U 58-godišnjoj povijesti (1952. godine počela je gradnja, 1969. godine završena je južna tribina, a rekonstrukcija stadiona, koji je danas spomenik ljudskoj gluposti, počela je 1998.) ispisane su u Maksimiru najdirljivije nogometne priče, prepletale su se mnoge ljudske sudbine, budile najstrasnije emocije sreće i tuge.
Za neke, na tom je stadionu počeo i rat 1990. godine! High-kickom (udarcem nogom) tadašnjeg Dinamova kapetana Zvonimira Bobana u prsa milicajca. Te jeseni Hrvatska je, iako nije bila međunarodno priznata, igrala prijateljsku utakmicu sa SAD-om, a Aljoša Asanović zabio je prvi gol kockastih. Kroz povijest, taj je stadion primio i prve kamere Televizije Zagreb kojima je prenošena utakmica Jugoslavija – Italija, dva rekorda stadiona su dvoboji Jugoslavija – Španjolska i Zagreb – Osijek na kojima je bilo više od 60 tisuća gledatelja.
Na njemu je Stjepan Lamza nokautirao Eintracht iz Frankfurta na putu prema Dinamovu osvajanju Kupa velesajamskih gradova 1967. Za mnoge je to najbolja pojedinačna izvedba nekoga igrača. U Maksimiru je Miroslav Blažević sa sjajnom generacijom nakon 24 godine vratio Dinamu naslov prvaka u čuvenom proljeću s bijelim šalom 1982.
Dražen Petrović, košarkaški velikan, upalio je ondje plamen Univerzijade 1987. Plakalo se nakon što Ćiro s vatrenima nije uspio pobijediti SRJ 1999., no prije toga, a nakon rata, pobjeda nad Partizanom od 5:0 iz 1997. jedna je od najvećih u povijesti tog stadiona. Na kojem već 40 godina Dinamo nije pronašao europsko proljeće.
Danas ondje živi imperator Zdravko Mamić. Vrijeme je da se nešto promijeni, ali uspomene nam nitko ne može oduzeti.
bilo je i vrijmeme da se nekaj napravi jer ovako mogla se dogodit tragedija svakog dana