Hrvatska sportska dokumentaristika obogaćena je reizdanjem leksikona “Hrvatski olimpijci i odličnici” koji je svježim podacima obnovio njegov izvorni autor Jurica Gizdić. Riječ je o tvrdom uvezu na 412 stranica i podacima o 1068 olimpijaca u proteklih 120 godina koji su na Olimpijske igre pristizali iz četiriju država: Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, SFRJ i Hrvatske.
Gizdić je u leksikon uvrstio sve one koji zadovoljavaju kriterije koje mu je zadalo Vijeće HOO-a, pa ističe:
– Prema kriterijima HOO-a, hrvatskim olimpijcem smatra se svaki olimpijac koji je rođen u Hrvatskoj i onaj koji je u trenutku nastupa na Olimpijskim igrama bio član hrvatskog kluba.
Bobek kod Hrvata i kod Srba
Kriterij klupske pripadnosti svojevrsna je siva zona i teško nam je prihvatiti, a zasigurno i njemu samom, da je košarkaš Zoran Slavnić bio hrvatski olimpijac. Ili pak da su to streljačica Jasna Šekarić odnosno atletičarka Biljana Petrović, koje su se početkom rata odlučile za nastavak karijere u Srbiji. No, evo objašnjenja:
– Slavnić nije rođen u Hrvatskoj, ali je od 1979. do 1981. igrao za Šibenku, a u međuvremenu je osvojio olimpijsko zlato u Moskvi. Skakačica u vis Biljana Petrović nastupila je u Seulu 1988. kao članica splitskog ASK-a, a Jasna Šekarić je na tim Igrama medalje osvajala kao članica Osijeka. I od njezinih pet olimpijskih medalja, hrvatskima smatramo one dvije iz Seula.
Zanimljivo je da je Šekarić nastupala za četiri zemlja (SFRJ, SRJ, SiCG, Srbija) i pod jednom neutralnom zastavom (MOO). No, vratimo se na temu, kako je Kragujevčanin Mirko Puzović dospio u knjigu o hrvatskim olimpijcima?
- Puzović je 1984. u Los Angelesu osvojio medalju kao član hrvatskog kluba. Te je godine bio u vojsci, a kao kvalitetan boksač dobio je prekomandu u Rijeku, vjerojatno i po želji izbornika, Puljanina Mate Parlova, te je registriran za tamošnji klub – kazuje Gizdić i objašnjava i slučajeve Hrvata koji nisu mogli ući u knjigu, a nastupali su na Olimpijskim igrama.
– Ima i sportaša hrvatske nacionalnosti koje ne vodimo kao naše. Oni jesu Hrvati, primjerice mostarski košarkaš Dražen Dalipagić ili sarajevski nogometaš Ivica Osim, ali nisu hrvatski olimpijci jer nisu rođeni u Hrvatskoj niti su bili članovi hrvatskih klubova.
A što je s nogometnom legendom Stjepanom Bobekom? Njega nalazimo i među hrvatskim i među srpskim olimpijcima?
– On nije sporan. Srbi ga smatraju svojim jer je medalje osvajao kao član Partizana, a mi ga smatramo našim jer je Hrvat i rođen je u Hrvatskoj.
Sličan je slučaj i s Franjom Mihalićem, osvajačem olimpijskog srebra u maratonu 1956. u Melbourneu. I on je rođen u Hrvatskoj, ali je odlukom komunističkih vlasti, baš kao i Bobek, premješten u Beograd, u tamošnji Partizan.
Neki su srpski povjesničari sporta sve medalje osvojene pod zastavom SFRJ pripisivali Srbiji, a neki to i dalje čine. Recimo, u Srbiji postoji institucija, Olimpijski muzej Beograd, koja sve medalje hrvatskih sportaša svojata pod srpske. Na njegovim internetskim stranicama možete u rubrici “naše medalje” pronaći imena brojnih hrvatskih olimpijaca i medaljaša koje ta institucija vodi kao srpske. I to ne samo imena hrvatskih sportaša koji su bili članovi zajedničkih reprezentacija, npr. poput košarkaša Krešimira Ćosića, nego i sportaša Hrvata u pojedinačnim disciplinama ili hrvatskih posada kao što je zlatni splitski veslački četverac Bonačić, Valenta, Trojanović, Šegvić (1952.). Svojataju i plivačko zlato Đurđice Bjedov (1968.), boksačko zlato Mate Parlova (1972.), kanuističko zlato Matije Ljubeka (1976.), hrvačko zlato Vlade Lisjaka (1984.)...
OI nisu natjecanje zemalja
A spomenute se može svrstati u jugoslavenske, ali nikako u srpske sportaše, a još manje u srpske medaljaše na Olimpijskim igrama. No u očima mnogih Srba Jugoslavija je ionako bila proširena Srbija pa i ne čudi da se sve što je osvojeno pod trobojnicom sa zvijezdom smatra srpskim olimpijskim plijenom.
Za mišljenje o tome pitali smo i doc. dr. Zrinka Ćustonju, nositelja Katedre za povijest sporta na zagrebačkom KIF-u:
– Kada bismo pitali Međunarodni olimpijski odbor tko je to hrvatski olimpijac, oni uopće ne bi znali što ih pitamo. Bez obzira na to što su pri nastupu i dodjeli medalja istaknuti nacionalni elementi, himna i zastava, po izvornoj definiciji Olimpijske igre su natjecanje između sportaša, a ne između zemalja, pa medalje ne pripadaju državama, nego osobama koje su ih osvojile. Takav odgovor HOO je od MOO-a dobio još početkom 90-ih, a isti odgovor dobili su i srpski, ruski, ukrajinski i ini nacionalni olimpijski odbori. Za potrebe međusobnih nadmudrivanja, kažemo da je netko naš ili njihov olimpijac, a je li je on to doista, ovisi o tome kako se tko osjeća.
>>> Zlatko Dalić ekskluzivno za Večernji list iz Rovinja
da ki je ovo uopste bitno??? U uvodu teksta se vidi sirenje mrznje sto je odlika svih medija na balkanu. Nije bitno gde si rodjen vec kako se osjecas. Ivo Andric se izjasnio decidno kao Srbin, Tesla je pisao Macekuu da je ponosan sto je rodjen u Hr kao Srbin, Drazen iPetrovic i Aca su pokazali lojalnost Hrvatskoj. Prijatelji nebitno je sve to pa i da su oni svi Hrvati ili Srbi nama nista bolje nece biti. Ove teme su samo da se budale pale ....