Ne znajući kako više obezvrijediti Bjeličin uspjeh s Dinamom, Zoran Mamić je prije dva mjeseca tresnuo ovu rečenicu:
- Nije meni to bilo nešto spektakularno, proljeće u Europi... Nije to senzacionalan uspjeh.
Vjerojatno je Zoranu danas žao zbog ovoga ‘gruboga starta’, jer upravo i on sada uživa u europskom proljeću, kao tek šesti trener koji je to uspio s plavima, nakon Antolkovića, Konjevoda, Zebeca, Horvata i Bjelice. To europsko proljeće, ta vječita težnja brojnih Dinamovih trenera i nogometaša, u Maksimiru ima veću težinu i od naslova prvaka. Skoro pola stoljeća prokletstva, pola stoljeća suše, a onda dva puta u tri godine; to je moćni, neustrašivi i u svim segmentima dojmljivi Dinamo. Momčad čiji uspjeh, pohod prema proljeću bez primljenoga pogotka, ima snažan odjek u Europi.
Temeljna razlika između Bjeličinog i Mamićevog europskog uspjeha leži u činjenici da je prije dvije godine s Dinamom slavio cijeli Zagreb i da je on izazvao nezapamćenu navijačku euforiju, dok se danas Dinamovom bumu iskreno vesele samo njegovi igrači, stručni stožer i njihove obitelji, te uprava i radna zajednica. Nema navijačkog zanosa, nema slavlja po Zagrebu, nitko nije ni baklju na balkonu zapalio, niti zavitlao petardu. A razlog ne leži u harajućoj epidemiji koronavirusa, nego samo o epidemiji otpora prema ljudima koji vode Dinamo na daljinski upravljač iz Međugorja.
To, naravno, ne mora i neće pokolebati Zorana Mamića, niti baciti sjenu na njegovo remek-djelo. On je od igrača koji su mu prije devet mjeseci okrenuli leđa, kada im je rezao plaće i potjerao omiljenog trenera, stvorio respektabilnu, odanu vojsku, on je bezbolno prebrodio odlazak majstora Olma, pa i Petkovićevo loše razdoblje, on je proljeće donio s pojačanjima iz Lokomotive i jednim nepoznatim Dancem, te preporodio Majera. Zato je ovaj rezultat ravan čudu!
Nadamo se samo da će Zoran u Dinamovom proljeću biti proaktivan sudionik, a ne promatrač iz ‘sigurne kuće’ u Dubaiju.
POGLEDAJTE VIDEO:
Zoki je uvijek pokazivao trenerski talent, a ovo što je u par mjeseci posložio u Dinamu je doktorski rad, igramo toliko moćno, toliko kontroliramo igru, da prvi put ne drhtim gledajući, i u zadnjim minutama ne padam u teške depresije, moje misli i moje srce su uvijek uz Dinamo, bravo Zoki, bravo uprava...ale, ale dinamo ale...