Mnogi koji su, na današnji dan, tog 8. kolovoza 1992. najveću utakmicu hrvatske košarkaške reprezentacije gledali u svojim domovima na TV-u zasigurno najviše pamte 10. minutu olimpijskog finala između SAD-a i Hrvatske i povik HRT-ova komentatora Slavka Cvitkovića. A kada je pričuvni hrvatski centar Franjo Arapović zakucao za hrvatsko vodstvo 24:23, Cvik je povikao: “Spusti se, Franjo!”.
Osim na Cvitkovićevu reportersku, taj povik asocira i na Arapovićevu igračku karijeru.
– Gotovo nema dana da mi to netko ne dobaci. Nekad me na račun toga ljudi i počaste kavom ili pićem – kaže smiješeći se Franjo koji je rado pristao iznijeti svoja sjećanja na nikad ponovljene dane hrvatske košarke.
– Tu smo utakmicu izgubili s 32 koša, s najmanjom razlikom od svih suparnika Dream Teama, no mogli smo igrati i puno bolje da za sve nas, osim za Dražena Petrovića, Olimpijske igre nisu završile našom polufinalnom pobjedom nad Rusima. Koliko se sjećam, uoči finala nismo imali ni jedan trening.
Puno sam se puta selio
S obzirom na to da Hrvatska nije imala izgleda da pobijedi najjaču košarkašku momčad svih vremena (Jordan, Magic, Bird, Pippen, Barkley, Ewing, Robinson, Stockton, Malone...) to je bilo i logično.
– Izbornik Petar Skansi nas je raspustio. Kazao je da imamo srebro i da se idemo provesti. Sjećam se da smo otišli u grad, da je Kukoč slavio rođenje sina.
Je li Dražen doista govorio da i u toj utakmici možete pobijediti?
– Dražen, Stojko, Dino i ja bili smo cimeri u Olimpijskom selu, u jednom stanu sa četiri sobe, i Dražen nam je uvjereno govorio da mi s njima možemo ravnopravno igrati. No, Skansi je ljudski reagirao, bila je to lijepa gesta kada je, neopterećen konačnom razlikom, odlučio u finalu svima dati priliku, da svi imaju neko sjećanje na taj događaj, i ja sam mu na tome čestitao.
Za razliku od finalne “laganice”, koliko je bilo nervoze uoči utakmice s Amerikancima u skupini?
– Rekli smo si da idemo napraviti koliko možemo, no oni su bili puno “napaljeniji” na nas nego mi na njih. Da nismo imali Kukoča, kojem su Jordan i Pippen htjeli pokazati da nije za NBA, oni bi manje grizli, no Kuki im je u finalu dokazao da nisu u pravu. A “dokazivali” su nešto i Draženu.
Kakav je Dražen bio u ulozi lidera tog sastava?
– Vođa na terenu, a zafrkant izvan terena. Ja sam s njim bio cimer i kada vidim tko se sve kiti prijateljstvom s njim to mi smeta, no ne volim o tome govoriti. Kada bih rekao sve što znam, bolje bi im bilo da šute.
A “šute” i sportske i izdavačke institucije odgovorne za to što o generaciji iz ‘92. nema ni monografije ni dokumentarca.
– Da vam pravo kažem, nisam ništa ni očekivao. Kod nas kao da se očekuje da se to napravi samo od sebe. Svih ovih godina, HKS nikako da to pokrene.
Ni uoči Olimpijskih igara u Barceloni nitko nije razmišljao dokumentaristički, ni jedne novine nisu poslale fotoreportera, pa su jedine fotografije one koje je snimio novinar Zoran Kovačević.
– Trebamo shvatiti da je to bila 1992., ljudi su tada razmišljali kako preživjeti, a ne o tome da imaju nešto dokumentirano za sutra. Ja sam fotografije s naših utakmica dobivao iz Španjolske i Njemačke, a za jednu iz španjolskog časopisa nekom klincu dao sam Ciboninu trenirku.
Franjo i danas kaže da ne zna kako je Hrvatska tada u polufinalu pobijedila Zajednicu Nezavisnih Država, kako se tada zvao nekadašnji Sovjetski Savez. Četrdesetak sekundi prije kraja, ZND je vodio s četiri koša prednosti, imao slobodna bacanja (Volkov) i napad.
– Kao da je neka nevidljiva ruka pisala taj scenarij i te Volkovljeve promašaje iz slobodnih bacanja. Rađa je zabio za dva koša, Kukoč tricu a Dražen slobodna bacanja za vodstvo, nakon kojeg smo spriječili Gorina a potom i Volkova da zabiju za njihovu pobjedu.
Nečemu sličnom, šest godina prije, ali s drukčijim ishodom, Arapović je svjedočio kao sudionik onog nikad zaboravljenog poraza reprezentacije SFRJ u polufinalu SP-a od SSSR-a.
– Sjećam se da smo prije te utakmice s legendarnim Brazilcem Oscarom Schmidtom razgovarali kako ćemo se vidjeti u finalu, a na kraju smo s Brazilom igrali za treće mjesto. Samo 54 sekunde prije kraja imali smo čak devet koševa prednosti, no Divac je tada na centru izgubio loptu, nakon čega su Rusi sa tri uzastopne trice izjednačili te na kraju i pobijedili. Bili smo previše sigurni da je sve već gotovo. Sami smo pali, sami smo se ubili. U košarci se događaju takve stvari, kao što se dogodila Kecmanova trica u Areni Zagreb, pa Đorđevićeva trica na EP-u 1997., pa poraz nakon +19 u 27. minuti na EP-u u Turskoj. Nažalost, često se to događalo baš nama.
Arapović je bio i u sastavu reprezentacije SFRJ koja je igrala u finalu Olimpijskih igara 1988. u Seulu.
– Taj finale izgubili smo zahvaljujući izborniku Dušanu Ivkoviću koji je na +12 pokazivao ruskom izborniku Gomeljskom da je zlato naše, no potom nas je Sabonis raznio. S obzirom na to da sam imao iskustvo igranja protiv Sabonisa, kazao sam Ivkoviću da ćemo izgubiti ako me ne uvede u igru, no nije to učinio. Inače, čudim se kako sam uopće išao u Seul jer sam na pripremama na Rogli pokrenuo debatu koja se zaoštrila. Bili su tada s nama ondje i boksači, a ja sam rekao da se jedini među njima zna ponašati Damir Škaro, i to zato što je iz Zagreba, na što su Beograđani i ostali reagirali. Kada sam pak rekao da će za sljedeće Olimpijske igre svaka republika SFRJ imati svoju valutu, sručilo se drvlje i kamenje po meni.
Sljedeće veliko natjecanje bio je EP u Zagrebu 1989. koji Arapović nije dočekao u dresu reprezentacije, koja je protutnjala tim natjecanjem.
– Kad smo se vraćali s priprema iz Bora, u noći smo prispjeli u jedan beogradski hotel, u kojem smo na recepciji dobili upitnik na ćirilici koji smo trebali ispuniti, a ja sam tražio da mi ga daju na latinici ili na engleskom. Stojko me povukao za ruku da šutim, no iz inata nisam poslušao ni njega ni Dražena. Recepcionar me pitao za ime oca, ja sam mu rekao Jovo, a zove se Pavo. Zatim me pitao ime majke, rekao sam mu Jovanka, a mama mi je zapravo Ana. Nakon pet minuta bio je sastanak u mojoj sobi i Ivković me poslao kući u Zagreb. Nazvao sam tada prijatelja nogometaša Čavu Dimitrijevića koji me odvezao u zračnu luku i tako sam završio reprezentativnu karijeru u bivšoj SFRJ.
Ali je zato uz sportsku započeo i političku karijeru.
– Ivković je jednom prilikom u reprezentaciji kazao: “Što će nam, bre, taj ustaša”. Očito su saznali da sam se i politički aktivirao. Bio sam na osnivačkoj skupštini HDZ-a u baraci na Jarunu.
Četrnaest godina poslije, postao je i saborski zastupnik.
– Bilo je to u vrijeme kada je u Saboru bilo najviše sportaša. Bili su ondje Mirko Filipović, Perica Bukić, Lino Červar, Danira Nakić Bilić, Biserka Perman.
Za vrijeme predsjedničkih izbora, Arapović je podrškom svom prijatelju dr. Draganu Primorcu iskazao izvjesni stranački neposluh. Je li još uvijek član vladajuće stranke?
– Nemam nikakav papir da nisam i primam pozive na sva stranačka događanja. Primorac je HDZ-ov kandidat bio samo par sati, a onda su sljedeće jutro rekli da je to opasno jer je čovjek koji ima ogroman broj veza i ne priznaje autoritete, pa je HDZ-ov službeni kandidati bio Andrija Hebrang, koji, nažalost, nije uspio konkurirati Ivi Josipoviću.
Nakon što je tri godine bio predsjednik Hrvatskog školskog sportskog saveza, Arapović je već 10 godina zaposlenik Sveučilišta Libertas na kojem obnaša dužnost direktora za sport i izvanstudentske aktivnosti.
– Već 10 godina obilazim sportske klubove i animiram ih da upisuju svoje sportaše na fakultet. Školska godina kod nas stoji između 22 i 25 tisuća, odnosno od 2200 do 2500 kuna mjesečno. Za klubove to nije neki trošak, a sportaši mnogu studirati i steći diplomu. Gledam sada ove naše mlade košarkaše koji igraju u Hrvatskoj, gotovo nitko od njih, osim malog Prkačina, ne može živjeti od košarke. Ne moraju studirati na Libertasu, no bitno je da studiraju.
Sina zaustavila ozljeda
Taj studij završio je i njegov sin Marko, svojedobno vrlo perspektivan košarkaš, koji je imao veliki peh s ozljedom koja ga je prilično usporila. Naime, Marko je bio član najbolje petorke mlađeseniorskog SP-a, a potom i član seniorske reprezentacije koja je na Olimpijskim igrama u Riju osvojila peto mjesto.
– Marko je imao igračku perspektivu, a onda se dogodila ta teška ozljeda koljena pa je bio prisiljen na novi početak. Ozlijedio se 1. travnja, kao igrač Cedevite, a za 26. lipnja imao je rezerviranu avionsku kartu za Houston jer je to ljeto trebao igrati u Ljetnoj NBA ligi.
Poput oca, i Marko je stasao u Ciboni, koju je napustio sa samo 18 godina prešavši u Cedevitu.
– To mi je bio jedan od najtežih trenutaka, kada mi je rekao da više ne želi biti član Cibone. Nuđen mu je ugovor kakav ni jednom mladom igraču nije, klub je u tom smislu bio korektan, no on je rekao da tamo više ne želi ostati ni minute. Nešto ga je jako pogodilo, a ja ni danas ne znam što je to bilo. Tadašnji dopredsjednik Cibone Aleksandar Petrović pokušavao ga je razuvjeriti, ali nije uspio.
S obzirom na to da govorimo o klubu u čijem je dresu Franjo osvojio dva naslova prvaka Europe (1985. i 1986.), žalosti li ga sadašnje stanje nekad velikog kluba.
– Naravno da mi nije svejedno, Cibona je dio mene. No, da bi jedan klub bio uspješan, ne kao tada, ali uspješniji no što je sada, u klubu moraju raditi ne isključivo visoki, nego veliki ljudi. Naime, ljudi koji vode klub puno su važniji od igrača, koji dođu i prođu.
Predsjednik Tuđman nije vas pozvao na dizanje zastave na kninskoj tvrđavi?
– Ja nisam bio toliko uključen u tu priču s janjetinom u Kninu i više se ne sjećam je li predsjednik taj poziv uputio u svlačionici ili na večeri prije olimpijskog finala. Da sam inzistirao, i ja sam mogao otići u Knin jer sam to jutro u Zagrebu bio na kavi s ministrom obrane Gojkom Šuškom, neposredno prije no što će on krenuti u Knin.
Moja je želja bila da idemo svi, no kako je to zbog skučenosti prostora i brojnih uzvanika bilo nemoguće, a o svemu se odlučivalo velikom brzinom, odlučeno je da to budu Stojko i Dino.
Realno, ovaj ne ide u istu rečenicu s Rađom, Divcem, Vrankovićem i Savićem da je mogao računati na sigurno mjesto u reprezentaciji Jugoslavije.