Više od 34 godine Kutija šibica, najprestižniji malonogometni turnir, čekala je da naslov osvoji kvartovska momčad. Momčad bez sponzora i velikih zvijezda. Još tamo sredinom osamdesetih slična momčad bila je na tronu, ZEA Travno. Kako je vrijeme odmicalo, sponzori su se sve više uključivali u Kutiju i sastavljali momčadi profesionalnim igračima malog nogometa i futsala. Unazad dvadeset godina tako su Kutiju osvajale sponzorske momčadi koje su ulagale stotine milijuna kuna samo da bi došle do naslova. I tako sve do pojave momčadi Quattro Leones.
Nikoga se nismo bojali
– Igramo mali nogomet iz gušta, na manjim turnirima. Većina naših igrača već je iskusila igranje na Kutiji, ali za druge momčadi. Ne, nisu to bile neke vrhunske momčadi, nego momčadi koje su došle do drugog, trećeg kola – počeo je priču Kristijan Kahlina, inače vratar prvoligaša Gorice.
„Lavovi“ s Klake u posljednje tri utakmice svladali su, doduše sve tri na sedmerce, sve redom momčadi koje su uložile velik novac u igrače (Bigbang Cammeo Team, MNK Cvjetno poliklinika Milojević, CB Dobermann).
– Muški smo se borili u svakoj utakmici i nikome nismo priznali da je bolji. Nismo se prestrašili igrača koji igraju mali nogomet isključivo za novac, koji iza sebe imaju velik broj utakmica. Gledajte, jedan CB Dobermann već u siječnju složi momčad za Kutiju. Mi smo se ove godine skupili spontano. Rekli smo si međusobno – hajdemo ove godine igrati zajedno. Sve su to dečki iz Klake, kvarta u zagrebačkoj Dubravi. Još sam nagovorio Šrolera da nam se priključi i dečko iz Velike Gorice odlično se snašao – rekao je Kahlina.
Sami ste financirali Kutiju?
– Da. Sami smo platili kotizaciju, kupili smo si ljubičaste majice. Nismo imali nijedan termin u dvorani šest mjeseci, odigrali smo tek dva manja turnira, i to na betonu. A na betonu se igra potpuno drukčije, tamo nema uklizavanja kao na parketu, tamo nema prekršaja zbog straha od ozljeda. I zato nam je igranje na parketu svima bilo novost i trebalo se priviknuti na te uvjete. Srećom, igrali smo od prvog kola i iz utakmice u utakmice rasli. U svakoj utakmici vidjelo se poboljšanje, posebice u obrani – istaknuo je Kahlina.
No, ne idu zahvale za Kutiju samo Kahlini i Šroleru...
– Pobijedila je momčad. Treba pohvaliti sve dečke. Dučkića koji je ginuo u obrani, Muller je zabio neke ključne pogotke u četvrtfinalu i polufinalu. Tu je i moj brat Danijel koji je počeo igrati nogomet tek u 19. godini. Tu su još Dabro, Brkić, Crnić, Vuđan i Župan. To su sve toliko dobri dečki da je ovo zaista nagrada za sav trud koji smo uložili. Zahvala ide i Sergeju Jakiroviću, treneru Gorice, koji je meni i Šroleru dopustio igranje na Kutiji. Zadnju prvoligašku utakmicu branio sam 14. prosinca, a Kutija je počela dan kasnije – rekao je Kahlina.
Poslije utakmica na klupicu
Mnoge ste podsjetili na Družbu Pere Kvržice...
– Svi smo mi prijatelji. Ne družimo se samo tijekom turnira. Družimo se u kvartu, sjedimo na klupici... Zajedno izlazimo. Mi se nismo skupili da bismo nešto napravili na Kutiji šibica, skupili smo se da ne ispadnemo u prvom kolu. U našem slučaju može se reći ona čuvena izreka trojice mušketira “svi za jednog, jedan za sve” – naglasio je Kahlina.
Prije finala, bez obzira na to kako završilo, dogovor je bio da se poslije ide na zajedničku večeru. Ovaj put neće biti problem podmiriti račun jer su dečki zaradili 60.000 kuna.
– Jedna me stvar ugodno iznenadila nakon što smo prošli u finale. Bili smo u jednoj pizzeriji i, kada je vlasnik shvatio tko smo, rekao je: “Dečki, svaka vam čast. Možete jesti i piti na moj račun”. To je znak da su nas obični ljudi prihvatili – zaključio je Kahlina.
Bravo momci bas mi je drago sto su dobili ove profi futsal igrace u cetvrtfinalu i finalu!!