Dan nakon trijumfalnog povratka vatrenih iz Finske, svratili smo do – Markuševca. Tamo pod Sljemenom, u najsjevernijem zagrebačkom naselju, gdje je trenersku karijeru počeo Ante Čačić, dočekao nas je Tomislav Biloglav, vitalni 79-godišnjak, nekada predsjednik lokalnog NK Prigorje.
Sad kad je Čačić opet na vrhuncu, s pravim povodom posjetili smo bivšega mu šefa. I danas, s odmakom duljim od tri desetljeća, Biloglav se savršeno sjeća dana kada je hrvatskom izborniku dao prvi trenerski posao.
– Bili smo tada u zagrebačkoj zoni. Ante je kod nas bio igrač i iskreno nije bio neka marka. U to vrijeme bili smo ostali bez trenera i kako nismo imali rješenje za klupu, suigrači, njegovi prijatelji predložili su da ih vodi Čačić. Bili su dobra klapa, Ante je bio omiljen i meni se to činilo kao dobar prijedlog. Uzeli smo ga. I odmah sam vidio da ima smisla za taj posao. Znate, bio je prepotentan, a to je osobina onih koji znaju – priča nam Tomislav Biloglav, koji je godinama pratio razvoj Čačićeve trenerske karijere.
Bit ću trener Dinama
Sjeća se kako mu je kao mlad stručnjak na početku svoga puta samouvjereno znao reći: “Jednoga dana bit ću trener Dinama!”.
– Taj nikoga nije šljivio ako je stajao na putu njegovoj ideji i ako se nije poistovjećivao s momčadi. Antu su za trenera predložili suigrači, a on prema njima nije imao popusta, i njima to nije smetalo. Slušali su ga. Na primjer, imali smo vratara Špoljareca, legendu kluba, a Čačić ga je u susretu s Lokomotivom usred utakmice zamijenio. Jer je vidio da Špoljarec izigrava džeka. Do tada je bilo nepojmljivo da netko dirne u Špoljarca – dodaje Biloglav.
Antin karakter nije se promijenio do izborničkih dana. Bio je i ostao nepopustljiv.
– Ante Čačić ima sve što dobar trener treba imati. Izvrstan je taktičar, psiholog, ali i prijatelj. On je kod nas trenirao igrače koji su bili bolji od njega, a uspio im se nametnuti kao autoritet. I još nešto mi smeta; što god ljudi mislili o njemu, Ante Čačić nikada nije dopuštao da mu se se netko miješa u posao i o momčadi odlučuje umjesto njega – zaključio je Biloglav, kojega razveseli svaki Čačićev trenerski uspjeh.
A danas, gotovo četiri mjeseca nakon Čačićeva fatalnoga Portugala, izbornik je na svom drugom vrhuncu. Sedam bodova iz tri utakmice na početku kvalifikacija za SP ostvarili su još samo Igor Štimac (2012.) i Zlatko Kranjčar (2004.), dok se primjerice Slaven Bilić zaustavio samo na četiri, a Ćiro Blažević na pet bodova.
Čačić je, usto, računamo li samo utakmice u 90 minuta, nanizao 14 nastupa bez poraza, jednako kao Bilić u dva navrata. I ne izgubi li od Islanda, postat će, naravno nategnuto, najuspješniji hrvatski izbornik dosad po nizu nepobjedivosti.
Iako će mu neistomišljenici uvijek natrljati nos Portugalom, vjerojatno s pravom, jer nitko, pa ni Ćiro, Bilić, Kovač i Štimac, nisu posjedovali tako široku lepezu izvanserijskih talenata u zenitu karijere kao Čačić.
Daleko je Rusija
U odnosu na Portugal, Čačić u posljednjoj akciji nije imao Srnu, Ćorluku, Modrića, Rakitića i Pjacu, a opet se iz Finske vratio sa štitom. I demantirao sve koji su govorili da nije dorastao teškim situacijama.
Čačić je u svom jednogodišnjem mandatu postao i izbornik koji je najefektnije pogodio žicu specifičnom Mandžukićevu karakteru. Mandžo je kod “radiomehaničara” Čačića postigao već devet pogodaka, više nego kod bilo kojeg šefa prije njega.
Pa iako smo na putu prema Rusiji zauzeli pravi kurs, ne bi nam škodio i prstohvat umjerenosti. Kratkovidna pohlepa skupo nas je koštala u prošlom ciklusu za SP, kada je Štimac nakon šest utakmica imao čak 16 bodova, a onda u sljedeće četiri utakmice osvojio samo bod i sve kompromitirao. Ante, daleko je još Rusija!
