Iza nas je jedno od najkvalitetnijih i najuzbudljivijih nogometnih prvenstva, sezona koja je iznjedrila brojne junake, promovirala niz izvrsnih nogometaša i trenera, ali kao i svaka druga, imala svoje antijunake i tragičare. Da nije bilo nezgode s koronavirusom, s obzirom na svu dramatiku i atrakciju koju je nudio hrvatski prvoligaški nogomet, u protekloj sezoni vjerojatno bio bi srušen rekord gledanosti. Ovako je ta brojka iznosila 2837 gledatelja u prosjeku po utakmici, što je više nego u prošloj sezoni (naslonjenoj na svjetsko srebro iz Rusije), ali manje nego u sezoni 2017./2018. kada je taj prosjek iznosio 2948 gledatelja po susretu.
Neslavni rekord Ivkovića
Najveći dobitnik i apsolutni vladar sezone ponovno je bio Dinamo, i to onaj Dinamo iz razdoblja prije koronakrize, kada je još na klupi imao Nenada Bjelicu. Osječanin je plave ostavio s 18 bodova prednosti ispred prvoga pratitelja, praktički im osigurao naslov prvaka i Maksimir napustio kao heroj zagrebačke publike.
Nažalost, sve što se Dinamu događalo u vremenu poslije Bjelice doista je za zaborav. Klub je promovirao trenera Igora Jovićevića, što je bila još jedna u nizu pogrešnih procjena, pa će se Igorov opus pamtiti samo po sedam utakmica u Hrvatskoj ligi i po ekspresnom otkazu. Jovićević je tako ispao ponajveći trenerski tragičar sezone i prebrzo je zaboravljeno kako je Dinamove juniore uveo u četvrtfinale Lige prvaka.
U Bjeličinoj eri blistao je Mislav Oršić, priskrbivši si status A reprezentativca, dok je po mnogima najdarovitiji Dinamov igrač Lovro Majer kod Bjelice neshvatljivo stagnirao. Vjerojatno je u tome i doza njegove krivnje, no nije li trener taj koji bi trebao prepoznati, razbuktati tu nadarenost i stati iza nje?
Ipak, Dinamo je “mala beba” u odnosu na Hajdukova lutanja u protekloj sezoni, mračno i izrazito neuspješno razdoblje koje potpisuje sad već bivši predsjednik Marin Brbić. Hajduk je promijenio trojicu trenera, završio na petom mjestu i gleda li se taj podbačaj u kontekstu katarze, onda su bijeli u proteklih deset mjeseci “očišćeni” za sva vremena. I mogu krenuti s novoga početka, začudo s istim trenerom koji ih je srozao do katastrofalnoga petog mjesta.
Drugi najveći funkcionarski podbačaj sezone je šef Intera Branko Laljak. U stanci prvenstva smijenio je trenera Samira Toplaka, otvorio vrata kluba misterioznom ulagaču, postavio na klupu Željka Petrovića i cijela vizija mu se raspala. Inter je s Toplakom bio osmoplasirani i čvrsto iznad vode, a s Petrovićem i kasnije, posve nedužnim Ivkovićem glatko izgubio prvoligaški status. Tako je Ivković postao neslavni rekorder Prve HNL kao jedini trener koji je ispao čak s tri kluba; Međimurjem, Rudešom i Interom.
A Samir Toplak je, zahvaljujući Laljkovoj zastrašujuće lošoj prosudbi i Dalićevu povjerenju, postao jedan od trenerskih junaka sezone spasivši Varaždince od drugoligaškog ponora.
Trenerski gubitnik je Ivica Kulešević, prokockavši Osijeku drugo mjesto i plasman u Ligu prvaka u sudaru s izravnim suparnikom Lokomotivom u Gradskom vrtu.
Najveći doseg Lokomotive
Treći najveći trenerski dobitnik sezone 43-godišnji je strateg Lokomotive Goran Tomić. Drugo mjesto najvažniji je Lokomotivin doseg u povijesti, a popraćen je već četirima sjajnim transferima, Uzunija, Karačića, Kastratija i Jakića, te lokosi mogu uživati i u financijskom blagostanju. Od Tomića se s redizajniranom momčadi neće očekivati ni tražiti novi spektakularan rezultat.
Antonio Mirko Čolak dobitnik je sezone iz Rijekinih redova, kao prvi strijelac prvenstva s 20 pogodaka. Na žalost, Rijekini navijači neće moći još dugo guštati u Čolakovim golgeterskim vještinama jer Miškovićev primarni cilj nisu trofeji, nego financijska stabilnost kluba, a nju je moguće održavati samo prodajom igrača.
Najstariji nogometaš lige Ivan Krstanović s 37 godina na leđima došao je u ovoj sezoni do stotog pogotka u Prvoj HNL, što je doseg vrijedan divljenja.
Div iz Tomislavgrada svoju je stotku ostvario u dresovima čak šest prvoligaša – Zagreba, Dinama, Rijeke, Zadra, Lokomotive i Slaven Belupa, a na toj brojci ne namjerava se zaustaviti. Istinska ikona HNL-a, vitalan, isklesana tijela, posvećen i maksimalno motiviran, ide dalje i gledat ćemo ga i u sljedećoj sezoni...
I na kraju, iako se o katastrofalnim sudačkim pogreškama bubnjalo i u protekloj sezoni, uvođenje videotehnologije ipak je znatno amortiziralo udare na suce. Revolucija na prvoligaškim travnjacima znatno je unaprijedila regularnost prvenstva, ali i “pojela” nekolicinu sudačkih aktera koji su padali na ispitima i sjedeći pokraj kamere u VAR-sobi.
Na žalost, protekla sezona nije među sucima afirmirala nijedno novo ime autoritativnog, talentiranog i perspektivnog čovjeka sa zviždaljkom. Scenom i dalje dominira Ivan Bebek, približavajući se brojci od tristo prvoligaških utakmica. Trenutačno ih ima 267.
Tudoru, svaka čast kao igraču i navijaču, ali kao trener je bilo loše, od nabijanja lopte, manjka kondicije, krivih pozicija igrača i oni bolji igrači koji sad trebali biti jaki aduti za prodati su čulili na klupi pored lošijih na terenu. Da je vratiti Carilla ili Orešćanina. Mislim da Hajduku treba i novi vratar, Posavec prima golove iz daleka i katkad mu pobjegne koji ubačaj. Možda Subašić.