Izlizano je više raspravljati o debaklu Hrvatske na Eurobasketu. Raspad sustava kakav je viđen već “mali milijun” puta nije ništa novo upućenijim promatračima koji jako dobro znaju da sustav ne postoji. Kad se istrošio “bazen” sjajnih igrača, sve redom rođenih krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kao i kad su košarkaški stručnjaci otišli u mirovine ili su se povukli sa strane, nastupilo je beznađe. Isplivao bi ponekad neki Bojan Bogdanović, Dario Šarić, Mario Hezonja... no sve je to zapravo plod individualnog truda, malo sreće, nešto više talenta.
Sklop razmišljanja “nekako će već” morao je doći na naplatu. Kao što je došao na naplatu sustavni rad u slovenskom sportu. Davno su naši “mali” susjedi shvatili da od nepotizma, veza, vezica i nerada nema ništa. Jer, znaju da će uvijek imati nekog Dragića ili Dončića, ipak su košarkaška nacija. No, oni sami ne bi ništa mogli bez još pokojeg “kotačića” u cijeloj priči.
Izbornik Igor Stefan Kokoškov ima 17 godina iskustva rada u NBA ligi, shvaća modernu košarku, uklopio ju je u igru Slovenije i pristao raditi za svega 20 tisuća eura mjesečno. Rezultat suradnje jest prva medalja Slovenije na Eurobasketu. I to odmah zlatna.
Ta zemlja od dva milijuna stanovnika, koju često volimo ismijavati, očitala je Hrvatskoj lekciju i potvrdila da se trud, zalaganje i dugoročno planiranje isplate. Slovenija posjeduje infrastrukturu, ulaže u trenere i posvećuje pažnju mladima. Ukratko, ništa kod susjeda nije slučajno.
Ako netko ne vjeruje, neka pogleda rezultate koje su ostvarili slovenski momčadski sportovi. Odbojkaši su prvu medalju, a bila je srebrnog sjaja, osvojili na Europskom prvenstvu 2015. godine. Rukometaši su upravo preko Hrvatske stigli do bronce na Svjetskom prvenstvu ove godine, i to nakon što su nadoknadili zaostatak od osam pogodaka. To im je, uz srebro s Europskog prvenstva 2004., jedina medalja s velikog natjecanja. Slovenski nogometaši nemaju medalja s velikih natjecanja, ali su njihov vrlo čest gost. Reprezentacija je na bod od druge pozicije i dodatnih kvalifikacija za SP u Rusiji, a Maribor je pak u Ligi prvaka i od 31 igrača u kadru samo devetorica su stranci. Razbacivanja novcem nema, ali zato se dobro radi s mladima.
Tu se vraćamo na Hrvatsku, koja se konstantno oslanja(la) na talente, a njih stvarno ne nedostaje kad gledamo općenito. Kad seciramo malo dublje, priča nije tako bajna.
Hrvatska košarka nema razigravače vrhunske razine otkad Ukić i Popović nisu mladi i neoštećeni ozljedama, a tome ima sedam ili osam godina. Da sustav funkcionira, netko bi iskočio. Umjesto toga, izabralo se davati putovnice Amerikancima i krpati rupe megazvijezdama poput Bogdanovića i Šarića.
Hrvatski nogomet nema lijevog bočnog još od Roberta Jarnija i u 15 godina moglo se stvoriti pokojeg da sustav funkcionira. Hrvatski rukomet naoko djeluje skladno, igrački rijetko na papiru nešto nedostaje, ali izbor struke stvara probleme i koči napredak. Sad se to pokušalo zakrpati Linom Červarom, ali to nije dugoročno rješenje.
No, imamo vaterpolo i on je smjernica. Izbornik Ivica Tucak dobio je vrijeme za rad, hrvatski klubovi odustali su od skupih stranih pojačanja jer neimaština izvire iz svake pore. A samim time i talenti koji se mogu razvijati u normalnijem okruženju.
– Dosta je, hrvatska košarka mijenjat će se od mlađih kategorija – rekao je šef Stručnog savjeta HKS-a Dino Rađa i time dao naslutiti da će košarka u smjeru vaterpola.
Samo da ne ostane na riječima jer već je bolno okretati obraz pred sportskim pljuskama naših “malih i smiješnih susjeda, čiju zemlju prohodamo u svega nekoliko sati”.
vanja moguće da tebe boli pljuska od slovenaca,kad nešto osvoje zasluženo ostaje samo da im čestitaš,a mi da radimo bolje i pokušamo postići što bolji rezultat...