Nakon finala svjetskih prvenstava u rukometu (1995. i 2009.) i ove godine u nogometu Hrvatska će i u tenisu igrati za titulu najbolje na svijetu s tom velikom europskom i sportskom nacijom.
U finalu Davisova kupa hrvatska teniska reprezentacija igra protiv Francuske. Dvoboj počinje u 14 sati u Lilleu.
>> Pogledajte što hrvatski tenisači kažu uoči dvoboja
Tim povodom razgovarali smo s Mirkom Galićem, kolumnistom Večernjeg lista i bivšim hrvatskim veleposlanikom u Parizu, vrsnim poznavateljem francuske kulture, društva i, dakako, sporta.
Kao uspješniji u tim velikim finalnim dvobojima, doživljavaju li Francuzi Hrvate kao ravnopravne sportske rivale, pitamo Galića?
– Kao rivale da, ali ne baš kao ravnopravne rivale. Jer, Hrvatska je gubila, a Francuska pobjeđivala sve finalne utakmice, što je kod Francuza stvorilo stanoviti osjećaj nadmoći. Čak i kad je, primjerice u rukometu, Hrvatska imala Ivana Balića u svojim redovima, opet su Francuzi redovno pobjeđivali, i to za jednu nevidljivu kvalitetu – što imaju jaku svijest o svojoj veličini, što vjeruju u sebe. Oni su imali taj gol prednosti koji se ne postiže na terenu, ali vidi se na semaforu. Sigurni su u sebe. I kad su slabiji, na kraju ispadnu bolji u rezultatu. Francuzi su i po tome velika nacija: lakše pobjeđuju, a teže gube.
Koliko se u posljednjih 25 godina mijenjao pogled Francuza na hrvatske sportaše općenito? Razlikuju li nas u odnosu na naše susjede Sloveniju i Srbiju? Predsjednik Macron u vrijeme nedavnog posjeta premijera Plenkovića spomenuo je naše sportsko rivalstvo.
– Francuzi se više ne muče s Jugoslavijom, čak i oni koji su je do kraja branili ne žale za njom. Sport je, možda i više nego politika, ucrtavao nove granice, prihvaćao realnosti novih država. Sport je brisao stare sukobe i pisao nova prijateljstva. Nema zabuna o tome tko je tko, osobito kad se radi o Hrvatima i o Srbima. Znaju se još u medijima zabuniti kad je riječ o Slovencima pa ih brkaju sa Slovacima. Još se Francuzi nisu usuglasili o Nikoli Karabatiću pa jedni ističu njegovo hrvatsko porijeklo s očeve strane, drugi srpsko porijeklo s majčine strane. Ali nitko neće reći da Karabatić nije Francuz. Na njegovu se slučaju ogleda francuska pravna i politička tradicija, po kojoj je načelo građanina (citoyenneté) prije načela nacionalnosti (nationalité).
Koje naše sportaše i sportske stručnjake, sadašnje ili bivše, francuska javnost posebno poštuje ili možda čak uživaju ondje i stanovitu popularnost?
– Nitko nije dosegao, kamoli nadmašio, slavu i popularnost Josipa Skoblara. U francuskoj memoriji Zadranin je “monsieur but”, igrač koji je u svoje vrijeme za Marseille davao gol po utakmici i bio najbolji strijelac Francuske i Europe. To je neponovljivo. Bilo je još igrača nogometaša koji su ostavili trag poput Mlinarića, Bokšića, braće Vujović, donekle i Vulića i Vabeca... I hrvatski “trener svih trenera” Miroslav Blažević djelovao je u Francuskoj, u Nantesu, ali je njegova slava vezana uz Mundijal 1998. i kapu francuskoga policajca, koju je tada nosio. U zemlji rukometa hrvatski sportaši nisu uspješni kao u Njemačkoj; u većini francuskih klubova manje je novca, a najbolji Hrvati nisu išli gdje se manje plaća.
Što Francuzi ističu kao posebnu kvalitetu kod naših sportaša, a što vide kao nedostatak?
– Talent, prije svega, to hvale i Francuzi. Kako bi inače jedan mali narod, još uvijek siromašan po mnogim kriterijima koji važe za bogate zemlje, imao toliko velikih sportaša i sportskih momčadi, da njegova djeca nisu talentirana? Država u Hrvatskoj ulaže malo u sport, ali i u obrazovanje, i u kulturu, neusporedivo manje nego francuska država s proračunom od 1500 milijardi eura. Malo je i hrvatsko tržište da bi velike mecene ulagali novac, sport nema ni vrhunsku francusku organizaciju, od škola do saveza i klubova. Dakle, talent izdvaja Hrvate, a uz nadarenost ide i ambicija: sport omogućuje brzu socijalnu promociju i munjeviti ekonomski uspon. Bi li Luka Modrić, i toliki drugi “modrići”, došli do svjetske slave i do novca, što nije manje važno, da su išli drugim putom, izvan sporta?
Finale u Lilleu bit će posljednji u postojećem formatu Davisova kupa pa je dvoboj tim intrigantniji. Postoje li sportski događaji kojima Francuzi unaprijed pridaju epitet povijesni?
– Malim nacijama i zemljama sport znači više nego velikima. Velike imaju široko polje afirmacije i izvan sporta, u znanosti, u kulturi, u gospodarstvu; male slave sport jer nemaju što drugo. Francuzi su puno manje, svakako kraće, uživali u svome prvome mjestu u nogometu nego Hrvati u drugome. Jer, oni imaju puno drugih i prvih i drugih mjesta, ne misle da su time uhvatili boga za bradu. Francuska veličina stvara se, ipak, drugdje, izvan sporta; te se utakmice ne smiju gubiti. Ima i sport veličinu i povijest, ali nije svaki uspjeh povijesni.
Kako se Francuzi odnose prema neuspjehu u sportu?
– Ne padaju u euforiju kad pobjeđuju ni u depresiju kad gube. Kad se Karabatiću i društvu dogodilo da promaše neko natjecanje, nije svijet zbog toga propadao. Claude Onesta ostajao je na kormilu, kao što će i Didier Dinard ostati, ako Francuska ne bude olimpijski pobjednik ili europski prvak. Francuski se sport vodi sustavno i ne mijenja od uspjeha do uspjeha ni od neuspjeha do neuspjeha. Vjerojatno se već zna tko će doći poslije Dinarda ili Deschampsa, ili tko naslijediti Noaha.
>> Pogledajte gostovanje Branimira Horvata na Večernj TV-u
Sport je Francuzima važan?
Francuzi vole pobjeđivati, postoji u francuskom jeziku izraz “grandeur”, veličina, koji treba opravdati na terenu. Velika sportska pobjeda ima danas veći odjek nego Nobelova nagrada. S tim se i Francuzi mire, sa svim velikim nagradama koje su dobivali u književnosti, glazbi, slikarstvu, znanosti, medicini.
Koliki je javni značaj L’Équipea i France Footballa koji su i na europskoj razini perjanice sportskog novinarstva?
– François Mitterrand svaki je dan počinjao čitanjem L’Équipea; to mu je bilo redovno štivo, prije političkih izvještaja i diplomatskih depeša. Francuski su predsjednici zaljubljeni u sport, većinom u nogomet. France Football je obavezna literatura za sve koji vole nogomet, pa i za najviše državnike. Jedino je Jacques Chirac bio izuzetak, potpuno cijepljen od nogometa. Njemu je bila prava kazna kad je morao ići na utakmicu, osim kad bi igrala reprezentacija; tad funkcija obvezuje. Prepričava se anegdota kako je na Parku prinčeva, u finalu Kupa, kad je pao gol, pitao tko je strijelac, a kad su mu rekli da je Bravo (Daniel, op. a.), on je i dalje bio znatiželjan: – Jest bravo, ali tko ja dao gol. Chirac je imao jačih strasti od nogometa.
Vratimo se za kraj Davisovu kupu. Koja mjesto u vrhu popularnosti sportova u Francuskoj zauzima tenis?
– Oko 5.-6. mjesta. Na vrhu je, bez konkurencije, ragbi. Po tome se vidi da su Francuzi ratnička nacija. Sve bi dali da mogu biti prvaci svijeta u tome sportu, koji je samo prividno grub, a ima manje ozljeda nego u nogometu. Kao Hrvati u rukometu, oni su prije 10-ak godina organizirali SP u ragbiju, ali nisu ni oni ostvarili zacrtani cilj. Može Francuska pobijediti u Lilleu, može izgubiti od Hrvatske, ali ništa se neće bitnije promijeniti, tenis se neće ni podići ni spustiti na ljestvici sportova. Francuzi ne žive kampanjski, od događaja do događaja. Oni znadu raditi i po tome nisu daleko od Nijemaca; znaju i uživati i u tome su bliži Talijanima. Ali Francuzi su drukčiji od svih i po tome su Francuzi.
Mirko...pazi metak..........