Krv se ledila u žilama, dlanovi su se znojili. Kuglica se na bečkom ruletu vrtila oko dobitnog broja, oko neutralne nule. Ulog je bio velik, a Bilić je već s ispružene obje ruke čekao dobitak. Krupje je gurao zlatnike prema njemu, a onda je nestalo struje. Kada se svjetlo ponovo upalilo, novac više nije bio na stolu.
Akterima će Beč dugo ostati u pamćenju, ta teška igra živaca u kojoj su bila dva pobjednika. No, prema pravilima igre, samo jedan je mogao slaviti, onaj čeličnih živaca, hladan kao led.
Modrić, Rakitić i Petrić pali su na posljednjem testu, onom mentalne snage. Pokazali su vatreni da znaju igrati nogomet, da mogu lijepo kombinirati, stvarati prilike, da su momčad kakvu Hrvatska zaslužuje. No, za popeti se na najvišu stepenicu trebalo je pokazati mirnoću, pokazati da su kompletna momčad. Ostao je tek posljednji test, onaj najteži. Tek mala nijansa.
Sve tri utakmice dosad nisu morali stizati rezultat, nisu bili pod pritiskom. Ostalo je samo još pokazati kako igraju kada je gusto, kad je panika. I pokazali su da se s time mogu nositi. Poveli su u posljednjoj minuti, Killer nije praštao grešku vratara.
I onda se dogodio šokantan obrat. Bilo je to previše i za srca naših mladih heroja. Trebalo se vratiti nakon šoka, no lako je to reći. Najgore se dogodilo, imaš - pa nemaš.
Teška igra živaca, borba za svaki centimetar terena. Nitko nije popuštao, nitko nije griješio. Prostora za igru nije bilo. Nije bilo mjesta ni za emocije, ono što je sinonim za Hrvate. U nogometu njima nema mjesta, turski je recept.
Davao sam izjavu autrijskom kolegi prije dva dana, bio sam vrlo blizu. Sa svime, osim jednog detalja - je li bolji pobijedio?
- Nakon što smo zabrinuti poslije pripremnih utakmica kretali put Austrije, oduševila nas je igra protiv Austrije u prvom dijelu, a zatim trijumfi nad Njemačkom i Poljskom. Dečki su bolji nego smo mogli i sanjati. Turci su nam protivnik po mjeri, šanse za ulazak u polufinale su 50:50. Idemo se s njima nadigravati, pa neka pobjedi bolji.
Trebalo im je čestitati i zapljeskati nakon svega. Bilić je prvi krenuo, obrisao im suze s obraza. Pljeskao je i vaš novinar na tribini. Kući se vraćamo ponosni, Hrvatska ponovo ima veliku momčad. I da, ponovo nema sreće, ali u nogometu smo na to već navikli.
