U Hrvatskoj jedino nogomet, odnosno sport općenito, može kod ljudi izazvati toliku količinu emocija, sreće, veselja kao što smo vidjeli prekjučer u Maksimiru. Grlili su se, ljubili navijači na stadionu, skakali su mnogi pred televizorima, a brojni su i zaplakali nakon toliko godina iščekivanja plavog proljeća...
Ne lažimo se, ali hrvatski narod ove se godine kolektivno veselio samo dvaput, i to oba puta zbog nogometa. Prvo su nas u srpnju u kolektivnu sreću “bacili” vatreni, a sada pak Bjeličini plavi dečki. I koliko god, kada za to ima potrebe, na stranicama Večernjaka ukazujemo na negativnosti u hrvatskom nogometu, s vjerom da će se one jednom ispraviti, isto tako ćemo sada naglasiti da su nogomet i sport jedino u čemu Hrvatska pokazuje izvrsnost u odnosu na svijet. U svim ostalim granama društva, znanosti, politike, sve više gubimo korak za najboljima, dok smo u sportu i dalje u samom svjetskom vrhu. Unatoč tome što je vlast i političare (a oni dijele novac) za sport sve manje i manje briga.
Kada smo osvojili srebrnu medalju na SP-u, političari su se natjecali koji će se više približiti vatrenima, no pravu poruku sa zagrebačkog trga poslao im je Dejan Lovren.
>> Pogledajte i reakcije dinamovaca dan nakon velike pobjede
“Iz ovoga svi zajedno kao društvo moramo naučiti da se kroz rad i poštenje može doći do velikih stvari. A političari moraju shvatiti najveću poruku, a ta poruka glasi da moraju ujediniti zemlju. Ako smo mogli mi sportaši, onda moraju i oni.”
Oni manje direktniji i hrabriji od Lovrena političarima su pak poručili da moraju više pomagati nogomet. Jer, nije nogomet samo nacionalni stadion, hrvatski nogomet je 1608 registriranih klubova u kojima se rekreativno i profesionalno lopta čak 141.300 nogometaša!
A mnogi od tih klubova jedva spajaju kraj s krajem jer novca privatnih poduzeća više nema, a pomoć države sve je tanja.
Nisu to samo opći dojam i pusta naklapanja klupskih čelnika, već jasne, egzaktne brojke. A prema tim podacima Hrvatska za sport izdvaja najmanje od svih država članica EU. Hrvatska je tijekom 2016. za namjene sporta i rekreacije potrošila mizernih 0,06 posto BDP-a, manje čak i od Malte koja ulaže 0,09 posto. Rekorderi po pitanju ulaganja u sport i rekreaciju su Mađari s 1,12% BDP-a, odnosno otprilike 13 puta više od Hrvatske. I zato, dragi političari, kada se drugi put budete ponosili uspjesima sportaša, razmislite o ovoj brojci.
Kada smo već kod Dinama, zar ne zaslužuju ti igrači, ali jednako i navijači, bolji stadion od ruševnog maksimirskog, a ne da se navijači, kada hodaju po oronulim maksimirskim stepenicama, pitaju hoće li se stadion srušiti.
I zato, nadamo se da će inicijative poput Opatijske ili nekih sličnih zaista zaživjeti. Ulaganje u sport ulaganje je u našu djecu. Shvatili su to i Nizozemci koji su izdvajanje za sport prošle godine povećali za 100 posto. Nadamo se da će shvatiti i naši političari.
Neka samo pogledaju ovu nogometnu godinu, koja je najuspješnija u povijesti. Imamo najboljeg nogometaša svijeta, reprezentacija je srebrna, a sada je i Dinamo prezimio...
Članak koji govori o istini, nužnosti potrebi. Svako uspješno i temeljito društvo zna koliko vrijedi sport, kao stup društva, pa ulaže i razvija, te podredno ostvaruju uspjehe. Mi uspjehe ostvarujemo sa talentom, sa vrlo malo ulaganja, a to bi trebao biti državni program, svaka jaka tvrtka bi trebala ulagati u neki sportski klub. I kad stvorimo nešto na visokom europskom nivou, kao Dinamo, i tada nađemo načina da osporavama uspješnost ljudi koji su isto stvorili iz ničega. Moramo krenuti ulagati u infrastrukturu, stadione, dvorane, uz olakšice ulagačima, a to će podići i sportske uspjehe i potrošnju, podići građevni sektor. Sada je vrijeme za to, sada ili nikad.