Gordan Giriček vraća se u okrilje NBA lige. Učinit će to kao bivši igrač, sa šestogodišnjim stažem u najjačoj svjetskoj ligi, i to u ulozi ambasadora NBA lige za Europu.
Taj status u Hrvatskoj zasad ima samo Dino Rađa, a kako je došlo do Giričekova izbora ispričao nam je on sam:
– Drago mi je što su me se ljudi iz NBA lige sami sjetili, a mislim da je značajno bilo to što sam kao igrač imao dobar odnos s Kim Bohuny, dopredsjednicom NBA lige zaduženom za međunarodne projekte. Dvaput sam bio sudionik kampova Košarka bez granica, koje također ona organizira, pa su me nazvali i pitali bih li htio biti njihov ambasador, na što sam odmah pristao.
Bila mi je to pritajena želja
Pristao je iz više razloga, a najvažniji je povratak u NBA obitelj.
– Kada se osvrnem, jedina stvar koja me čini poslovno nostalgičnim jest NBA liga i pritajena mi je želja bila vratiti se pod taj nazivnik. Osim toga, to je povremeni posao, što mi također odgovara zbog drugih aktivnosti.
Što stoji u opisu posla jednog NBA ambasadora?
– To je rad s ljudima, ponajprije s djecom, što mi odgovara baš kao i putovanja. Nadam se da ću mladima moći pokazati neke stvari koje meni nije imao tko pokazati. Sudjelovat ću vjerojatno i dalje u kampovima Košarka bez granica, ali i u tzv. NBA Cares, socijalno osjetljivom programu NBA lige.
Gira će se možda baviti i organiziranjem NBA lige među hrvatskim školarcima.
– Već je desetak europskih zemalja pokrenulo projekt Junior NBA, a zemljama poput Srbije i Litve mogla bi se priključiti i Hrvatska. Riječ je o košarci osmoškolaca, uzme se jedan grad i podijeli na Istočnu i Zapadnu konferenciju. Uzme se isti broj škola, 30, koliko ima i NBA klubova, pa se igra osnovni dio sezone i potom doigravanje, pri čemu bi pobjednici dobili plastični prsten NBA prvaka. Takva liga bi se igrala pod pokroviteljstvom NBA lige za vrijeme božićnih i uskrsnih blagdana i ostalih rupa u školskom programu.
Kompliment je to i za Girinu igračku karijeru.
– Moja životna filozofija nije bila da se namećem drugima pa se nisam nudio ni kada sam potpisivao ugovore. Veće je priznanje kada vas se netko sam sjeti i angažira nego kada se sami nudite.
U NBA sam otišao sa 26
Za razliku od današnjih klinaca, negdašnji je cibos u NBA ligu otišao s 26 godina.
– Danas talentirani mladići odlaze već s 18-20 godina i koliko god se mi trudili, Euroliga je sve manje kompetitivna. U NBA odlaze svi talenti, a posve mi je jasno i zašto. Jer onaj tko je imao priliku otići u NBA a nije je iskoristio, ne zna što je propustio. Ondje igrač doista mora misliti samo na košarku i ta je liga organizacijski daleko ispred Eurolige. Čak i najbolje organizirani euroligaši još uvijek su jako daleko iza NBA klubova.
Što je bolje? Otići s 19 godina kao Bender i Zubac, s 22 kao Šarić ili s 25-26 kao Rađa i Kukoč?
– Ne možete generalizirati. Netko je sazrio već s 20, a netko nema psihu za NBA ni s 29. Kada se donose takve odluke, važno je biti okružen obitelji i mudrim agentom. Bendera ne znam, ali za Zupca mogu reći da bi mogao biti odličan, a ja bih mu samo preporučio da radi puno na fleksibilnosti sveza u zglobovima gležnja, koljena i ramena jer bez toga snažni mišići čupaju tetive. S druge strane, nije pogriješio ni Žižić koji je odlučio ostati još jednu sezonu u Ciboni. Zubac će ondje raditi s vrhunskim trenerima i neće nazadovati, a Žižić će ovdje dobiti igračko iskustvo.
Novi posao trebao bi mu donijeti i puno putovanja, a on to voli.
– Na putovanjima se najviše uči. To upoznavanje drugih kultura jedino je što novcem možete kupiti a da imate dugoročno koristi. Bio sam u Riju na karnevalu, u Tajlandu, Nepalu..., spremam se i na Kubu, a bit će i Afrike...
Sviranje gitare i dalje mu je hobi.
– Sport i glazba. Imam sreće da mogu prakticirati oboje. Doduše, glazba mi nije u prvom planu, ali me kao hobi opušta. O nastupu u klubovima ne razmišljam, ali bih mogao sjesti na cestu, da onako iz zezancije stavim šešir ili neku škrabicu. Ako bih što i zaradio, to ne bi završilo kod mene. Ima onih kojima je novac puno potrebniji.
