Na intervju s Hajdukovom legendom i nekadašnjim kapetanom bijelih Darkom Dražićem (210 nastupa između 1983. i 1991. godine, 27 pogodaka) potaknula nas je dirljiva ispovijest Igora Štimca o finalu Kupa maršala Tita iz 1991. godine.
Taj dan (8. svibnja 1991.) Hajduk je osvojio svoj posljednji trofej u bivšoj državi, a Darko Dražić, na žalost, nije mogao nastupiti zbog iznenadne smrti oca.
Bio je najbolji libero Bundeslige
– Mene je 6. svibnja 1991., kada sam u svečanom odijelu i sa sportskom torbom iz kuće u Brelima krenuo u Split, nazvala sestra iz Novog Travnika i kazala mi: ‘Ako želiš oca vidjeti živoga, odmah dođi kući’. Bio sam šokiran, nazvao sam klub, objasnio im situaciju i krenuo prema Novom Travniku. Na žalost, oca Nikolu izdalo je srce i nisam ga zatekao živoga. Tada sam iz Novog Travnika poslao u beogradski hotel “Jugoslavija” brzojav podrške suigračima. U njemu je stajalo: ‘Uza svu bol i tugu, ja sam s vama!’. Ne znam zašto taj brzojav nije pročitan suigračima. Dok sam pokapao oca, istodobno je trajala utakmica u Beogradu. A sljedeći dan već sam bio na treningu u Splitu – prisjeća se danas 57-godišnji Dražić, kojega smo zatekli u obiteljskoj kući u Brelima.
U Hajduk je došao u ljeto 1980. godine iz rodnog Novog Travnika.
Dražić je danas nogometni trener bez posla, vlasnik Uefine Pro licencije od 2009. godine (diplomirao je u Sarajevu), dok je A licenciju stekao u Njemačkoj. Diplomski rad zvao mu se “Analiza rada u Borussiji Dortmund”, jer ga je zanimala metodologija rada tadašnjeg trenera Borussije Jürgena Kloppa. A usto je dobro poznavao Kloppova pomoćnika Željka Buvača.
– Protiv Kloppa sam često igrao dok je on bio igrač Mainza, a ja u Fortuni iz Düsseldorfa. U Njemačkoj sam, kod trenera Ristića, igrao na mjestu libera, ali i lijevog veznog, više prema naprijed. U Hajduku sam počeo kao stoper, debitirao sam 1983. u utakmici s Honvedom kod trenera Pere Nadoveze.
Sredinom devedesetih, kada je hrvatska reprezentacija počinjala svoj uspon, spominjani ste kao kandidat za vatrene?
– Još 1995. godine novinar Židak bio je u Düsseldorfu i pisao o meni kada sam bio proglašen najboljim liberom Bundeslige, a tada je bila trajala potraga za lijevim bekom reprezentacije uoči utakmice s Italijom u Splitu, budući da je Jarni bio suspendiran. Tada mi je Židak kazao: ‘Naši traže beka, a imaju tebe.’ Međutim, tada je Ćiro imao neku svoju priču... A poslije puno godina, kada je bio trener u iranskom Kermanu, ja sam mu bio suradnik.
Ipak, Darko Dražić ponosni je vlasnik dresa hrvatske reprezentacije iz njezine prve utakmice u povijesti, 17. listopada 1990. godine. To je čuveni sastav koji je u Zagrebu izveo izbornik Dražan Jerković: Ladić (Gabrić), Vulić, Kasalo, Peršon (Židan), Dražić, Čelić, Kranjčar, Asanović (Mladenović), Cvjetković, Mlinarić, Shala.
– Neki dan mi je novinar Andrija Kačić-Karlin kazao kako je tadašnji izbornik Jerković izjavio da sam ja bio među prvom trojicom igrača koji su mu potvrdili nastup za reprezentaciju, uz Cvjetkovića i Kranjčara. Čelić i ja bili smo jedini igrači Hajduka u toj utakmici. Drugu utakmicu Hrvatske, protiv Rumunjske, propustio sam zbog ozljede, pa sam ponovno nastupio u trećoj, protiv Slovenije. Zanimljivo, poziv je bio poslan u klub, ali mi ga nisu dali, niti su me o tome izvijestili. Saznao sam iz “Sportskih” da sam pozvan. Kada sam tajnicu u Hajduku pitao za pozivnicu, opravdala se da ju je smetnula s uma i izvadila ju je iz ladice. O svom sam trošku kupio avionsku kartu i otputovao u Zagreb, uopće nisam želio da to naprave oni, a to im je bila obveza.
Težak rastanak s bijelima
U Hajduku ste godinama bili čvrst oslonac trenerima, ali rastanak s bijelima nije bio ugodan?
– Prvi profesionalni ugovor s Hajdukom potpisao sam 1983., drugi 1988. godine, koji se poslije dvije godine poništava i potpisuje se novi. Tada potpisujem na četiri godine, svaka je godina zasebna, svaka ima svoj iznos i svoje rate. Prva godina bila je ispoštovana. Kada je došla 1991., a ja sam tada bio kapetan Hajduka, otišao sam do sportskog direktora Buljana, otprilike mjesec dana prije nego što je trebala biti isplata. I rekao mu: ‘Iko, znam da je financijska situacija teška, pa ako će moja rata kasniti ili neće biti isplaćena, nije nikakav problem, samo mi to recite na vrijeme' - prisjetio se Dražić i nastavio:
- Izišao sam iz njegova ureda, ali nisam zatvorio vrata do kraja, pa sam se vratio da ih zatvorim, i tada čuo Buljana kako govori ljudima oko sebe: ‘Ma dobit će k...c!’. Okrenuo sam se i razočaran otišao kući. Nitko mi ništa nije govorio pet dana, deset dana, bila su tu i dva štrajka igrača u međuvremenu..., došao je 15. rujna i tada sam odlučio da više neću trenirati i da ću napustiti klub. To sam priopćio treneru Poklepoviću. Na tome su pojedinci čak skupljali političke poene, jer sam raskid ugovora dobio preko NSJ-a.
- A 1990. godine ostao sam u klubu jer me to zamolio trener Luka Peruzović, iako sam imao ponudu portugalskog Salgueirosa. U listopadu 1991. sam kao kapetan Hajduka i reprezentativac otišao na probu u Fortunu iz Düsseldorfa. Poslije drugog treninga, njihov je trener rekao: ‘To je to.’ I ostao sam – priča Dražić, koji je s 252 nastupa stranac-rekorder po broju nastupa za Fortunu iz Düsseldorfa.
Kakvi ste s Hajdukom?
– Bio sam dio Hajdukove priče jer sam vodio Hajdukovu drugu momčad, tada u Primorcu iz Stobreča. Postigao sam čudesan rezultat ostavivši ih u Trećoj ligi. Imao sam ugovor s Hajdukom, no zamjerili su mi što sam od predsjednika Brbića tražio barem da mi plate putne troškove, jer sam svaki dan na trening i kući putovao 100 kilometara. Plaću nisam vidio 4-5 mjeseci, bilo je takvo vrijeme. Na to mi je on odgovorio da i on putuje na posao iz Tučepa. Kada se odlučivalo tko će biti trener novoosnovane Hajdukove B momčadi, politika je odlučila da to bude Osibov. A ja sam se svima zahvalio.
Idete li na Hajdukove utakmice?
– Ne, posljednja koju sam gledao, na nagovor mlađe kćeri, bio je derbi s Dinamom u rujnu 2018. kada je vatrogasac ostao bez prsta. Nisam tada s kćeri i suprugom sjedio na mjestima koja nam je dao Hajduk, nego na mjestima za koja nam je ulaznice nabavio Bruno Petković. Mlađa kći se u to vrijeme dopisivala s njim, znali su se...
Je li bila u vezi s Brunom?
– Nisu bili u vezi, nego su se znali. On joj je, 'ajmo tako reći, pokušavao uletjeti...
Kći Mariana je 25-godišnja tenisačica, a trenutačno je s obitelji u Brelima.
– Od početka njezine karijere radio sam s njom, kao i sada u doba koronavirusa jer smo dulje vrijeme zajedno. Ja sam joj sada trener. Starija kći Antonia (31) teniska je sutkinja. Lani je na Mastersu u pariškom Bercyju bila jedini sudac s ovih područja, a u Madridu sudila je finale Davisova kupa Španjolska – Kanada.
Zasad nije u reprezentaciji?
– Od 10. do 18. godine prošla je sve hrvatske reprezentacije. Tri je puta bila državna prvakinja, igrala je u juniorskom Fed Cupu... Sada nije članica A reprezentacije jer je izbornica Iva Majoli nije ni jednom pozvala. A Mariana je prošle godine u paru osvojila pet turnira. Mogla ju je pozvati bar reda radi... Naravno da mi je kći razočarana zbog toga. Teniski savezi Srbije, Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije nude joj da igra za njih. Ukaže li se prilika, otići će nekamo. Ali, to će biti njezina odluka, ja joj neću ništa nametati – zaključio je Darko Dražić.
>>>> Pogledajte hit dokumentarac Dinamo - Crvena zvezda: Domovinski rat počeo je u Maksimiru
Zavadjao tj.zavadio ili zavodio. Dogovori se sa mozgom.