Jučer su hrvatske rukometašice dočekane kao velike pobjednice. Osim manjeg broja navijača koji su ih došli pozdraviti uživo, bio je tu i veliki videozid s 40-ak navijača koji su ih pozdravljali iz svojih domova. A ljudi iz Saveza priredili su i ogroman poster s natpisom “Vi ste naše zlato”. Nažalost, ove cure nisu bile te sreće da im se organizira doček na Jelačić-placu što su, s obzirom na to kako su uveseljavale naciju, doista i zaslužile.
– I ovo je za nas bio velik doček. Kada smo izašle u foaje zračne luke, svakoj od nas su bile suze u očima i to je dovoljno – kazala je Deana Milosavljević, sjajna podravkašica koja se priključila naknadno, usred natjecanja, nakon preboljenog COVID-a.
Preponosna sam, zato i suze
Nažalost, nominalno prva vratarka reprezentacije Ivana Kapitanović, nije bila te sreće. Njezina teška ozljeda ukriženih veza koljena odvojit će je od terena još pet-šest mjeseci, ali je to nije spriječilo da i ona dočeka cure. Štoviše, ona se izgrlila i izljubila sa svakom od njih i bila je, definitivno, najemotivnija osoba tog dana u zagrebačkoj zračnoj luci. A popularna Kapi nije skrivala svoje suze:
– Jako je teško sve to bilo pratiti putem televizije, biti dio toga, a biti daleko. Preponosna sam na moje cure i zato je bilo i suza. Premda nitko ne voli biti ozlijeđen i bez obzira na to što nisam bila s njima, ovo je najljepši dio moje karijere. Jer, pokazale su cure ono što smo gradile godinama, toliko smo povezane.
Prijateljstvom su povezane i Ivana i njezina prva pričuva Tea Pijević koja se prometnula u vratarsko iznenađenje Prvenstva.
– Mnogi će tek sada reći da je Tea vrhunska vratarica, a ja to znam godinama unazad. Ona možda nije imala prilike to dokazati zbog mene, no presretna sam što je to ovako iskoristila. Među nama ni do sada nije bilo konkurentnosti, pa ne vidim razloga da to bude i od sada. Uvijek ćemo, prije svega, biti tu jedna za drugu.
Lijepa je to slika homogenosti te ekipe na istom radnom mjestu u ekipi, a igračica koja je bila neka vrsta tog homogenizirajućeg ljepila bila je Ćamila Mičijević, vrsna šuterica, sjajna dodavačica i još bolja zabavljačica.
– Bila sam svjesna da dajem ogromnu energiju suigračicama, a ta se pozitiva širi po cijeloj ekipi. A cure su na svaku moju ideju reagirale pozitivno i sve smo sudjelovale u sklapanju mojih emisija.
Ako je nekome to s emisijama “Kod Ćamile u fotelji” u startu izgledalo neozbiljno, čini se da je i to bio dio plana izbornika Nenada Šoštarića:
– Postojala su jasna pravila do kuda se može ići pa je tako bio slučaj i s Ćamilinom televizijskom foteljom. Ona je znala do kuda može ići sa zafrkancijom, a bilo je i onoga da nekad moraš ne vidjeti ono što vidiš i ne čuti ono što čuješ. To sam naučio od nekih starijih košarkaških trenera.
A čelnici HRT-a morali su čuti neugodno pitanje koje im je postavila naša ponajbolja igračica Ćamila Mičijević. Izravno u eter Hrvatskog radija.
– Je li HRT-u žao što nije prenosio naše utakmice i prije utakmica za medalju? Hoćete li nas u budućnosti prenositi više?
Nesportski potez Danaca
No, nisu cure toliko ljutite na hrvatske medije koliko bi se očekivalo. Pričale su nam o tome i Dora Krsnik, Ivana Kapitanović i Valentina Blažević.
– Ispraćene smo nikako, no nema veze. Ovo koliko vas je došlo dočekati nas je nama najljepši dar. Drago nam je da smo medije podigli na noge – kazala je Dora.
– Da su cure otišle na EP, neki su saznali tek nakon prve ili druge pobjede – dodala je Kapitanović.
– Mi smo navikle da odemo potiho, da nas nitko ne ispraća. No, zato ste nas sada vi mediji dočekali u velikom broju. Vidite kako se stvari mogu promijeniti – ustvrdila je Blažević koja osim hrvatske medije razumije i suparnice koje su ih podcjenjivale:
– Pa to je normalno jer nas nisu imali zbog čega smatrati velikim suparnicama. No, ono što su Dankinje napravile to nije sportski, nije lijepo. U sportu ne smiješ podcjenjivati.
Nekome će se učiniti da u njih nije vjerovao niti nacionalni Savez koji je, iz tehničkih razloga, morao rezervirati aviokarte već nakon prvog kruga. No, Blažević im to ne zamjera:
– I na to smo naviknule. Uostalom, i neke od nas su za taj drugi tjedan imale neke svoje planove.
Sličnog je stava i Krsnik:
– Znale smo mi i datum kada bismo trebale izaći iz hotela. Rečeno je da je taj termin 9. prosinca, a na kraju smo se vratile 12 dana kasnije i to s medaljom. Možda smo zbog svega toga i u Prvenstvo ušle neopterećeno, rekavši same sebi “cure, idemo igrati s puno veselja i želje pa da vidimo dokle nas to može odvesti”.
A odvelo ih je jako daleko, čak do postolja.o
>> Pogledajte doček hrvatskih rukometašica
HRT odavno nije hrvatski. Vode ga radmanovi pioniri, uglavnom uhljebi i netalentirani neradnici