Hrvatski treneri i igrači u Saudijskoj Arabiji nisu nikakva rijetkost ili egzotika, navikli smo na to u posljednja dva desetljeća. Kad je riječ o nogometu!
Vaterpolo je druga priča i zato iskustvo iskusnog i trofejnog Hrvata Marka Martinića (27) budi pozornost, zvuči egzotično i pomalo nevjerojatno. Naime, taj sport u toj zemlji još je na amaterskim razinama. Ali, bio je nekad i rukomet u Kataru...
Marko Martinić rođen je 18. lipnja 1990. godine, a u bazenu je doslovno od pete godine.
– Počeo sam trenirati s deset godina, nakon što sam pet bio u plivanju. Vidio sam na kraju bazena klince kako se igraju loptom i samo sam, bez ijedne riječi, otišao na drugi kraj i pitao trenera vaterpola mogu li im se priključiti. Nisam pojma imao što rade, niti kojim sportom se bave, ali je izgledalo puno zabavnije nego plivanje. Prošao sam kompletnu vaterpolo školu Mladosti, bio u tom klubu 14 godina, od čega osam kao profesionalac. Tijekom karijere igrao sam s puno velikih igrača kao što su Josip Pavić, Igor Hinić, Vjekoslav Kobešćak, Ratko Štritof, Sandro Sukno, koji je za mene najbolji vaterpolist svih vremena jer je kompletan, kao nitko u povijesti ovog sporta – prepričava u intervjuu za tjednik Max! vaterpolist rođen u Zagrebu, koji je u karijeri osvajao hrvatsko prvenstvo, francuski Kup, ukrajinsko prvenstvo i Kup, prvenstvo Saudijske Arabije, a bio je i četiri puta s Mladosti na Final fouru Lige prvaka te se s njom jednom domogao trećeg mjesta u Europi.
Uz Srbiju me vežu samo lijepe uspomene
Osvajao je i s hrvatskom U-19 prvenstvo Europe, a s Makedonijom je pokušao i do Olimpijskih igara 2012. u Londonu.
– U principu, to je bila “ex-yu” reprezentacija sa samo dva Makedonca, a sve ostalo su bili Hrvati i Srbi. Bila je to odlična momčad, ali politika je bila jača od nas. Redovito smo pobjeđivali momčadi s jakim nacionalnim prvenstvima, u kojima igraju odlično plaćeni igrači. Konkretno, riječ je o Nijemcima i Francuzima, koje smo dobivali u Svjetskoj ligi i kvalifikacijama za OI, pa su napravili pritisak u strahu da neće vidjeti London. Zato smo morali biti maknuti s mape. Makedonski savez na kraju je plaćao kazne, a nama igračima otkazana je suradnja – otkrio je Marko jednu od pamtljivijih avantura u životu.
No, bez obzira na nju i činjenicu da je, osim za Mladost, tijekom karijere igrao za Medveščak, talijanski Quinto, srbijanski Radnički Kragujevac, francuski Montpellier, ukrajinski Dynamo Lviv, a trenutačno za saudijski Al Ahli, kod kuće mu je bilo najljepše.
– Ima nešto posebno kada igrate za klub u kojem ste odrasli u svom gradu. Poseban osjećaj koji se ne može kompenzirati ničim drugim. Mislim da svi težimo tome da se jednom vratimo i opet zaigramo za svoj klub. Volio bih se vratiti u Mladost, ali taj klub treba stati na noge i imati jasnu viziju što želi i s kim to želi. Bilo je i par kontakata otkako sam otišao iz Mladosti, ali ništa se još nije uspjelo realizirati – kazao je 27-godišnji Zagrepčanin, koji pamti na poseban način i Kragujevac, u kojem je igrao u sezoni 2015./2016.:
– Prijam ljudi jednostavno me oduševio. Stekao sam odlične prijatelje, s kojima sam još uvijek u kontaktu. Također, što se tiče Srbije... Nisam znao što očekivati s obzirom na to da nije baš uobičajeno da Hrvati idu igrati tamo, posebno ne u Kragujevac. Ali, dok sam bio tamo, nisam imao nijedan loš trenutak, nijedan ružan pogled ili ružnu riječ. Ljudi su topli i srdačni.
Prošao sam cijelu Srbiju i imam samo lijepe uspomene.
U tim lijepim uspomenama pomaže vam jedan poseban detalj...
– Da, Kragujevac će za mene uvijek biti poseban jer sam u njemu upoznao ljubav života i oženio se njome – uz dječački osmijeh otkriva Marko sa Srednjaka s privremenom adresom u Jeddi.
No, osmijeh je nestao kad je rekao da ona nije tamo uz njega, u gradu koji broji 3,43 milijuna stanovnika, a temperatura ne pada ispod 35. Ali, ljudi barem vole sport pa ga tretiraju maestralno.
Zapravo, ispravnije je kazati da obožavaju nogomet. Vaterpolo se igra na amaterskoj razini, nedostaje gledatelja, a pravila o dovođenju igrača iznimno su stroga, što dodatno čini cijelu priču o Markovu odlasku u tu zemlju zanimljivijom.
– Otišao sam trbuhom za kruhom – rekao je.
Previše smo razgolićeni za TV
U vaterpolu nema menadžera i sve se obavlja izravnim kontaktom. Pa odakle onda Al-Ahli?
– Da, menadžera nema, niti će ih ikad biti. Jednostavno, premali se novac vrti u vaterpolu jer je tržište premalo i svi sve znaju o svima, nema tajni. No, to je i prednost jer se lako dođe do bilo koga pa se nakon nekoliko poziva može sklopiti posao. Čak se često prodaju i igrači koji, po mojem mišljenju, nisu toliko dobri, ali zahvaljujući dobrom lobiranju uvijek pronađu klub i imaju solidne ili dobre plaće. Tako sam i ja imao u Montpellieru suigrača koji je igrao u Al-Ahliju tri godine pa me preporučio. Njima je trebao igrač lijeve strane i eto, kao što sam rekao, otišao sam trbuhom za kruhom. Ovdje sam od listopada, sezona traje do svibnja, s time da smo sad početkom godine imali stanku od mjesec dana.
Krunoslav Jurčić je za Max! spominjao da se u Saudijskoj Arabiji sve mijenja iz dana u dan, što vrijedi i za vaterpolo, pa se teško išta može planirati.
– Istina je, ovdje se ništa ne zna pa tako i mi igrači iz dana u dan, iz treninga u trening čekamo kako bismo vidjeli što će biti s nama.
Kako uopće izgleda to prvenstvo, koliko je klubova i koliko stranaca je u klubu zajedno s vama, ima li uopće interesa publike ili medija?
– Sa mnom igra Srbin Miroslav Ranđić, a trener je Srbin Nebojša Obradović. Još su trener Srbin i dvojica Hrvata u rivalskom Al-Ittihadu. Ukupno postoje samo četiri kluba, a osim moga Al-Ahlija i spomenutog Al-Ittihada to su još Al-Shebab i Tuhami. Igra se svaki drugi vikend, a igramo svi sa svima po jednom, a dvaput se tijekom sezone zbrajaju bodovi i tako se odlučuje o prvaku. Vaterpolo je ovdje na amaterskoj razini i po klubu su dopuštena dva stranca. Transferi između domaćih igrača su zabranjeni kako bi se očuvao taj amaterizam, ali i da se natjera igrače na završetak karijere u klubu u kojem su ponikli. Svi oni uz vaterpolo imaju posao pa ne mogu trenirati dvaput dnevno kao mi stranci. Srećom, po tom pitanju je sve sjajno, uvjeti za treninge su možda i najbolji koje sam vidio. I trener je iskusan pa ne patimo po pitanju fizičke pripremljenosti, što nam je sjajno. Naime, moj je klub u dijelu velikog kompleksa, zajedno s nogometom, košarkom, odbojkom, stolnim tenisom... - kaže Marko i nastavlja:
- Riječ je o ogromnoj organizaciji, najuspješnijoj na ovim prostorima. Naravno, nogomet je na prvome mjestu, kad se igraju domaće utakmice to je poput praznika. Mi veći interes izazovemo kad igramo protiv gradskog rivala Ittihada. To su ujedno za klub u natjecateljskom smislu najbitnije utakmice. Što se same igre tiče, ne znam gdje bih svrstao ligu i klubove jer je ipak riječ o amaterima. Ali, imaju smisla za vaterpolo, to priznajem. A interes publike... Televizijski prijenosi su strogo zabranjeni jer imamo premalo odjeće na sebi i u pravilu nas smiju gledati samo muškarci, ali kao i drugdje u svijetu, i ovdje vaterpolo muku muči s privlačenjem gledatelja. Možda pomogne to što je ove godine u Kupu prvi put dopušteno ženama i obiteljima da nas dođu gledati, bio je to za njih doista povijesni trenutak.
Znači li to da Saudijska Arabija više nije toliko zatvorena i stroga po nekim vjerskim pitanjima?
– Polako se otvaraju svijetu i ima puno pomaka u odnosu na prije nekoliko godina. Internet je cenzuriran, pogotovo društvene mreže. Vibera nema, pozivi preko WhatsAppa su zabranjeni, kao i mnoge web stranice. I sve se kontrolira tako da je komunikacija svedena na poruke. Srećom, YouTube je dopušten pa većinu vremena provodim slušajući glazbu i čitajući knjige. Ipak, nema više vjerske policije na ulicama, ukinuta su javna smaknuća, polako uvode kina u trgovačke centre. Nije više toliko strogo, ali svejedno je puno toga zabranjeno - istaknuo je Marko i dodao:
- Muškarac koji je sam, bez obitelji, još uvijek ne može ući u trgovine koje su namijenjene za obitelji i žene. Također, obitelji i žene sjede odvojeno od muškaraca, u posebnim, odvojenim prostorijama. Zapravo, cijeli njihov društveni život kao da se odvija u trgovačkim centrima, koji su ogromni i predivni. Izvan njih se gotovo nitko i ne šeta jer se nema gdje prošetati. Nema zelenila, parkova, samo ulice i zgrade. I stalno se gradi nešto novo. Cijela je ova sredina dosta konzervativna i drukčija za naše pojmove, ali ne toliko kako nam se predstavlja. Recimo samo da život na kakav smo naviknuti doma, ovdje jednostavno ne postoji. I to zna biti jako dosadno, uglavnom se družimo u restoranima, koji su fenomenalni. Tako sam jeo meso deve, golube, guštere...
I, kako ti se to svidjelo?
– Devino je meso odlično, ostao sam paf! Usporedio bih ga s govedinom, a golube i guštere s piletinom.
Dobro, ne možete cijeli dan biti u restoranima ili u šoping-centrima, a niti u uskom krugu društva u stanovima. Kako se zabavljate, druže li se domaćini s vama i kako to izgleda, jeste li im egzotični?
– Domaći igrači se većinom druže međusobno, ali nema pretjeranog druženja izvan bazena. Vidimo se na treningu, popričamo malo i to je to. Svi znaju engleski jer su s reprezentacijom dosta putovali i vidjeli svijeta, tako da su otvoreniji, ali se drže zajedno. Bili smo samo jednom na klupskom druženju svi zajedno. I to je izgledalo ovako: otišli smo u trgovinu, kupili meso, sokove, grickalice, kao kod nas za roštilj, samo što nema alkohola. Potom smo iznajmili “apartman” u pustinji odnosno šator s tepihom na tlu i igrali neku vrstu čovječe ne ljuti se i neku verziju belota, što mi je bilo drago jer sam brzo uhvatio pravila. I ništa, tako se sjedi, jede, karta i igra sve do jutra. Nama strancima bilo je zanimljivo prvih sat vremena, ali kasnije je postalo naporno, tako da je to prvi i jedini put da smo otišli na takvo druženje. Naravno, puno nas ispituju o zapadnom svijetu iako znaju puno toga, ali mentalitet im je takav da se uvijek vrate u Arabiju, bez obzira na sve prilike koje im se nude - rekao je Marko i nastavlja:
- Recimo, vizu za SAD dobivaju istog dana i plaćene su im školarine bilo gdje u svijetu. Nemaju obvezu nakon školovanja vratiti se ovdje, ali većina se vrati. Valjda ne mogu bez života ovdje, u kojem nije ništa čudno sjesti nasred pločnika usred gužve i kartati ili jesti. A jede se prstima, na to mi se bilo teško naviknuti, i isprva mi je bilo smiješno. Sve u svemu, ovo je jako bogata zemlja, ali iako su plaće vaterpolistima još uvijek više nego u Europi, nije to kao nekad. Jer, spuštanjem plaća za vaterpoliste u europskim klubovima, spustile su se i ovdje, ali imamo plaćen smještaj i put kući za vrijeme pauze. Zato mi nije bilo problema otići u Kragujevac tijekom ove posljednje stanke. Sve to financira princ. Samo, nije to kao u drugim monarhijama, ovdje kraljevska obitelj broji 15 tisuća članova, a od toga dvije tisuće njih imaju moć, milijune ili milijarde eura na računu. No, otkad sam ovdje, nitko od njih nije nas posjetio, čak ni kad smo osvojili titulu prvaka. Možda će u svibnju!
Dakle, uz praktički nepostojeće troškove života, tamo se može živjeti od vaterpola. A drugdje?
– Može, i to solidno, ali nema tu glamura ni luksuza. Takav život vode, ili su ga vodili, samo rijetki u ovom sportu, što je šteta s obzirom na to koliko truda treba uložiti da bi se bavili njime. Zato zarada i ne odgovara onome koliko smo dali i dajemo vaterpolu.
Sukno najbolji u povijesti
Svejedno, Hrvati se uz sve probleme na klupskoj razini njime bave iznimno uspješno. Kao i susjedne nam zemlje, što se vidi po medaljama posljednjih desetljeće ili dva. Zato se često čuje da je to tako jer vaterpolo nema konkurencije. Što bi takvima poručio?
– To se govori jer volimo podcjenjivati svoje uspjehe. Najbolji smo u vaterpolu i to je glavni razlog što se čini da nema konkurencije. Primjerice, titule su posljednjih deset godina uz nas osvajali Talijani, Mađari, Srbi, Crnogorci, Španjolci, a do medalja su dolazili Grci, Sjedinjene Američke Države, Australci, a tu su uvijek i Rusi, vidjeli smo i da konkurentni mogu biti Brazilci, Rumunji, Francuzi, Nijemci... Istina jest da države s ovih prostora osvajaju trenutačno najviše, ali i u nogometu, rukometu i košarci također četiri ili pet reprezentacija konstantno dominira. Jednostavno, najbolji smo i treba to prihvatiti, a ne umanjivati uspjehe pričama o nedostatku konkurencije.
Vidi se da pratiš situaciju s reprezentacijom. A klubove?
– Jug je najveća konstanta, žao mi je što se Primorje raspalo i što Mladost muku muči s dugovima. Nadam se da će se to što prije riješiti jer prvenstvo nije isto bez podjednako moćnih rivala.
Nije isto bez rivala ni njegovim uzorima, koji nisu starije legende, već praktički Markovi vršnjaci - Luka Lončar i Ivan Buljubašić.
– Uzori su mi iz dva razloga. Sportskog i ljudskog. Imao sam čast igrati s vaterpolistima koji su mi bili uzori dok sam bio mlađi, ali nisu kasnije na mene ostavili trag u sportskom smislu, ali ni ljudskom, zbog čega ih više nisam doživljavao na isti način. S Lukom i Ivanom sam odrastao, znam ih cijeli život i osvojili su sve što se može osvojiti. I, što je meni najbitnije, ljudine su izvan bazena. To mi je najbitniji dio, zbog kojeg ih toliko i vrednujem. Možda nisu glamurozni i napuhani kao neki drugi vaterpolisti, možda nisu razvikani i bogati, ali su ljudske i sportske veličine kojima se treba diviti. Premda su različiti kao osobe, jedan me naučio da i u najtežim trenucima treba ostati pozitivan i da se radom može sve postići, a drugi me naučio i da je bitno naći se u pravo vrijeme na pravom mjestu, kao i da bez sreće nema ništa u životu.
Zanimljiv odabir, u svakom slučaju, mnogi bi se odlučili za neka imena iz novije ili dalje vaterpolske prošlosti. Neka i završimo u istom tonu, daleko od Jeddaha, vjerskih zakona, cenzure... Kako to da si kao najboljeg vaterpolista svih vremena izabrao baš Sandra Suknu?
– Kao što sam rekao, najkompletniji je po mom mišljenju. Baš živi vaterpolo, igra vrhunski u obrani i napadu, ima nevjerojatan šut sa svih pozicija. Lakoća kojom igra je nevjerojatna. Nestvaran je. Igrao sam s njim i protiv njega jer smo generacija i znam kakav je kao igrač. Da se odlučio za karijeru u plivanju, sigurno bi uspio, osvojio bi najmanje jednu olimpijsku medalju! Zato mu svim srcem želim da se što prije oporavi i nastavi dominirati kao što je prije problema sa srcem koji su se iznenada pojavili i doveli mu karijeru u pitanje – zaključio je Marko Martinić i zaputio se prema bogatom sportskom kompleksu, skinuo za pojmove društva u Jeddahu previše odjeće sa sebe i skočio u bazen, s mislima na život u sadašnjosti, nesvjestan onoga što sutra donosi...
Moj je bivsi susjed je monter plinskih instalacija i poslom je otisao u Beograd, neki od velikih entara se renovirao. Sada je sretno ozenjen i ima svoju plinomontersku firmu u Beogradu vecu od one u kojoj je radio.