Pojava 21-godišnjeg braniča Bayerna Josipa Stanišića na Dalićevu popisu asocira na pompu uz koju je u rujnu 2007. godine u Hrvatskoj bio dočekan tada 19-godišnji vezist Basela Ivan Rakitić. U to vrijeme Ivanov dolazak značio je i veliku diplomatsku pobjedu Hrvatskog nogometnog saveza, budući da je najveći talent švicarskog nogometa, mladić rođen u Rheinfeldenu, u srcu kantona Aargau, do tada nastupao za mlade reprezentacije Švicarske.
Stanišićevo pripojenje Hrvatskoj nastavak je dobre tradicije koju HNS njeguje još od prapočetaka reprezentacije: regrutirajmo momke iz dijaspore, zahvaljujući njima dižemo kvalitetu i jačamo nacionalni naboj. Tako je još 1994. godine tadašnji izbornik Miroslav Blažević pod zastavu pozvao nogometaša švicarskoga Aaraua Mirka Pavličevića, inače rođenog Prozoranina, a krajem 1996. godine prvi put se na okupljanju vatrenih pojavio i igrač Bayer Leverkusena Niko Kovač.
Dijaspora je oduvijek Hrvatskoj davala prvoklasne igrače, pa su dvojica igrača rođenih u inozemstvu članovi elitnoga kluba 100: spomenuti ‘Švicarac’ Rakitić ima 106, Josip Šimunić, kršni i srčani branič rođen u Sydneyu, 105, dok su se Robert i Niko Kovač zaustavili na 84, odnosno 83 nastupa.
Nisam dobio poziv
Jedan od izdanaka iseljeništva je danas 48-godišnji Tomislav Marić. Rođen je u njemačkom Heilbronnu, a igrao je za niz njemačkih klubova; Karlsruhe, Wattenscheid, Stuttgarter Kickers, Wolfsburg, Borussiju Mönchengladbach i Hoffenheim.
- U vrijeme kada sam bio na vrhuncu forme, kada sam u polusezoni, zajedno s Ballackom, bio prvi strijelac Bundeslige, u njemačkim medijima počelo se spominjati da bih mogao biti pojačanje u njihovoj reprezentaciji. Tada ju je vodio Rudi Völler – počeo je svoju priču Tomislav Marić i nastavio:
– Meni službeno njihov poziv nije stigao, ali za mene to tada nije bila ni tema, jednostavno nisam ni pomišljao da bih mogao igrati za neku drugu reprezentaciju osim hrvatske. S golemim veseljem već sam bio nastupao za hrvatsku mladu vrstu, kod gospodina Novoselca, te sam se veselio i pozivu za A vrstu.
Godinama se provlači teza da nogometaši koji dolaze iz dijaspore s posebnim žarom igraju za Hrvatsku?
– Moj pogled na to je specifičan. Naime, smatram da svatko tko igra za Hrvatsku, gdje god bio rođen, mora to doživljavati kao najveću čast, najveće blago. Igrao, ne igrao, moraš biti sretan što si tu, što imaš grb na grudima, i moraš ljubiti svoga suigrača i veseliti se s njim ako zabije gol. Uvijek su možda dvojica igrača iznad ostalih, a svi ostali moraju biti kao jedan. Tu nema mjesta egoizmu. To je moje poimanje igranja za nacionalnu momčad, jer igraš za svoj napaćeni narod, za svoje ljude koji žive za to da vide svoju reprezentaciju na djelu – dodaje Marić.
Zaigrao s bratom
Tomislav Marić imao je zadovoljstvo zaigrati za Hrvatsku zajedno s bratom Marijem (osam nastupa, jedan pogodak).
– Na utakmici s Rumunjskom u Temišvaru brat je u jednoj akciji blokirao suparničkog braniča, a ja sam uletio i postigao pogodak. Odradili smo to baš bratski – nasmijao se Tomislav.
Pratite li nastupe Josipa Stanišića za Bayern?
– Gledam bundesligaške utakmice i iskreno se divim Stanišiću, jer ovo što on demonstrira su – top izdanja! Vrhunska razina! Pazite, nije lako nametnuti se u Bayernu, a Josip tamo nije samo igrač na papiru, nego moćno Bayernovo oružje – zaključio je Tomislav Marić.
Osim što je nepogrešivo gađao pojačanja iz dijaspore, HNS je davno uspostavio most i prema Bosni i Hercegovini. Da su neki od igrača rođenih na teritoriju te države i nastupali za BiH, reprezentacija BiH bila bi europska nogometna sila: Pavlović i Stanić (Sarajevo), Lovren (Zenica), Tokić (Derventa), Tomas (Bugojno), Ćorluka (Doboj), Jurić (Mostar), Živković (Živinice), Jurčić (Ljubuški), Jelavić (Čapljina). S tog prostora su i naš brončani i srebrni izbornik: Miroslav Blažević iz Travnika, a Zlatko Dalić iz Livna.
Koliko sam puta maknula ove trapke sa 20 % popusta već sam zaslužila da mi ih daju džabe