Stari lavovi još nisu rekli posljednju riječ – idući veliki izazov im je grad Formule 1 pretvoriti u grad nogometa.
Povijest Milana dijeli se na dvije ere – onu prije i nakon dolaska Silvija Berlusconija i njegove desne ruke Adriana Gallianija na San Siro. Kada je u veljači 1986. medijski magnat kupio Milan, klub je bio pred bankrotom kao posljedicom skandala “Totonero”, odnosno umiješanosti u ilegalno klađenje, zbog kojeg su rossoneri 1980. izbačeni u Serie B. I to sezonu nakon što su osvojili naslov prvaka.
Morao je otići sa San Sira
Berlusconi je bio posljednja slamka spasa, a na Curvi Sud, tribini na kojoj se okupljaju ultrasi Milana, osvanuo je transparent “Silvio, spasi nas ove sramote”.
– Milan je nogometna momčad, ali to je također proizvod koji se može prodati, koji može nešto ponuditi na tržištu – predstavio je Berlusconi svoju viziju nakon što je preuzeo klub.
A ta vizija transformacije kluba nadišla je imperativ osvajanja trofeja. Želio je spektakl, želio je da Milan predstavlja stil života, a to je napravio stvorivši prvu europsku supermomčad.
Milan je vladao europskim nogometom u toj mjeri da je dvije godine zaredom ne samo osvajao dva Kupa prvaka već je tri sezone zaredom imao i osvajača Zlatne lopte, a dvije uzastopne godine i trojicu igrača s najvećim brojem glasova u izboru za najcjenjeniju individualnu nagradu u nogometnom svijetu – 1988. (Van Basten, Gullit i Rijkaard) i 1989. (Van Basten, Baresi i Rijkaard).
Dvadeset i devet trofeja, uključujući pet Liga prvaka i osam scudetta, našlo se u klupskom muzeju za vrijeme Berlusconijeve 31-godišnje vladavine. Gotovo jedan trofej svake godine.
Berlusconija je, međutim, pregazilo vrijeme ili pretjerana vjera u sposobnosti vlastite kćeri kojoj je povjerio operativno vođenje kluba s obzirom na to da je on bio zaokupljen političkom karijerom i sudskim sporovima. Morao je otići, prodao je klub, no ambicija ga nije napustila.
Danas su mu 84 godine, ali i dalje je neuništiv. U jesen 2018. obznanio je da se vraća nogometu, kupio je Monzu, u to vrijeme trećeligaša duge, ali siromašne povijesti. Klub je naime osnovan 1912., ali nikad nije igrao Serie A. Ta transakcija ga je stajala tri milijuna eura.
– Za mene je nogomet metafora života kojem sam posvetio vrijeme i strast. Ja sam najtrofejniji nogometni predsjednik na svijetu, a ulazak u Monzu za mene je čin ljubavi prema gradu – kazao je ne krijući ambicije: – Želim uvesti ovaj klub i grad u Serie A!
Berlusconi nije slučajno odabrao Monzu – samo je desetak kilometara udaljena od Arcorea, mjesta u kojem mu se nalazi rezidencija, a to je i rodni grad Ariana Gallianija.
– Monza je moja prva i posljednja strast, a u Milanu sam bio na posudbi 31 godinu – kazao je 76-godišnji Galliani.
Dinamični duo odmah se dao na posao. Počeli su od nule, ali imali su recept za uspjeh. Čak su nazvali i trenera iz slavnih dana Milana Arriga Sacchija koji je u mirovini od 2001. i ponudili mu klupu.
– Berlusconi me zamolio da treniram Monzu. Ali ja više nemam snage – kazao je legendarni, danas 74-godišnji trener.
Umjesto slavnog stratega na klupu je sjeo Cristian Brocchi, kojeg Berlusconi i Galliani jako dobro znaju iz ere dok su stolovali na San Siru. Berlusconijeva ambicija zapalila je grad pa je i stadion Brianteo, koji je do sada bio poznat ne po nogometnim već isključivo glazbenim spektaklima, postao sve puniji.
U sezoni koja je prethodila Berlusconijevu dolasku u klub prosječna posjećenost bila je samo 1400 navijača, a već prošle sezone imali su u prosjeku na tribinama 4200 gledatelja. A s navijačima došao je i rezultat. Prvi korak prema ultimativnom cilju ostvaren je nakon što je ove sezone osiguran povratak u drugoligaški rang poslije čak 20 godina provedenih u nižim ligama.
– S igračima i trenerom radim ono što sam uvijek radio u Milanu, razgovaram s njima, ohrabrujem ih, motiviram. Ukratko, zadržao sam svoje dobre navike – objasnio je Berlusconi kako rukovodi klubom.
Već u sljedećoj se planira konačni iskorak, a Berlusconi ga je želio napraviti po običaju sa stilom. Sanjao je Ibrahimovića, taj bi transfer Monzi dao promociju kakva se ne može platiti i držao klub u fokusu nogometnog svijeta, no Zlatan je imao druge planove. Berlusconijeve ambicije nisu se promijenile ni nakon te odbijenice. Otkako je na čelu Monze, u klub je uložio impresivnih 40 milijuna eura, a samo na pojačanja u aktualnom prijelaznom roku već 15 milijuna eura.
To je, za usporedbu, više od bilo kojeg talijanskog drugoligaša, ali i dvostruko više nego što je ovog ljeta potrošio Milan.
Marićev transfer – rekordan!
Galliani je imao pune ruke posla, posljednjih nekoliko tjedana dogovorio je transfere već devet nogometaša. Rekordni je transfer Mirka Marića iz Osijeka za 6,5 milijuna eura, po kojeg je Berlusconi poslao svoj privatni zrakoplov, no potencijalni hrvatski reprezentativac nije jedini koji treba ostvariti golove.
Iz kluba koji je nekoć trenirao Nenad Bjelica, Lecha iz Poznańa, doveden je bivši danski reprezentativac Christian Gytkjaer koji je prošle sezone imao impresivnu statistiku u poljskom prvenstvu – čak 24 pogotka. On je predstavljen prije Marića, i to na glasovitoj stazi u Monzi. Također, iz Parme je za četiri milijuna eura doveden José Machín, 2,3 milijuna plaćeno je Juventusu za Danyja Motu, a dva milijuna Interu za Andreu Palazzija...
Plasman u Serie A već iduće sezone nametnuo se kao imperativ. Kada jednom dođe do sraza dvije Berlusconijeve momčadi, a nitko ne sumnja da se to neće dogoditi, Berlusconi će se naći na mukama.
– Vjerojatno ću na stadion doći bez klupskog šala jer i danas moje srce kuca 50 posto za Milan i 50 posto za Monzu – otkrio je Berlusconi.
