U dvorani u kojoj je 2017., kao trener Cibone, itekako zakuhao finale doigravanja tada moćnoj Cedeviti, Damir Mulaomerović (47) večeras u 20.30 sati debitirat će na klupi nove Cedevite. Ona stara, proračunski nadmoćna svima u Hrvatskoj, odselila se u Ljubljanu, a u Zagrebu je ostala Cedevita Junior. Novi je to klub koji je, plasiravši se u HT Premijer ligu, angažirao dugogodišnjeg reprezentativca i perspektivnog trenera.
A već u prvom kolu cedevitaši će se namjeriti na jednu od tri najjače domaće momčadi. U dvojci Doma sportova gostuje prošlosezonski finalist prvenstva Split. Ulaz je besplatan, ali uz negativan PCR test ili COVID-putovnicu.
– Nažalost, osim na Rašića, kojeg neće biti još barem mjesec i pol dana, zbog ozljeda računati ne mogu ni na centre Bundovića i Planinića, koji se pokazao sjajnim profesionalcem. No “kemijat” ćemo, igrat ćemo s nižom postavom, što nam preostaje – kazuje Mulaomerović i apostrofira pojačanje koje će mu u ovoj prigodi biti pri ruci.
Cedevita ima najbolje uvjete
A to je razigravač Goran Filipović, Splićanin koji je odlučio otići iz svog matičnog kluba da bi igrački “prodisao”. On bi u paru s Batinićem trebao predstavljati bekovski oslonac svoje momčadi.
– Goran će za nas biti od velike važnosti. Donio nam je kvalitetu na poziciji koja je najosjetljivija. Dobili smo okomitost u napadu što je jedna od najvažnijih kvaliteta u današnjoj košarci.
A tko je najkvalitetniji među hrvatskim klubovima?
– Cibona jako dobro izgleda. Dugo nisu imali bolju momčad. Mladi su, atletični, pogodili su s igračima. Lijepo ih je vidjeti na terenu, po meni su lagani favoriti prvenstva. Zadar je uspio zadržati većinu svoje momčadi što će biti njihova prednost, a unatoč brojnim promjenama, vjerujem da će i Split igrati na toj razini. Osim te trojke, tu je i odlična Gorica, a i Škrljevo dosta dobro izgleda.
Tih pet momčadi može se očekivati u doigravanju, a što je s Cedevitom Junior? Slijedi li borba za ostanak ili borba za doigravanje?
– Bio bih odveć skroman kada bih rekao da ćemo se boriti za ostanak. Naš je cilj biti među osam, ući u doigravanje. Ja nekad znam biti jako temperamentan, a igrači osjete energiju trenera. Nadam se da ćemo se uskladiti.
U Domu košarke ovog se kolovoza i rujna radilo udarnički.
– Ja sam stara škola i držim da su nam potrebna dva treninga dnevno, ponajprije zbog toga što imamo dosta mladih igrača koji trebaju puno individualnog rada. Neki kolege prakticiraju jedan trening dnevno, ali dulji, a po meni je ova varijanta bolja, zbog mladih igrača.
Što će biti njegova primarna trenerska zadaća? Rezultati ili razvoj mladih igrača poput Radovića (20), Bošnjaka (19), Planinića (21), Batinića (22), Rašića (20)...?
– I jedno i drugo. Ne može se mladi igrač dobro razvijati ako stalno gubi. Igrači se razvijaju kada postoji i pritisak rezultata. Ne očekujte da budemo fantastični, ali možete očekivati dobru i borbenu košarku. Imamo niz potentnih igrača za koje se nadam da nam ih menadžeri neće prebrzo odvesti u inozemstvo. Osim toga, svi oni trebali bi razmišljati svojom glavom, baš kao i njihovi roditelji. Menadžer je tu da radi za igrače i oni si ne smiju dopustiti da se te uloge zamijene.
Damir je u inozemstvo otišao s 24 godine, nakon šest sezona provedenih u Ciboni. Nakon toga igrao je za Fortitudo, Efes, Panathinaikos, Real, PAOK, Olympiacos.... Koliko mu to iskustvo danas pomaže u trenerskom poslu?
– Pomaže mi, no ne oslanjam se ja na svoje igračko ime. Zapravo, kada prestanete igrati i krenete u trenersku karijeru, treba zaboraviti onaj igrački dio. Trenerski je posao kompleksan, a ja sam imao sreću da sam radio s vrhunskim trenerima poput Obradovića, Skansija ili pak Atamana, uz niz drugih, pa sam bio u prilici od njih naučiti korisne stvari. Jako sam vezan za Efes u kojem sam proveo dvije sezone i tim mi je draže da je Ataman s Efesom osvojio naslov prvaka Europe.
Kod Obradovića je igrao jednu sezonu i zahvaljujući njemu 2002. postao je i klupski prvak Europe. Kako je bilo živjeti “pod čizmom” deveterostrukog klupskog prvaka Europe?
– Isprva je bilo jako teško jer on traži od svog razigravača da bude s njim na istoj valnoj duljini. Prva dva mjeseca je bilo iznimno zahtjevno, a onda je ipak bilo lakše. Drago mi je što još uvijek ima istu energiju kao i prije 20 godina, i nakon devet naslova prvaka Europe i niza medalja s reprezentacijom.
Nakon rada u matičnoj mu Slobodi, Ciboni i Prištini, te na kormilu reprezentacija BiH i Kosova, što za njegovu karijeru znači ovaj angažman?
– Jako sam zadovoljan i motiviran jer imam vrhunske uvjete, vjerojatno najbolje u hrvatskoj košarci. Jest da Cibona ima svoju dvoranu, no nitko na raspolaganju nema ovoliko terena kao Cedevita Junior u svom Domu košarke. Projekt ovog kluba hvale je vrijedan i jedni smo od rijetkih premijerligaša bez stranca, što smo i htjeli. Vjerujem da ćemo biti zanimljivi ljudima jer će moći vidjeti i neke mlade igrače.
Kod mene nema gorčine
Negdje po putu namjerit će se i na Cibonu čiji mu čelnici svojedobno nisu produljili ugovor premda je u dramatičnoj finalnoj seriji, s puno jeftinijom momčadi, prilično namučio (2:3) kasnijeg prvaka Cedevitu. Zapravo, dogovorili su sljedećeg trenera (Subotić) usred sezone njemu iza leđa.
– Danas više ne osjećam nikakvu gorčine zbog toga. To je u našem poslu, nažalost, normalno. Ja ću Ciboni kao klubu uvijek željeti sve najbolje jer ona je dio mog života bez kojega možda ne bi bilo i svega onoga lijepog što mi se poslije događalo u karijeri. Dovoljno mi je što ljudi i danas poštuju ono što sam Ciboni dao – naglasio je Mula.•
Eh lako je kad se voli košarka, razumije sportski management i angažira profesionalce. U našoj čobanskoj žabokrečini prepunoj politički uvjetovanih krepila to izaziva veliku zavist. Bravo Emile!