dogodilo, ali našli bismo način da razočaramo.”
Bitno je tko vodi savez
Uz silnu i neospornu kvalitetu igrača hrvatska nogometna reprezentacija velik je uspjeh na SP-u ostvarila ogromnim zajedništvom na terenu i izvan njega kakvo ona bivša iz razumljivih razloga ipak nije mogla postići. Još malo Tenžera: “Jer, nogomet je samo nogomet i nikad nije samo nogomet.
Ovisi, kako se igra. A naši su nogometaši igrali tako jezivo, ispod vlastitih mogućnosti, da je više nego očito kako to nije samo nogomet i kako su mnoge sablasti trčale po terenu u Zaragozi.”. Napisano 1982. nakon što Jugoslavija u tom gradu nije uspjela s više od 1:0 pobijediti Honduras i tako završila u skupini iza domaćina Španjolske i Sjeverne Irske.
Isto to zajedništvo i strast prema nacionalnim bojama o kojem trubimo nakon uspjeha hrvatskih nogometaša osobine su koje krase i reprezentaciju Srbije u sportu u kojem konkurencija nije ni približno široka i jaka kao u nogometu, ali njezina je dominacija svejedno vrijedna poštovanja.
Osim u vaterpolu, Srbija kao jedna od siromašnijih europskih država ostvaruje fenomenalne rezultate u globalnim sportovima poput odbojke i košarke. I dok je košarkaškim uspjesima samo nastavila nenadmašnu nisku uspjeha Jugoslavije, koja ni u jednom kolektivnom sportu nije bila tako moćna kao u košarci, odbojkaške medalje s velikih natjecanja zapravo su nešto sasvim novo, a Srbija ih je osvajala i u muškoj i u ženskoj konkurenciji.
Iako je imala odličnu školu i dobre klupske rezultate u Europi, odbojkaške reprezentacije SFRJ osvojile su samo par medalja na velikim natjecanjima, nijednu zlatnu, a Srbija je kao nositelj smanjene zajednice s Crnom Gorom od 1992. te od 2006. kao samostalna osvojila čak 19 odbojkaških medalja, od toga čak pet zlatnih, što na europskim ili svjetskim prvenstvima, što na Olimpijskim igrama! Sve probleme koji ih inače muče, Srbi u odbojci nadilaze odličnim radom saveza koji je posložio jedan od najcjenjenijih uglednika u svijetu tog sporta – Aleksandar Boričić.
Naravno, tu je kao važna predispozicija i genetska talentiranost za igre s loptama ili lopticama – spomenimo i da su i Srbija i Hrvatska u tenisu nadmašile Jugoslaviju ne samo u rezultatima u Davisovu kupu nego i po broju pojedinačnih osvajačica i osvajača najvećih svjetskih turnira (Đoković, Ivanišević, Čilić, Majoli, Ivanović) – a dalje često sve ovisi baš o ljudima koji upravljaju određenim sportom u Hrvatskoj ili Srbiji.
Odlično je to opisao uvodničar Nedeljnika Veljko Lalić: “Za jednu neshvatljivo talentiranu naciju za sport, kao što je naša, a koja još usput ima toliko uspjeha u svim drugim sportovima u kojima ima kontinuitet, nevjerojatno je da se to nikad nije dogodilo u nogometu. Ali je i logično kad vam Duda i Željko odlučuju o košarci, Boričić o odbojci, vaterpolisti o vaterpolu, a stalno jedna te ista ekipa u nogometu.”
No, nisu samo Hrvati i Srbi talentirani već i Slovenci koji izvlače maksimum iz još manje baze od one kojom raspolaže naša zemlja. Nevjerojatno zvuči da su Slovenci istodobno europski prvaci u košarci, treći na svijetu u rukometu, da su 2015. bili europski doprvaci u odbojci te da su lani imali i klub u nogometnoj Ligi prvaka, a tu je i cijeli niz pojedinačnih uspjeha, od biciklista koji je među prvih pet na Tour de Franceu (Primož Roglič) do skijaša-skakača koji je pobjednik Novogodišnje turneje 4 skakaonice (Peter Prevc)... A u vrijeme Jugoslavije u loptačkim su sportovima bili tako rijetki da su ih nazivali “skijašima”.
Svim nasljednicama bivša država s 24 milijuna stanovnika ostaje nedostižna u košarci u kojoj je bila olimpijski pobjednik 1980. te u više navrata svjetski i europski prvak. Doduše, treba reći i da su uspjesi Srbije u košarci izuzetno vrijedni jer je, primjerice, srebrna s posljednjeg SP-a, EP-a i Olimpijskih igara, da ne spominjemo prijašnje uspjehe, ukupno pet europskih i svjetskih zlata od 1995.
Dominacija država nasljednica nad Jugoslavijom, koja je ipak bila sportska velesila, ostvarena je, naravno, na planu reprezentacija, no po pitanju klupskog sporta većina uspjeha iz toga doba ostat će nedostižni, pogotovo kad se sjetimo tri uzastopna naslova prvaka Europe splitskih žutih.
Gotovo nestvarno djeluje da su 1991. godine, dakle u samo predvečerje rata, jugoslavenski klubovi igrali u finalima najjačih europskih kupova, dakle utakmice za naslov prvaka Europe, u baš svim loptačkim sportovima: beogradska Crvena zvezda u nogometu, splitski POP 84 u košarci, Proleter iz Zrenjanina u rukometu (protiv Barcelone), te dva zagrebačka kluba s istim imenom – vaterpolisti Mladosti protiv Napolija i odbojkašice Mladosti protiv sovjetske Uraločke.
Od svih navedenih, samo Proleter nije postao prvak Europe, no upravo je njegov primjer indikativan. Naime, bogato razgranati sustav klupskog sporta u SFRJ i onom sustavu osiguravao je uvjete da i tamo neki Zrenjanin s 80-ak tisuća stanovnika može igrati u finalu europskog kupa s Barcelonom, a da prvi u Europi mogu biti i Bjelovar, Split, Banjaluka, pa čak i Šabac!
Većina tih sredina danas ne samo da ne mogu financirati klubove tako da budu međunarodno konkurentni, već muku muče da uopće isplate plaće onima koji bi se profesionalno trebali baviti sportom. Prednost onog vremena bila je, naravno, i u dugo važećem pravilniku po kojem se karijera ne može nastaviti u inozemstvu prije 28. godine.
S takvim bi pravilom klubovi i danas bili puno konkurentniji, no istodobno bi ono bilo kontraproduktivno za rezultate reprezentacije jer pitanje je bi li Modrić, Mandžukić, Vrsaljko i drugi bili toliko dominantni na terenu da su morali ostati u našoj ligi do 28. godine i da su propustili sva ona velika finala s Realom, Juventusom, Atleticom… S obzirom na to da je nacionalni interes sada bitniji od klupskog, ovako je bolje.
Danas uVL svaki drugi članak nešto o srbiji!! Zanimljivo!?