Zamislite da je 1990. netko prorekao da će u idućih 29 godina klub s početnim “L” i devet slova samo jednom biti engleski prvak... ali da to neće biti Liverpool.
Taj bi prognozer bio premazan katranom, uvaljan u perje i izložen u kavezu! A evo, uoči natjecateljske sezone 2019./2020. zakoračismo u tridesetu godinu otkad su crveni iz Merseysidea zadnji put okrunjeni kao državni prvaci.
Jest, u međuvremenu su osvojili dvije Lige prvaka, Kup Uefe, dva Uefina Superkupa i razne domaće kupove, ali ne i Premier League. Dapače, kad je Liverpool upisao 18. naslov, najviša engleska liga zvala se First Division.
Bayernova dominacija
Blackburn je osvojio prvenstvo 1995. pa potonuo. Leicester se ovjenčao lovorikom 2016. ubrzo nakon promocije iz druge lige. Arsenal je 2004. odigrao cijelo prvenstvo bez poraza.
Arapska injekcija od milijardu eura digla je Manchester City iz mrtvih. Ruska je nafta pretvorila Chelsea u jedan od najuspješnijih europskih klubova. Najluđe od svega, 20 godina duga zlatna era Manchester Uniteda započela je i završila nakon što su 1992. najmoćniji klubovi utemeljili Premier League radi veće kontrole nad prihodima. Samo Liverpoolu izmiče ta prestižna nagrada koja je davno prerasla u navijačku opsesiju.
Liverpool je najveći, ali ne i jedini veliki engleski klub koji dugo čeka na titulu. Everton je zadnji put okončao natjecanje na vrhu 1987. s jedanaest bodova više od gradskog suparnika.
Ironijom sudbine u Njemačkoj je Bayernova dominacija toliko neumoljiva da je lista čekanja na naslov podugačka. Od krupnijih klubova koji dugo nisu bili prvaci najbolje stoji Werder, koji je zadnji put pokorio Bundesligu ne tako daleke 2004. Mnogo je tragičniji slučaj Hamburger SV-a, koji je 1983. osvojio dvostruku krunu (Bundesliga, Kup prvaka), da bi se poslije tog vrhunca još samo nekoliko puta šuljao oko vrha.
Peterostruki bundesligaški prvak Borussia iz Mönchengladbacha bio je sedamdesetih najpostojanija moćna njemačka momčad, ali poslije 1977. nije imao prilike proslaviti naslov.
Godinu poslije ostao je kratak za četiri gola u odnosu na Köln iako je u zadnjem kolu pregazio dortmundsku imenjakinju s 12:0! Da obrani naslov, Borussiji je trebalo ništa manje od 16:0. Najfrustriraniji su poklonici Schalkea, većina kojih nije bila rođena 1958. kad su njihovi miljenici posljednji put bili njemački vladari.
Roma, Lazio i Napoli talijanski su divovi s najduljim stažem bez naslova, zadnjih osam godina rezerviranim za Juventus, a prethodno šest godina zaredom za milanske klubove. Roma je dohvatila nebesa 2001. zahvaljujući Batistuti, Tottiju, Montelli i Delvecchiju.
>> Pogledajte vrijednost hrvatskih reprezentativaca
S takvom artiljerijom morala je natući još scudetta, ali je 2002. zaostala bod za Juventusom. Lazio čeka na titulu godinu dulje od Rome, od legendarnog svibanjskog dana 2000. kad je iskoristio Juventusov minimalni poraz na natopljenom terenu u Perugii.
Za razliku od Lazija, koji u međuvremenu nije ozbiljno konkurirao za najviše odličje, treći apeninski moćnik Napoli u zadnjem se desetljeću redovno mota oko vrha, ali ne uspijeva probiti Juventusovu barijeru.
Kako bi ironično bilo da mu to uspije protiv bivšeg trenera Maurizija Sarrija na 30. godišnjicu trijumfa ostvarenog s genijalnim južnoameričkim trojcem Maradona – Careca – Alemao! Od drugih znamenitih squadri, Torino je bez titule 43, a Fiorentina ravno 50 godina.
U Španjolskoj se Barcelona i Real izmjenjuju na vrhu zadnjih 35 godina, uz rijetke “upade” drugih ambicioznih klubova. Nakon što je Atlético 2014. prekinuo 18-godišnju sušu, toj se granici približava Valencia, koja je posljednji put iskočila na vrh pod Benítezom 2004., pokupivši usput i Kup Uefe.
Od tradicionalnih španjolskih klubova najgladniji je Athletic, koji se nije sastao s titulom 35 godina. U slavno doba trenera Javiera Clementea i “baskijskog mesara” Andonija Goikoetxee, koji je potrgao Maradonu i Schustera, Athletic je upisao naslove 1983. i 1984. sa stopostotno domaćim dečkima iz Bilbaa i okolice.
Na zapadu Pirenejskog poluotoka lisabonski Sporting proživljava traumu od 1982. Tim bolniju jer Portugal ima samo veliku trojku. Neki kažu sada samo dvojku.
U Francuskoj je raznovrsno
Francuska je raznovrsna u pogledu osvajača naslova jer na tron povremeno iskaču provincijski klubovi skromne trofejne tradicije poput Auxerrea, Lensa, Lillea i Montpelliera. Trenutačno dva diva zemlje Gala susprežu nestrpljivost zbog dugog posta. Dok Nantesova situacija nije dramatična jer je njegov naslov iz 2001. još u živom navijačkom sjećanju, sljedbenici Saint-Étiennea već dugo grizu nokte jer njihov zadnji trijumf datira iz romantične 1981. kad su u zeleno bili odjeveni Platini, Rocheteau i Rep!
Kako naspram spomenutih europskih uglednika stoji Hajduk? Uspne li se na hrvatsko prijestolje idućeg proljeća, svest će razmak između dviju proslava na 15 godina. To je manje od Rome, Lazija, Valencije i Sportinga, a pola od 30 godina, minimalnog vremena koje može proteći između dvaju Liverpoolovih i Napolijevih naslova. Hajdukov krvnik Saint-Étienne bliži se jubileju od četiri desetljeća, a Borussia (M) tu točku već prekoračila.
Iako sumnjamo da će taj podatak utješiti zaljubljenike u bilu boju, činjenica je da mnogi velikani širom Europe “cijelu vječnost” čekaju naslov. Nekoć je među njima bio i Dinamo, koji je Ćiro Blažević 1982. izvukao iz 24 godine duge pokore, nakon mnogih godina gledanja u leđa Hajduku.
>> Pogledajte što voze hrvatski reprezentativci
