U vrijeme kada poklonici hrvatske košarke žive uglavnom od lijepih sjećanja i repriza slavnih dana Cibone, Splita i reprezentacije, gotovo pa nam je dužnost prisjetiti se nekih sjajnih igrača iz još ranijih vremena koje se olako zaboravlja u anketama o najboljim hrvatskim košarkašima, a bili su sjajni španeri. Štoviše, bili su svjetski košarkaški prvaci...
Opće je poznato da je reprezentacija samostalne Hrvatske osvojila četiri medalje – olimpijsko srebro, dvije europske i jednu svjetsku broncu – pri čemu je posljednja kolajna osvojena daleke 1995., na Eurobasketu u Grčkoj. No, ako malo bolje zavirimo u prošlost, ako odvrtimo kotač košarkaške povijesti do 1970. godine i Svjetskog prvenstva u Ljubljani, vidjet ćemo da su tadašnje svjetsko zlato reprezentacije bivše SFRJ osvojila šestorica hrvatskih košarkaša. I ne samo to, startnu petorku te zlatne vrste u to vrijeme činili su: Nikola Plećaš (22 go dine), Ratimir Tvrdić (26), Damir Šolman (21), Petar Skansi (26) i Krešimir Ćosić (21), dakle odreda hrvatski košarkaši.
Osim toga, vrlo važan igrač s klupe bio je Vinko Jelovac (21), centar koji je ulazio umjesto centara svjetske klase Ćosića i Skansija. Treba reći da su tu momčad još činili Slovenci Ivo Daneu (kapetan, 32) i Aljoša Žorga (23) te Srbi Ljubodrag Simonović (21), Dragan Kapičić (21), Dragutin Čermak (25) i Trajko Rajković (32). No, srpski trener, izbornik te reprezentacije Ranko Žeravica (40) utakmice je za počinjao s hrvatskom petorkom. Nekim zagriženijim velikosrbima tada je to smetalo, no Žeravica je imao takav autoritet, i podršku čelnika Saveza, da nije morao zadovoljavati famozni “republički ključ”, već je mogao nesmetano birati one za koje je vjerovao da su najbolji.
Nakon čak šest srebrnih medalja jugoslavenske reprezentacije tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća (jed ne olimpijske, dvije svjetske i tri europske) konačno je osvojeno zlato, a zlatni temelj činila su šestorica Hrvata. – Nije Ranko radio za Hrvate niti je bio protiv Srba. Nikome nije bilo krivo što je to tako jer nas petorica u tom trenutku smo bili najbolji – kazao nam je nedavno Rato Tvrdić, igrač kojeg je izbornik volio: – Ja sam isprva mislio da neću imati izgleda ući u reprezentaciju pored Daneua koji je bio čudo od igrača, pored Gjergje koji je bio drugo čudo i Nikolića kao trećeg čuda. Mislio sam, gdje ću ja bez čuda išta učiniti, no Ranko je mene simpatizirao ne znam iz kojih razloga. Kod njega sam uvijek imao neku prednost. Ako imalo poznajete šjor Ratu, ni s ove distance nije teško zaključiti zašto ga je Žeravica dodatno volio. Osim njegovih igračkih vrlina u pitanju je bio i Ratin zafrkantski duh, a takav igrač poželjan je za svaku svlačionicu.
– S Ratom i Krešom nikad mira nije bilo. Zezali su se na svoj, ali i tuđi račun, no u tome nije bilo minimuma zloće pa se na njih nisi mogao naljutiti. I kada je bilo teško oni su nas bili u stanju sve nasmijati. A ozračje zajedništva preduvjet je uspjeha u momčadskim spor tovima. Ne otkrivam to ja, to vam govore svi treneri – kaže Petar Skansi, čovjek s trenerskim iskustvom od tri desetljeća, koji smatra da je dobar potez bio što je reprezentacija tijekom Svjetskog prvenstva izdvojena na Bledu... – Ljubljana je tada prokuhala pa je bila dobra odluka što je naše vodstvo odlučilo da će nas smjestiti na Bledu gdje nismo imali nikakav fizički kon takt s gradom koji je živio u transu. Tada nije bilo autoceste pa smo na svaki trening i utakmicu išli običnom cestom, no nije nam to teško padalo.
Tu vožnju autobusom doživljavali smo kao kon centraciju na ono što nas čeka ili kao relaksaciju nakon utakmice kada bi u autobusu bilo puno smijeha – najčešće u režiji Ćosića i Tvrdića. Krešo je, zapravo, bio omiljena Ratina meta, pa su iz te zafrkancije nastala i dva Ćosićeva na dimka. – Zbog njegove iznimno krhke građe Krešu smo zvali “Aušvic”, a kada sam ga ja jednom primio za nogu, on je bolno uzviknuo “aaa, žila!” I tako je dobio novi nadimak, “Žila”. Kako je funkcionirao Ratin i Krešin odnos, najbolje ilustrira anegdota koju smo pronašli u Krešinoj autobiografiji “Igraj, vjeruj, živi”. Jednom je Rato provirio u Krešinu sobu priupitavši ga:
– Žila, što ti zapravo studiraš? – Biznis – naprečac je odgovorio Krešo. Rato ga je pogledao izvadio deset tisuća tadašnjih dinara i stavio ih Kreši u ruku rekavši: – Biznismen... Ja se idem prošetati, a ti ovo obrni. Kad se poslije nađemo, vrati mi dvadeset tisuća! Kao što je to tadašnji izbornik naglasio u dokumentarcu “Bili smo svjetski prvaci”, ključ uspjeha bile su opsežne i intenzivne pripreme za to natjecanje. Njegov plan, ispisan na 22 stranice, sadržavao je i ovo:
– Potrebno je da reprezentativci budu najma njedvije godine u reprezentaciji i da u jednoj godini budu između 60 i 80 dana zajedno pri čemu je za završne pripreme potrebno najmanje osam tjedana. Izabranici moraju imati određenu inteligenciju, obrazovanje i odgoj. Moraju biti ambiciozni i uporni i imati radne navike. Među njima mora biti izraženo drugarstvo, a svi moraju imati maksimalnu tjelesnu spremnost stečenu treningom u planini.
A da je sve klapalo kako je izbornik priželjkivao, potvrdio je jednom prigodom i Ljubodrag Simonović ustvrdivši: – Mi smo bili poput džez-družine. Sačuvao si individualnost, a opet si imao odgovornost.
Dugokosi i brkati
A pripreme su bile udarničke, posebno onaj dio na snijegu austrijskog zimovališta Bad Kleinkirchheima čega se Petar Skansi i danas jako dobro sjeća:
– Uvjeti su bili idealni, ali za skijanje. Najviše smo igrali nogomet po dubokom snijegu i dizali utege u predvorju hotela. Kada smo se uputili na kontrolnu utakmicu u Udinama, svi oko nas su padali jer mi smo pucali od snage. Taj dio priprema nije prošao jedino Ćosić koji je nešto kasnije došao iz SAD-a, nakon prve studentske godine, a u kasnijoj analizi, nakon osvojenog Prvenstva, Žeravica je iznio pak ove brojke:
– Tim koji smo selekcionirali za Svjetsko prvenstvo imao je 538 dana angažmana, od toga na treninzima 253 dana i na utakmicama 266 dana. Za to vrijeme imali smo 19 testiranja u Saveznom zavodu za fizičku kulturu odigravši 145 utakmica od kojih smo dobili 117, a izgubili 28. A 117. pobjedu izborili su protiv Amerikanaca (70:63), kolo prije kraja SP-a (tada se igrala finalna skupina), u susretu koji im je donio svjetsko zlato i prije završne utakmice sa SSSR-om.
– Da se igrala još jedna utakmica, mi bismo i nju dobili. Toliko smo bili tjelesno spremni – ustvrdio je Rato Tvrdić, a tu tezu prisnažio je Nikola Plećaš: – Da smo ne znam koliko puta igrali protiv Amerikanaca, mi bismo njih dobili. Mi smo pucali od želje da osvojimo to zlato. Nismo htjeli biti samo sudionici, nego pobjednici. Prisjetio se Nikola Žeravičine sistematičnosti u obnovi reprezentacije:
– Svi smo radili maksimalno ozbiljno jer ako to nisi mogao pratiti, ispadaš! Zapravo i nisi imao prostora mangupirati se. Žeravica je sustavno radio na podmlađivanju pa je u reprezentaciju koja će osvojiti olimpijsko srebro u Meksiku uveo nas četvoricu mladih. S tim olimpijskim srebrom u Meksiku i europskim srebrom u Napulju 1969. zacrtan je put prema osvajanju svjetskog zlata 1970. A do njega se došlo pobjedama nad Italijom (66:63), Brazilom (80:55), Čehoslovačkom (94:84), Urugvajem (63:45) i SAD-om (70:63).
Rezultati sugeriraju da je najteže bilo protiv “azzurra” u prvoj utakmici finalne skupine u koju je reprezentacija SFRJ, kao domaćin upala bez da je morala igrati u pred skupinama. Činjenica da se na toj utakmici pojavio predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, kao da je sputala Žeravičine izabranike.
– Protiv Talijana htjeli smo od mah povesti s 20 razlike pa da se više ne mučimo, no čak i kada si bolji, ne možeš ti to uvijek baš kada ti hoćeš – prisjetio se Tvrdić utakmice za koju je tada popularni novinar Boris Janković Argus na stranicama Vjesnika napisao: “Da nije bilo dugokosog Ćosića i brkatog Burduša iliti Ličanina Nikice Plećaša, naš san o 24-karatnom zlatu rasplinuo bi se već na počet ku.”
– No, zahvaljujući tako velikoj borbi, mi smo već u toj prvoj uta kmici probudili publiku i potaknu li ljude da žive s nama – dodao je Plećaš. A Žeravica je bio trener koji je doista davao napadačku slobodu svojim igračima, što su nam potvrdili i Petar Skansi i Damir Šolman: – Nikad nikome nije bilo dopušteno da radi što ga volja, koliko god isti vjerovao da je najbolji. No, slobode je ipak bilo jer je ona bila važna da se razvije hrabrost koju igrači moraju steći – kazao je Skansi na kojeg se nadovezao Šolman:
– U momčadi nije bilo hijerar hije, svi smo po ovlastima bili rav nopravni. Možda je to bio i utjecaj Ćosića koji je s pozicije centra jako
puno razigravao suigrače. I zato je Krešo bio igrač ispred svog vre mena, trener na terenu. Kada bi on imao loptu, svi smo je mogli
očekivati. I Petar Skansi je u tada 21-godišnjem Ćosiću vidio vođu. A Krešo je s prosjekom od 17,3 koša bio i prvi strijelac momčadi, jedini s dvoznamenkastim prosjekom u sastavu.
– Naš prirodni vođa bio je Krešo. Ćosić je već tada pokazivao da je igrač ispred svog vremena koji će na koncu na svojim leđima odvesti tri naraštaja do najvećih uspjeha. Iza njega je bila sezona na Brigham Young Universityju u čijim redovima je on izgledao kao da je LeBron James.
I doista, Krešo je kao “freshman” za BYU prosječ no knjižio 17,4 koša i 12,6 skokova, a sličan prosjek imao je i u reprezentaciji. No, uz njega su i drugi bivali bolji pa tako i Skansi: – Žeravica se oslanjao na kvalitetu pojedinaca. Svi smo jako dobro znali da svaki od nas može odi grati odlučujuću rolu, ako za to ima potrebe, i nije bilo igrača o kojem smo ovisili. Iako je zabijao prosječno 9,5 koševa, Skansi je od novinara proglašen najboljim igračem Prvenstva.
– Čini mi se da je to bilo zbog toga što sam bio najkonstantniji igrač pobjedničkog sastava. Zbog stalnosti, odnosno visoke srednje vrijednosti moje igre. No, nagradu nije primio, a kako je do toga došlo, svojedobno je ispričao Jovan Kosijer, tadašnji izvjestitelj Sportskih novosti: – Nas 13 u žiriju izabralo je Skansija, no onda su neki povukli svoje glasove pa nam je rečeno da je Sovjet Sergej Bjelov MVP prvenstva. No, zato je tada 27-godišnjem Skansiju zadovoljštinu priuštio američki izbornik Hal Fischer kazavši nakon prvenstva ovo: – Petar Skansi je tu jedini igrač koji ima sve pre dispozicije da igra u NBA ligi.
Ćosića i Skansija, kao ključne protagoniste ovog pohoda, apostrofirao je i Žeravica: – Zlato su donijeli dominacija ispod koša i naša tjelesna pripre mljenost. Amerikancima je Skansi zabio 14 koševa, jedan manje od Ćosića, pa je upravo pod košem nastala premoć. Treći strijelac momčadi u tom susretu bio je “lokos” Nikola Plećaš s 12 koševa koji je zbog svoje prodornosti izveo čak 10 slobodnih bacanja. – Bila je to jedna od najboljih Nikolinih utakmica. Igrao je izvanredno i u obrani i u napadu, vukao je i bilo ga je zaista svugdje po terenu.
Trošio se nemilice. On je s Daneuom bio među našim najzapaženi jim igračima i sigurno među naj boljima na tom prvenstvu – zapisao je tada u svoj dnevnik Krešo Ćosić. A hvaljeni “Sveti Nikola” dobro se sjeća euforije koja je nastala s činjenicom da je SFRJ postala prvak svijeta: – Od dvorane Tivoli do ceste s kojom smo izašli za Bled trebalo nam je 45 minuta, autobus se teško probijao kroz navijačke mase. A u tamošnjem hotelu Golf, bazi momčadi, pjenušac se točio, pio i prolijevao naveliko pa je bespredmetna bila sutrašnja utakmica protiv Sovjetskog Saveza koje se prisjetio Damir Šolman:
– Tu smo utakmicu glatko iz gubili jer ona više nije odlučivala o ničemu, čak ni o tome koje boje će biti sovjetska medalja. Možda to od nas nije bilo sportski, no nakon svog tog drila ljudski je bilo opustiti se kad znaš da si dosegnuo konačni taj veliki cilj. Košarkaši su, dakako, imali sportski cilj, no predsjednik Organizacijskog odbora SP-a Stane Dolanc imao je i jedan politički. On je izborniku Žeravici i igračima “došapnuo” da je važno osvojiti zla to ne samo radi sportskog prestiža nego i zbog toga što je, dan nakon završetka SP-a, predsjednik Tito, državnik s aureolom božanstva, slavio 78. rođendan. Stoga je upravo “drugu” Stanetu najviše laknulo kada je zlato i osvojeno pa je sretno uskliknuo:
– Presretan sam. Zlatnu medalju darivat ćemo našem drugu Titu za njegov rođendan! A Titu je zlato uručio kapetan Ivo Daneu, i to u Beogradu kamo je prebačena cijela momčad. Na ime, predsjednik tadašnje države poslao je vojni zrakoplov po Žeravicu i igrače, a samog prijema jako se dobro sjeća Plećaš:
– Nakon što smo osvojili naslov ostali smo na Bledu još jedan dan jer su nam javili da ne idemo još kućama, nego da idemo čestitati
rođendan maršalu. A Tito je čak i prekoračio svoj protokol i ostao s nama sat vremena dulje no što je planirao. No, kada smo mi saznali da nemamo prijevoz nazad u Sloveniju te da se moramo iz Beograda snalaziti, Tito je primijetio da ne izgledamo sretno pa je upitao Dolanca što se događa. Kada je čuo što je posrijedi, odmah je zvao šefa protokola i nakon deset minuta čovjek se vratio i kazao da i nazad idemo zrakoplovom, što nas je odmah oraspoložilo.
S obzirom na to da je Titu svaka pobjeda nad SSSR-om bila i stvar najvećeg političkog prestiža, pitao je dečke kako to da su pobijedili Amerikance, a nisu Sovjete. – Netko je na to odgovorio, pa druže Tito, vi ste nama uvijek govorili da ne smijemo Rusiju i Ameriku gurati u isti koš – prepričao je Plećaš i ispričao osobnu anegdotu:
– Kada smo ušli u sobu za prijeme, Titova supruga Jovanka pitala je gdje je Plećaš jer me nije prepoznala bez brkova koje sam obrijao nakon pobjede nad Amerikancima. Naime, dogovorili smo se u momčadi da puštamo brkove sve dok ne osvojimo zlato, a kako je to najbolje išlo meni i Rati Tvrdiću, mi smo odlučili pustiti brkove i nakon Svjetskog prvenstva i to je ostao dio našeg imidža.
Tu priču o brkovima potvrdio je i drugi brko – Rato: – Skansiju brkovi ne stoje, baš kao i Ćosiću, a Šolman nije volio brkove. No, zato smo Nikola i ja pustili brkove. Meni je Nikola bio jako drag igrač jer je on u reprezentaciji igrao timsku košarku dok je u Lokomotivi dosta solirao.
Nije to bilo prvi put da su košarkaši kod Tita, a ovoga se dobro sjeća i Petar Skansi: – Bio je to skroman prijem na kojem nas je Tito darivao zlatnim satom s posvetom koji čuvam i koji danas ima nemalu kolekcionarsku vrijednost. Šolman se sjeća i marke sata. Bio je to luksuzni švicarski brend. – Ja imam dva Titova sata, a taj puta smo dobili zlatni Schaffhaunsen. A to je nešto što te igrače podsjeća na te slavne trenutke koji se u neovisnoj Hrvatskoj nikad nisu slavili, barem ne službeno, pa Šolman ističe: – Naši tadašnji uspjesi u Hrvatskoj nisu posebno zabilježeni.
Puno više do toga drže Srbija koja o tome snima filmove i Sloveniji u koju smo bili pozvani da proslavimo 40. godišnjicu tog zlata pa smo bili u Ljubljani i dva dana u Goričkim brdima. U tim zemlja ma se osjećamo malo važnijim no u Hrvatskoj. U našoj zemlji mi smo
periferni i ovdje košarka kao da je počela s Draženom Petrovićem, a on možda ne bi ni igrao da nije bilo nas.
Prekretnica za košarku
S tretmanom tog rezultata u Hrvatskoj niti Plećaš nije oduševljen: – U Hrvatskoj se, kada je reprezentacija u pitanju, priznaje samo ono od 1992. pa nadalje. A ono što smo mi stvarali i što smo pripremali podlogu za kasnije uspjehe, to današnjima očito nije važno.
Živimo u državi u kojoj su samo pojedinci bitni i za koje je bitno samo ono što je sada, a što je bilo u prošlosti, to je njima nevažno. Svi mi bili smo pozvani u Beograd gdje smo dobili replike te medalje, a 2010. je Olimpijski odbor Slovenije organizirao proslavu 40. godišnjice. Od hrvatske države, taj uspjeh potpuno je nepriznat i on živi samo u znatiželji vas novinara. Gospodu koji vode Hrvatski košarkaški savez to ne zanima, baš kao ni Hrvatski olimpijski odbor. Pa ljudi iz HOO-a su tražili da samo osvajači
medalja nakon 1992. imaju pravo na naknadu za izvrsnost.
Srbi su na istu temu snimili i do kumentarni film “Bili smo prvaci svijeta”, ali i igrani film “Bit ćemo prvaci svijeta” u kojem Plećaša igra jedan od najboljih hrvatskih glumaca Goran Bogdan.
– To nije priča o igračima koji su osvojili svjetsko zlato, nego o ljudima koji su vodili jugoslavensku košarku, dakle o Radomiru Šape ru, Bori Stankoviću i Nebojši Popoviću. U filmu su igrači izuzetno malo zastupljeni pa tako i dva vrlo bitna trenera, Aleksandar Nikolić i Ranko Žeravica. Treba reći da Skansija glumi Robert Kurbaša, Tvrdića Igor Kovač dok je Jelovca utjelovio Dražen Lakić. Lik Kreše Ćosića igra pak njegov sin Krešimir Petar, dok Marko Knešaurek glumi Damira Šolmana koji, također, nije zadovoljan tim filmom: – Jer on uopće nije o nama, već se mi igrači spominjemo usput.
Svoje mišljenje na tu temu ponudio je i Tvrdić koji je 22 godine poslije bio sportski direktor hrvatske reprezentacije koja je osvojila olimpijsko srebro:
– Zašto se u Hrvatskoj ne snimi film kontra toga? Šaper, Stanković i Popović bili su jako važni ljudi za razvoj košarke, no i šestorica hrvatskih igrača bila su jako važna za osvajanje tog zlata. No, kako očeki vati takvo što u Hrvatskoj kada dokumentarcem nije ovjekovječeno ni ono epohalno olimpijsko srebro iz Barcelone. I izbornik te srebrne olimpijske vrste Petar Skansi žali što Hrvatska nikad ništa nije snimila na temu Barcelone, ali i Ljubljane iz 1970. – Netko tko ne poštuje svoju prošlost nema ni budućnost. Mi ne poštujemo ništa što je u dresu reprezentacije osvojeno prije 1990.
Pa dovoljno je otići u prostorije Hrvatskog olimpijskog odbora i ondje nećete vidjeti ničiju sliku od prije 1990. To je uistinu pomanjkanje samopoštovanja. Svi junaci ove priče obožavaju svoje susrete u Sloveniji jer tako održavaju sjećanje na dane ponosa i slave. – S Ratom i Šolmanom čujem se telefonski svaki tjedan, a kada se svi nađemo u Sloveniji, onda se ispitujem, gledam gdje sam u odnosu na ostale i tješim se činjenicom da nitko nije ostao mlad – našalio se Skansi koji danas živi u Lovranu.
Njemu blizu je i Jelovac koji se skrasio u Vrsaru, dok su Tvrdić i Šolman u Splitu. Ćosića, nažalost, nema već 25 godina i on je spona koja nedostaje ovom, još uvijek, veselom društvu. Među živima iz te zlatne vrste nije ni Trajko Rajković, centar kojeg je snašla tragična sudbina samo četiri dana nakon osvajanja svjetskog zlata. Tijekom utakmice s Amerikancima Trajko se srušio ni ne znajući da je doživio infarkt.
Misleći da je to bilo od umora, opo ravio se privremeno, no dva dana nakon primanja kod Tita, Trajko je preminuo u snu, u krugu obitelji. Kao što je ustvrdio tvorac velike Cibone Mirko Novosel, uspjeh koji su ostvarili ovdje spominjani igrači bio je prekretnica u razvojunkraljice igara na prostorima bivše SFRJ. Nakon ovoga uspjeha košar ka je dobila standardni subotnji televizijski termin u 17 sati i to za najzanimljivije utakmice kola vrlo jake jugoslavenske lige. Tada su uzbudljivost sporta koji nudi neizvjesne završnice kao niti jedan drugi sport bili u prilici vi djeti i svi oni pasivni ljubitelji spor ta. A dramaturgiju košarkaških utakmica najbolje je opisao filmski redatelj Veljko Bulajić:
– Pa ja do tada nisam niti znao da su u košarci toliko važne zadnje dvije-tri minute koje su, zapravo, kao finale filma. Baš tako i tim je veća šteta što se nije našao hrvatski filmaš koji bi igranim filmom ovjekovječio karijere prerano otišlih košarkaških besmrtnika Krešimira Ćosića i Dražena Petrovića.
A obje su životne priče bile pune anegdota, zapleta ali i dramatičnih obrata s, nažalost, tragičnim krajem. Ali s vrlo snažnim životni porukama.
>>> Pogledajte što je Kukoč rekao o Jordanu, ali i svojoj karijeri
Tekst nisam ni procitao do kraja, jer mi je muka od nedoslednosti. Ceo zivot slusam kako su u Jugi Srbi rukovodili sve, da su Hrvati bili zapostavljeni, a ovde vidimo da celu prvu petorku (sem Plecasa koji je Srbin) cine Hrvati. To me podseca na razgovor sa jednom velikom Hrvatinom kojeg sam upoznao u Splitu. Kaze on meni kako su Srbi lenji i nece da rade, sve cekaju da drugi rade za njih, Hrvati su radili, a Beograd se gradio... Nakon nekog vremena, vrati se on na istu temu i govori o tome kako Hrvati nikako nisu mogli dobiti posla u Jugi jer su svi rukovodioci bili Srbi, i zaposljavali su samo Srbe. Kada sam ga pitao kako je istovremeno moguce da su Hrvati vredni i rade za razliku od Srba, a da od Srba ne mogu doci do posla jer se zaposljavaju samo Srbi, on me pogleda i promrmlja nesto... Kao, nisi ti kriv nista mali, sreca da si se rodio dovoljno kasno da se ne secas Juge... Nedoslednost do beskraja. I tada, kao i sada, ja cenim ko je kakav covek. Ja sam siguran da su takvi ljudi bili i Skansi, i Simonovic i svi pomenuti, tako da im nikakav problem nije bio da rade zajedno, a rezultati su bili vidljivi... Dakle, ko je covek, moze sa svakim... A ko ima neki kompleks, normalno da je uvek neko drugi kriv...