Branka Šobota (48) sjećamo se kao prvog hrvatskog boksača koji se u neovisnoj Hrvatskoj borio za svjetski profesionalni naslov. Bilo je to 1998. u okršaju s nepobjedivim Joeom Calzagheom. Bio je i dragovoljac Domovinskog rata. U prvoj ratnoj godini na prvoj crti bojišnice proveo je devet mjeseci, a unatoč posttraumatskim posljedicama nikad nije tražio braniteljsku mirovinu.
Prst u oko u zadnjoj borbi
Nažalost, sjećamo ga se i po pehovima koji su mu se događali u sportskoj karijeri, poglavito na njezinu kraju kada je zbog jednog prsta u oku – u posljednjoj borbi karijere – ostao bez vida na jedno oko. Prije dvije godine u Münchenu je bio na dvije operacije leđa prije kojih je četiri tjedna ležao nepokretan.
Šobi danas živi u Njemačkoj, točnije u Münchenu, u kojem je upotpunjavao svoju bogatu biografiju opasnim poslovima koje je nakon 2004. i prestanka sportske karijere radio.
– Radim za jednu tvrtku koja radi za njemačku državu. U pratnji sam novca koji ide iz Münchena u sve malo veće gradove. To su stvarno velike svote novca, kada vozimo i po nekoliko milijuna eura, to ni ne brojimo. Prijevoz novca nikad se ne radi noću. Počinjemo u šest ujutro, a ja sam obično u vozilu sa strane. Inače, u posljednja tri mjeseca u Njemačkoj su bile dvije pljačke konvoja koji prevozi novac.
S novcem od kojeg boli glava Branko se susretao i na jednom od svojih prijašnjih poslova.
– Radio sam na osiguranju tiskare novčanica Louisenthal. Tamo sam imao prilike vidjeti milijarde eura.
Kako li je izgledalo raditi u takvom okruženju?
– Ta se tvornica nalazila u kotlini do koje uopće ne vodi autocesta, nego samo lokalna cesta. Da bi ušao u tvornicu, moraš prijeći preko jednog mosta, a kada uđeš, on se zatvara. Ući možeš tek kada te skeniraju, kad prođeš senzore na toplinu, hladnoću, rendgene... Cijela tvornica ima vlastite izvore energije, a radnici koji u njoj rade smješteni su tik do nje. Ondje sam vidio najviše novca u životu. Toliko novca da bi Hrvatska riješila sve svoje dugove i bila bogata.
Nakon toga radio je na osiguranju jednog azilantskog kampa u kojem se dogodila pobuna.
– U toj vojarni, koju je osiguravalo nas 46, bila su smještena 1483 afrička azilanta i većina ih je bila nezadovoljna smještajem i statusom, a imali su tri obroka, plaćen lokalni prijevoz i po 500 eura mjesečno. Sukob je počeo kada se jedan od migranata predozirao te je, nakon intervencije hitne, počeo udarati liječnika i bolničara. E, tu smo mi uletjeli, a ubrzo je došla i policija koja je kasnije provela istragu i dokučila da je pobuna bila planirana pa su vođe otpraćeni u zemlje iz kojih su i došli. Posao koji je prethodio ovom posljednjem također je bio uzbudljiv i opasan.
– Osiguravali smo jednu veliku bolnicu, nešto poput našeg Rebra, a moja osnovna oprema sadržavala je pancirku, palicu, rukavice koje štite od uboda nožem, suzavac, dva para lisičina, pribor za prvu pomoć. Na posao sam išao opremljen kao da idem u rat, a sve to jer su se u bolničkom krugu pojavljivali narkomani. Ni sam ne znam koliko su me puta napali iglama, noževima, flašama... Tada sam išao na posao ne znajući hoću li se kući vratiti zdrav i čitav, opisuje, a mi ga pitamo kako je moguće da se takvo što događa u gradu kao što je München.
Lice i naličje Münchena
– U namjeri da širi centar grada, zbog turista, bude čist, sav taj polusvijet maknuli su na rubne dijelove grada, a u takvom jednom dijelu je i ta bolnica. Dakle, problem nisu riješili, nego su ga gurali dalje od centra. A pokraj te bolnice stoji automat sa steriliziranim iglama. Dakako, oni kažu da su to uveli da bi spriječili širenje zaraze i da se igle ne kradu po bolnicama. Kada sam prvi put vidio taj automat i čovjeka koji ga puni, mislio sam da je riječ o cigaretama. Gledam i ne vjerujem, igle u slobodnoj prodaji, možda dva kilometra od središta grada.
Dakle, i München je grad s licem i naličjem?
– Sveukupno gledano, to su dva grada – jedan danju, a drugi noću. Danju se sve čini normalnim, a poslije 21 sat na ulici su narkomani, skitnice, prostitutke, transvestiti, azilanti. Zbog toga, recimo, McDonald’s u samom središtu grada vikendom ostvaruje promet i do milijun eura, ali ima i pet-šest zaštitara. No Branko sebe ne smatra zaštitarom:
– Ako sam ja zaštitar, onda su i ljudi iz predsjednikova osiguranja zaštitari. Ja u svom poslu imam puno veću odgovornost. I veće ovlasti, ali i veće izglede da nastradam.
I Brankova supruga Nives u nekoj je vrsti državne službe. Radi u tehničkom odjelu tvrtke koja za tisak priprema izborne liste i propusnice, ali i izrađuje web-stranice. Živi li u strahu zbog posla kojim se bavi njezin suprug?
– On kaže da je veći rizik otkad prati novac, ali ja sam sada puno mirnija. U današnje vrijeme takvih pljački nema toliko koliko u prošlosti, današnji lopovi više se bave hakiranjem. Najviše sam strahovala kada je radio u bolnici. I za kraj, zanimalo nas je kakve su njemačke mjere vezane za pandemiju koronavirusa.
– Meni se čini da je u Hrvatskoj strože nego ovdje. Doduše, ni ovdje nije dopušteno ići u vikendice. Poželjno je da se ide van, da se ojača imunitet, ali samo s onima s kojima živiš. Nisu dopušteni piknici, okupljanja, samo šetnja. Po meni zanimljiva je i kupnja toaletnog papira – jedan paket je do pet eura, drugi je plus pet eura, a treći stoji 25 eura – kaže gospođa Šobot.
Često ne mogu objasniti našim ljudima da smo mi u Hrvatskoj sretni što ne postoji niti jedan pedalj naše zemlje a kamoli dio grada ili grad za koji možemo reći da općenito nije siguran. U Zagrebu nema dijelova u koje nije pametno ići noću, niti u jednom hrvatskom gradu.