Dočekasmo i derbi. Konačno! Ne nađe li se u ovo malo vremena što je ostalo do utakmice razloga za odgodu, prvi put ove jeseni gledamo Dinamo – Hajduk. Početkom sezone odgovaralo je i jednima i drugima da se ne igra, bijelima sad ne bi jer su u naletu. Ako nisi pravi, nijedan ti termin ne odgovara.
Sjajna je stvar što se HNL već dugo ne vrti oko jedne utakmice, što su iznikla i ojačala neka nova velika i mala rivalstva, ali Dinamo – Hajduk ipak je majka svih derbija. I bit će tako dok ta dva kluba postoje, a bilo je i prije HNL-a. Ima nešto i u tom ozračju u kojem se igra hrvatski klasik, bez obzira na stanje na tablici.
Kad je Zoran Vulić 1987. s 40 metara probušio Ladića iz slobodnjaka, pola istočne tribine Maksimira poskočilo je slaveći gol. I zato će maksimirska strana derbija ostati nepotpuna dok god se istok ne vrati u funkciju. Ili se ne sagradi novi stadion. Sramota grada...
Nikoličius je opet pomno izabrao trenutak kad će dovesti Dambrauskasa – taman uoči reprezentativne stanke. U deset dana puno toga se može posložiti ako znate kako. Istina je da Valdasa ljubi rezultat onoliko koliko njegove nasljednike u Gorici često nije htio.
Ali istina je i da nikoga ne ljubi slučajno. Razlika je najčešće u detaljima, koji se i ne primjećuju. Tko zna gdje bi završila ona sezona Gorice da Litavac nije na kraju fenomenalne jeseni otišao u Bugarsku. Ali svakako je dobro što je tada zašao dublje u Balkan. Mogao se uvjeriti da Hrvati nisu najluđi narod, bar kad se dijele otkazi...
Nije Hajduk svih ovih godina imao kompleks Dinama, premda je i tu bilo vrlo neugodnih četvorki, pa i jedna petarda, već njegove mlađe sestre! Demontaža Lokomotive u Kranjčevićevoj, u uvertiri velikog derbija, nije bila samo naplata za sve one gorke pilule, već i dokaz da Hajduk već dugo nije bio tako spreman za najveći boj.
Željko Kopić, novi izvođač trenerskih radova u Maksimiru, jednom je već odnio Dinamu naslov prvaka. U maratonskoj utrci plavih s Rijekom u proljeće 2017. njegov je Slaven u Koprivnici pobjedom 2:1 riješio praktički sve dvojbe, titula je nakon jedanaest godina odletjela iz Zagreba. Kad je Bogojević debelo u sudačkoj nadoknadi zabio iz kontre za pobjedu, i to prvu Slavenovu tog proljeća, Kopić je pored skamenjenog Ivajla Peteva, prvog i vjerojatno posljednjeg Bugarina na klupi Dinama, pretrčao dobrih 50 metara i bacio se u buket slavlja svojih igrača. Može li sada izvući plava kola iz blata?
Premda je s Krznarom svakako imao dobrih trenutaka i nerijetko “više od igre”, prvak se cijelu jesen nije uspio poloviti. Uz neizbježno rasipanje kadra – Ivanušec ne samo da nije nadomjestio Majera nego se i nekako pogubio bez njega – nema više ni onog starog Ademija. Prvo ljeto bez stanke ostavilo je traga na kapetanu i vođi plavih. Teška ozljeda usred kvalifikacija, pa još jedna neugodna usred jeseni i – ode vlak.
Nijedan igrač ne dominira onako kao Livaja u Hajduku, Petković tek na trenutke prihvati rukavicu izazova. Obojica su velemajstori lopte! Užitak je gledati kako se Livaji lijepi za kopačku i što sve izvodi s njom, od proigravanja i driblinga nadalje. Onaj gol na Rujevici izgleda savršeno jednostavan, a zabije ga jedan od pedeset igrača. Da je svih ovih godina i u glavi bilo više mirnoće... I zato je najbolji izbor za trenera Valdas koji radi i priča kao “program mog kompjutora”. Just business. Emocije nisu potrebne, oko Hajduka ih je ionako previše.
Livaja svakako nije jedini, Kalinić je najbolji u najtežim utakmicama, s najviše posla, Krovinović je sve bolji, tko ne bi htio imati makar na klupi Subašića, odlični su klinci Biuk i Ljubičić, bijelima puno znači i Elezova sigurnost u obrani kakva Dinamu nerijetko fali. Elez je zapravo jedini iz ovog kadra bijelih koji već ima naslov prvaka Hrvatske, s Rijekom. Kad je predstavljen u Poljudu, izvjestitelji su nekako ispustili taj podatak. Valjda slučajno.
Dinamo jest pao, ali se i Hajduk digao, sama činjenica da je u ovoj fazi sezone na bod od plavih dosta govori. Ovo je možda i prvi derbi s izrazitim rezultatskim značenjem nakon onog kad su u Poljudu na dan derbija smijenili predsjednika. I izgubili, naravno. I derbi i šanse za naslov. Jakobušić u Maksimir danas valjda stiže spokojan. “Nikad mi derbije sa Zvezdom i Partizanom nismo čekali kao tekme s Hajdukom, uvijek je bilo njih najvažnije dobiti”, reći će jedan stari dinamovac. Ne bez razloga. Jer, Dinamova je zvjezdica u ono doba znala tek povremeno zabljesnuti. A Hajdukova je zvijezda sjala bez prestanka. Kasnije se stvar okrenula.
...."Dinamova je zvjezdica u ono doba znala tek povremeno zabljesnuti. A Hajdukova je zvijezda sjala bez prestanka. Kasnije se stvar okrenula."???? Danas društvene mreže i internet dopuštaju svašta, pa su tako čak portali i mediji počeli pisati svašta (čitaj; kasnijee se stvar okrenula). Za one koji površno prate sport i nogomet, to "Kasnije se stvar okrenula" je 15 godina vladavine Dinama u domaćem prvenstvu HNL, 15 godina igranja u Europi s opravdanim epitetom najboljeg kluba s ovih prostora. I da, treba i to reći, Dinamo nikada nije volio zvijezde ni zvjezdice!