Naš razgovor s predsjednikom Srpskog olimpijskog komiteta Božidarom Maljkovićem za Večernjakov Obzor čak se i ne bi mogao nazvati klasičnim intervjuom. Bila je to dvosatna "kavica" u kojoj je i naš sugovornik postavljao pitanja jer njega zanima sve što je u svezi s Hrvatskom, u kojoj je začeo pa i lansirao svoju trenersku slavu.
- Vidim da ste složili dobru političku ekipu. Premijer Plenković politički je talent, a predsjednik Milanović je ambiciozan državnik, a moji Splićani mi govore da je ovaj vaš ministar zdravstva Vili Beroš jako dobar. Neki od vaših političara i meni su svojedobno pomogli, poput Davora Božinovića ili Ante Kotromanovića.
Hrvatskog kolegu Zlatka Matešu, Božo iznimno poštuje:
- Zlatko je vrhunski intelektualac, čovjek s odličnim, često avangardnim, idejama jako dobrim za sport. Kada god se u službenim prigodama susretnemo, obično nas razdvoji abeceda, no kada se pije vino i ide priča onda smo jedan do drugoga.
Kada su hrvatski nogometaši osvojili svjetsko srebro, među prvim Matešinim čestitarima bio je njegov srpski kolega.
- Kada sam vidio način kako se Hrvatska brani, a bili su vaši dečki kao britke sablje, ja sam rekao da će igrati finale. Premda sam košarkaški trener, to mi nije bilo teško primijetiti. Uostalom, nogomet sam igrao bolje nego košarku.
Za predsjednika Uefe Aleksandra Čeferina voli kazati da je pravi čovjek na pravom mjestu.
- Velika je stvar što je na čelo Uefe došao tako sposoban čovjek i briljantan odvjetnik koji svoje sporove u Sloveniji nikad ne gubi. Slučajno to znam jer je moj sin Nebojša bio njegov klijent u jednom sporu.
U svom radu, a on vodi sportsku udrugu koja objedinjuje 42 sporta, Maljković ima značajnu podršku od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića.
- Kada su naše odbojkašice obranile naslov prvakinja Europe, dobile su državnu nagradu od po 30.000 eura svaka. Sjećam se, bila je srijeda kada su odbojkašice primljene kod predsjednika, a on je naložio da ta nagrada na njihovom računu mora biti do 12 sati u petak. Inače, mi imamo i sportske mirovine koje se isplaćuju nakon 40-godine starosti što je velika stvar za one zaslužne sportaše iz nekomercijalnih sportova koji bi bez tog novca teško živjeli. One, recimo, za olimpijsko zlato iznose tri prosječne zarade iz prosinca prethodne godine. Vučić je snažno stao i iza ideje da Srbija bude domaćin kvalifikacijskog turnira za Olimpijske igre za što je država dala dva i pol milijuna eura, a učinio je to i prije četiri godine. Pomogao je vaterpolu s milijun i 300 tisuća eura, pomogao je odbojkaškom savezu da riješi dugove. On doista vodi brigu o srpskom sportu, a do ljudi koji su prije njega obnašali dužnost predsjednika nisi mogao niti da dođeš. A Vučić zapravo manijakalno prati sport. On ga toliko dobro poznaje da mi je u mom prisustvu izdiktirao imena šestorice nogometaša hrvatskog prvoligaša Slaven Belupa.
Da ne bude zabune, Maljković nije član Vučićeve vladajuće stranke. Zapravo, nije član niti jedne stranke.
- Neovisan sam u svakom pogledu i to je nešto što, pored mojih sportskih rezultata, ljudi poštuju. Nisam upleten u nikakav skandal, nisam dio nikakve trampe, država mi nije dala niti lokal za kafić niti kakvu zemlju, nemam nikakve povlastice tog tipa. Sve što sam u Beogradu kupio platio sam svojim novcem. Ono što je trebao biti Split, sada je španjolska Marbella, gdje imam stan za odmor.
Srbija je na Olimpijskim igrama u Riju osvojila osam medalja, dvije manje od Hrvatske, no to je još uvijek lijepa brojka za zemlju te veličine.
- Trudim se pomoći manje popularnim sportovima jer želja nam je da odemo i preko tih osam medalja. Renovirali smo zgradu Olimpijskog komiteta Srbije, uveli smo neke nove stvari oko veterana a to je projekt "Olimpijsko srce" putem kojeg ćemo svake godine određeni broj naših zaslužnih sportaša starijih od 65 godina slati na 10 dana opravka u rehabilitacijski centar na Zlatiboru.
S obzirom na to da je 20. travnja proslavio 68. rođendan i šjor Božo je po godinama "kvalificiran" za taj projekt, no on zasad za rehabilitacijskim tretmanima nema potrebe. A potrebu za kretanjem, u doba karantene, zadovoljava u svom stanu.
- Imam stan od 220 četvornih metara u kojem svaki dan napravim minimalno 5.000 koraka, što je nešto manje od četiri kilometra. Eto, baš i sad, dok pričamo, ja radim svoju dnevnu kilometražu.
U vrijeme njegova rođendana, prijatelji proslavljenog trenera često se šale na račun jedne podudarnosti, a to je da je istog nadnevka, samo 63 godine ranije, rođen Adolf Hitler.
- Koliko sam čuo, i Vladimir Iljič Lenjin rođen je istog datuma no onda su, navodno, njegov rođendan pomaknuli za dva dana da ne bude baš na isti dan kada i onaj od fašističkog diktatora.
Kako sam kaže, Božo je četiri najljepše godine svoje bogate sportske karijere, proveo u Lijepoj Našoj. Za kormilom prve momčadi KK Split (tada poznatim kao Jugoplastika) osvojio je tri naslova prvaka bivše SFRJ, dvije krune prvaka Europe i jednu pobjedu u Kupu tadašnje zajedničke države. Zacijelo je zato baš na Gripama doživio i najemotivnije trenutke svoje karijere, a zbilo se to prigodom prvog gostovanja u Splitu poslije rata. U jesen 1995., neposredno nakon svršetka domovinskog rata, stigao je kao trener budućeg prvaka Europe i klupskog prvaka svijeta Panathinaikosa.
- Rekao sam tada igračima da je to jedina utakmica koju ne mogu voditi, da ću biti prisutan, ali neka oni sami igraju. Uoči utakmice, cijelu noć nisam spavao pitajući se kako će me taj grad dočekati. A dočekali su me Splićani na način na koji se nisam nadao. Nije mi lako o tome pričati, tjera me na suze. S jedne strane bila mi je to najradosnija, a s druge i najtužnija večer u životu i to u smislu što nam je sve ovo trebalo, da toliki ljudi izgube život. U najavi utakmice dobio sam veliki aplauz, ali ništa posebno. No, kada sam nakon utakmice krenuo prema svlačionici, dogodio se spektakl. Većina publike nije niti krenula prema van, a kada sam došao do pola igrališta čujem gromki aplauz pa sam se osvrnuo misleći da iza mene nije netko iz Hajduka ili možda Ivanišević. No, bilo je to upućeno meni pa sam se borio da se ne rasplačem. No, nije sramota zaplakati, čine to i najveći boksački šampioni, a činio je to i Mate Parlov kojeg sam poznavao jer je pokojni moj učitelj Ranko Žeravica u Fažani imao kuću do njegove.
Svojedobno su Božo i njegov otac izgradili su kuću u Vodicama, no ona više nije u njegovu vlasništvu. Niz godina nakon rata uspio ju je prodati.
- Tijekom rata u tu kuću ušli su neki ljudi čija je kuća bila zapaljena. Ja sam jednom navratio vidjeti kuću iz koje je istrčala jedna žena s dvoje djece moleći me da ih ne izbacim. Na to sam ju pitao "gospođo, da li vam ličim na nekoga tko će vas izbaciti". Zamislite mene, ljudi gube živote, a ja situiran i pun pogodnosti žalim što ne mogu u svoju vikendicu. Pa moje najveće ljudsko zadovoljstvo bilo je da od Makarske pa do Zadra i danas imam problem da platim račun jer mi to ne dozvoljavaju.
Šef srpskog sporta rođen je u Lici.
- Otac i majka su iz sela kod Brinja, supruga je iz Ličke Kaldrme, a ja sam rođen u Otočcu. Do sedme godine odrastao sam u Lici, no kako je moj otac bio vojno lice on je dobio premještaj u Kraljevo. Kada sam trebao tamo krenuti u školu ustanovilo se da ja ne znam ćirilicu pa su predlagali da ponavljam prvi razred. No, onda je moj otac otišao u uniformi, s pištoljem, u školu upitavši ih da li su normalni govoreći im da je to ista država i da se položeni prvi razred u jednoj republici ne ponavlja u drugoj.
Na temeljima entuzijazma jednog od najbogatijih Hrvata pokušao je Maljković graditi novog hrvatskog klupskog velikana.
- Nakon zajedničkog ručka s predsjednikom Cedevite Veberom i sportskim direktorom Mamićem, ostao sam nasamo s Emilom Tedeschijem koji me gađao u sentimente kazavši mi "hajde da gradimo novu Jugoplastiku". Otišli smo potom u Klub privrednika, na Dedinju, gdje sam ja popustio ali sam rekao Emilu da mi mora biti na dispoziciji svaki dan. Ne da bi se mi družili, nego mi treba radi posla. Strašno mi je žao što nije ispoštivao što smo se dogovorili i ja sam otišao zbog toga, a ne zbog povratka iz Haaga generala Gotovine ili pak ponašanja Marka Tomasa. Pa on je moje igračko dijete. Te priče nemaju veze. Nepoznate detalje, iznijet ću u biografiji koju ću jednog dana napisati.
Za Emila Tedeschog nam je nekoliko puta ponovio da je odličan, pametan, čovjek, ali da ga je prilično iznenadio seljenjem Cedevite iz Zagreba u Ljubljanu.
- Emil je pametan čovjek, no taj odlazak u Ljubljanu, da nije tužan, činio bi mi se smiješnim. To naprosto nema perspektivu, no neću da razvijam tu temu. Mogu sam reći da je Emil odličan čovjek, ali da bi trebao imati pored sebe jednu sijedu glavu kao što je to slučaj u Americi. Tamo pored trenera ili vlasnika klubova sjedi po nekoliko mudrih glava.
Nismo odoljeli a da peterostrukog klupskog prvaka Europe ne pitamo što misli o hrvatskoj košarci koja ni približno nije uspješna kao srpska, a kod razdvajanja država bivše SFRJ imale su iste startne pozicije.
- Ne bih ulazio u to dubinski, jer sve gledam sa strane, no ono što mogu reći da imate mnogo, mnogo bolje igrače nego rezultate. Ponosan sam što sam s njegovih 16 godina u Real uspio dovesti Bojana Bogdanovića koji je danas igračina. Nažalost, dogodilo se da ja moram otići, jer je otišao i predsjednik Perez, i tu sam se razdvojio od Bojana. A on je pak napravio dobar potez što je iz Reala otišao u Cibonu jer nitko prikovan stražnjicom za klupu nije postao igrač.
Za svoje najdraže hrvatske igrače, Kukoča i Rađu, reći će da se nikad u niti jednom europskom klubu, kroz sve starosne uzraste, nije razvio jedan takav tandem.
- Centra takve centarske tehnike kakvu je Rađa imao danas nema. Jordan je za njega svojedobno rekao da je ponajbolji NBA igrač iz Europe, a onda je za Kukoča rekao da je najbolji europski igrač koji je ikad došao u NBA. Rađa je trčao jako dobro, imao je jake noge i ovisio je o teretani gdje mu je kondicijski trener Mirko Krolo dao dimenziju fizičke superiornosti. Kada je i Kukoč postao atleta, čovjek kojemu s pola igrališta treba jedan dribling da zakuca, on je postao čudesan igrač. Za njega sam volio reći da on ima ugovor s Bogom, a da on to niti ne zna. Šteta što nije htio biti trener, no novac koji je zaradio daje mu slobodu i on radije igra golf što je i bolje za njegovo zdravlje. Koliko čujem, Toni golf igra jako dobro. Kada sam najboljeg srpskog golfera Branimira Gudelja pitao da li je igrao protiv Kukoča i kao je prošao rekao mi je "samo me ne pitajte za rezultat".
U izboru američke Košarkaške kuće slavnih, Kukoč je opet zaobiđen.
- Toni je bio igrač koji je uvijek radio nemoguće. On je asistirao u nemogućoj situaciji, on je zabijao nemoguće koševe, on je osvajao nemoguće naslove a i sada je uspio nešto nemoguće - nije primljen u Kuću slavnih. Meni kao "subjektivnom" teško je razumjeti odluku "objektivnih" koji smatraju da mu još nije vrijeme za takvu veliku počast. Michael Jordan, još jedan "subjektivni" koji se ne razumije u košarku, kaže da je Kukoč najbolji igrač kojeg je Europa ikad dala. Dakle, ne Nowitzki, ne Parker, ne Divac... već Kukoč. Ne znam, možda Toni nije vičan lobiranju...ili ga to ne zanima. Ja znam gdje mu je mjesto, a ove čudne odluke ne štete Toniju nego košarci.
Za Krešu kaže da je s njim bio kućni prijatelj u svezi kojeg je bilo puno zgoda, pa tako i ova.
- Krešo je bio genijalan um. U mom raspadnutom stojadinu razvozili smo po Beogradu na tisuće mormonskih knjiga. On bi mi dao adresu, a ja bih vozio. Ja poludio, a njega čekaju kao Boga.
Urođeni diplomatski talent zacijelo je zaslužan što je on možda i najprihvaćenija osoba iz srpskog sporta u Hrvatskoj. Drugi je svakako tenisač Novak Đoković kojeg su i napadali na društvenim mrežama zbog izjava o svojim hrvatskim prijateljima.
- Prije jedno mjesec i pol dana, Novak je bio u mojoj kancelariji i ja sam mu rekao da smo on i ja u istoj misiji, na što mi je on rekao: "Mislite ovo, mi i Hrvati". Da, na to sam mislio. Radimo na zbližavanju dva naroda, no uništiše nas na društvenim mrežama. Na to je on meni rekao da ga ne zanima što drugi misle o tome i da je njegovo da kaže što ima u glavi i za što misli da je dobro za sve nas.
Kao predsjednika Olimpijskog komiteta Srbije pitali smo Maljkovića je li Đoković najveći srpski sportaš svih vremena?
- Nikad nitko neće biti kao on. To majka ne rađa. Osim što je neponovljiv sportaš on je i izniman čovjek. Evo vam primjera. Ponudili smo mu da nosi našu zastavu na otvaranju Igara u Tokiju na što je on odgovorio: "Predsjedniče, idemo nekoga drugog učiniti sretnim. Ja sam nosio zastavu u Londonu. Pružimo priliku nekome drugom." I zbog svega toga ja sam predložio da se beogradski Trg Terazije preimenuje u Trg Novaka Đokovića, no odmah su me napali jer kao to ne bi bilo u duhu pravnih propisa Republike Srbije jer se takva čast ne može dobiti za života. A terazije je turska riječ a vagu.
Zanimljivo je bilo čuti gdje je šjor Božo prvi put čuo za Novaka Đokovića.
- Vjerovali ili ne, na splitskim Firulama. Kada bih došao u Split, ja bih tamo popio kavu, da ne idem u gužvu, pa je tako bilo i te 2006. godine. Sjedim ja tako u društvu Šurjaka, Džonija, Ivaniševića oca i sina, Macure, Šolmana i Bibe Bilića i netko od njih mi veli "imate teniskog mulca koji će biti broj jedan". Pitam ih ja, što ima taj dečko, a oni kažu da ima glavu. Tada sam ja za njega prvi put čuo, s njegovih 19. Događalo se to u momentu kada je Novak razmišljao da se ostavi tenisa, usred njegove najveće krize, i baš tada je izašao moj intervju u Blicu s naslovom da će Novak biti broj jedan.
Da je krajem 80-tih i početkom 90-tih na odgovornim mjestima u Srbiji bile više takvih mozgova kao što su Maljkovićev i Đokovićev, zacijelo ne bi bilo niti rata.
- Sport je nešto nadnacionalno i nadpolitičko i ja sam uvijek govorio da rata sigurno ne bi bilo da su države nastale raspadom SFRJ vodili ljudi koji su vodili košarku poput Slovenca Borisa Kristančića, Bosanca Emerika Bluma, Makedonca Vasila Tupurkovskog, Crnogorca Igora Popovića ili pak Hrvata Zorana Milasa, direktora tvrtke Jugoplastika, koji je bio vrhunski intelektualac. Oni bi našli načina da se raziđemo mirno, kroz neku konfederaciju, da učinimo sve neka neki budući naraštaji odlučuju hoće li se ujedinjavati ili ne.
Božo Dioklecijan, kako su mu tepali splitski novinari, ponajveći je erudit među košarkaškim trenerima s prostora bivše SFRJ. Načitan je a osim iz najvećih književnih djela, životnu mudrost upijao je i družeći se s intelektualcima.
- Ja sam uvijek čitao puno, a sada čitam "U požaru svjetova", biografiju Ive Andrića s dosad nepoznatim detaljima, knjigu koju je napisao Nijemac Michael Martens i koju bih preporučio mom prijatelju Žarku Puhovskom. Inače, moj vjenčani kum je akademik Vladimir Kostić, predsjednik Srpske akademije znanosti i umjetnosti, čovjek s kojim razgovaram vrlo često, ponekad i dvaput dnevno.
>>> Pogledajte poruku Luke Modrića
Cijenim Božu Maljkovića kao pametnog i iznad sveg odličnog trenera al mi ovaj interview izgleda kao i večina onim koji idu iz pravca HR-SR po onom “tko nas bre zavadi”. Evo danas ima članak o Mijatoviću i kako je njegovom ocu, vojnom licu rečeno sa visoke pozicije čovjeka iz JNA da ne odlazi u Hajduk jer će se za par godina nešto dogodit. Znači znalo se sve i sad po naknadnoj pameti, e da su republike vodili drugi ljudi možda rata ne bi nilo !? Ma kako da ne, al Srbiju je vodio Slobo Milošević i nebitno je bilo tko je na drugoj strani jer je jedna strana bila spremna na rat i željela je rat i teritorije. E, moj šjor Božo kad se otvoreno kaže istina i prizna da je za rat u prvom redu kriva Srbija i Milošević i kad se to iskreno prizna onda možemo govoriti o poboljšanju nekih odnosa. Ovako” unište nas na drustvenim mrežama” jer se pravite blesavi a kad pročitam da vam je Žarko Puhovski prijatelj koji je notorni lažac i to sa Haškog suda onda i nemam neku nadu da će se istina iz vaših usta ikad izgovoriti, uzalud vam trud....svima zajedno. O Emilu, koji je “krasan čovjek” samo toliko da je novac kojim je pokupovao pola bivše držao pokrao mu otac Svetozar Tedesci koji je kao partijski član pljačkao u stilu današnjih tajkuna. Uzdravlje vam.... daleko od nas bez istine nema pomirbe.Bolje je ne davati interview nego ga dati pa se otkriti do kraja.