Kad god je dostupna, direktor Snježne kraljice Vedran Pavlek kao suradnicu angažira skijašicu koja je na Sljemenu u proteklih 14 izdanja ove utrke Svjetskog kupa ostvarila najbolji plasman. Drugo mjesto Ane Jelušić Black iz 2007. bolje je i od najboljeg Janičina plasmana na brdu iznad Zagreba i to je valjda jedina kategorija u kojoj je neka hrvatska skijašica ispred legendarne Kostelićke. Osim što su bile reprezentativne kolegice, Anu i Janicu veže i to da su postale majke u razmaku od sedam dana. Janica je Oskara rodila 1. siječnja 2019., a Anina Nina na svijet je došla 8. siječnja. Te godine Ana nije mogla pomagati na Snježnoj kraljici, no zato sljedeće izdanje zagrebačke utrke nije propustila.
U braku s Kanađaninom
Premda je fizički nema u Zagrebu ni ove godine, Ana je angažirana kao suradnica za odnose s javnošću pa je iz svog švicarskog doma vodila glavnu presicu odnosno videokonferenciju.
– To je apsolutno u skladu s onim što promovirano, a to je što manje kontakata i ljudi na terenu. Kako je moja uloga na Snježnoj kraljici multifunkcionalna, ja bih pripadala različitim balonima u različito vrijeme pa je ovo bila sigurnija varijanta.
Ana nam se javila iz obiteljske vikendice u Nendazu.
– Baza nam je u Lausannei, no trenutačno smo ovdje na brdu, na sat i 15 minuta vožnje, u mjestu iz kojeg gondolom imamo dostupna četiri skijališta. Tu smo proveli veći dio pandemije jer smo se htjeli izolirati, a razlog je i to što ovdje imamo više prostora, pogotovo kada je u pitanju naše vrlo aktivno dijete. Ne, ne živimo u luksuzu nego u stanu od 50 kvadrata jer smo htjeli živjeti u središtu Lausanne. Taj naš “shoe box” stan kompromis je za život u centru u kojem nam automobil i ne treba.
Kako su se Ana i njezin suprug Travis Black, inače Kanađanin, uopće odlučili živjeti u Švicarskoj?
– Švicarska ni meni niti Travisu nikad nije bila prvi izbor, no ona nam se dogodila. Što zbog mog posla u MOO-u, a što radi prirode njegova posla. Ovdje smo se upoznali, stekli prijateljstva i kontakte što je u tom trenutku definiralo Švicarsku kao naš dom. Da nas je netko prije 10 godina pitao hoćemo li jednog dana živjeti u Švicarskoj, odgovor bi vjerojatno bio: “Ma taman posla”. S druge strane, ja sam dovoljno blizu obitelji, a Švicarska je dovoljno atraktivna lokacija da nam suprugova obitelj češće dolazi u posjet i ne stavlja nas u poziciju da smo tu zbog onog drugog.
Simpatični Kanađanin i Ana upoznali su se 2012., a arhiva tekstova o njoj otkriva da je tek godinu prije u našem listu izašao tekst pod naslovom “Sretno sam slobodna i imuna na udvaranja”.
– Vi se sada šalite, a ja sam po dolasku ovamo, imala sam tada 24 godine, bila usredotočena na to da nađem svoje ‘ja’ izvan skijanja koje sam te godine napustila. Nisam otišla iz Hrvatske tražiti muža, nego zbog poslovne prilike. No neke stvari ti se dogode kada najmanje očekuješ. A da ću se udati za Kanađanina kojeg ću upoznati u Švicarskoj i nije nešto što možeš tek tako planirati. Osam godina kasnije čini mi se nemogućim da je moglo biti drukčije.
Ana danas radi u agenciji koja se bavi korporativnim komunikacijama u svijetu sporta. I ona i suprug su slobodnjaci s dobrim ugovorima.
– Travisova specijalnost je marketing u sportu. Radi na nekoliko projekata, a u siječnju bi trebao prijeći na nešto novo. Ja pak imam neke dugoročne projekte i imam osiguranih svojih 60 posto plaće. A to mi daje fleksibilnost pa ne moram raditi kada se želim maksimalno posvetiti obitelji.
Kod ove točke našeg “dnevnog reda”, Ana nas je upozorila da bi moglo doći do pucanja veze jer se i dvogodišnja Nina “uključila” u ovaj intervju.
– Nina je vrlo aktivno dijete i ona stalno traži neku akciju. Stala je na skije i prije nego što sam ja svojedobno, a ovdje imamo i mogućnost klizanja. Ako je ne izvedem i ne dostignemo određenu dozu intenziteta aktivnosti, dobit ću minus na roditeljskoj kartici. U vikendici nemamo televiziju i internet pa je prva opcija da skače po dnevnom boravku, druga vani, a treća se i ne nudi.
Baš kao i svakoga s hrvatskim korijenima, i Anu su pogodile potresne scene razaranja u Banovini. Čini se da je Švicarska, kada je riječ o potresima, prilično sigurna.
– Najviše su me potresle slike majki s djecom koje su spašavale živu glavu. Za majku nema većeg straha od straha za vlastito dijete. Znam koliko s djetetom može biti zahtjevno i u najboljim uvjetima i ne mogu zamisliti tu količinu poteškoća s kojima su se ti ljudi suočili.
Posljednjih dana prosinca Ana je proslavila 34. rođendan i po godinama bi mogla još skijati, a već je devet godina nema u natjecateljskom skijanju. Na to ju je prisilila neumoljiva astma i poteškoće koje su za vrhunsku sportašicu s tim išle.
– Ponekad pomislim da je od kraja moje karijere prošlo još i više vremena, neki put da se događalo jučer, a neki put da se sve to događalo nekom drugom. No zato me moj angažman na Snježnoj kraljici podsjeti da je natjecateljsko skijanje bilo dio mog života. U Svjetskom kupu provela sam devet sezona, a sada mi se čini da su ta dva života odvojena. Srećom, izgradila sam svoj život izvan skijanja. Većina prijatelja zna čime sam se bavila, ali me time ne opisuju.
A znaju li oni da je Ana s 15 godina i 54 dana bila, i još uvijek jest, najmlađa skijašica koja je ikad nastupila na Olimpijskim igrama?
– Većina to zna iz poslovnog konteksta jer to ljudi vole spominjati kada je riječ o mojim referencama. Najčešće uoči mojih predavanja, a najviše se to koristilo dok sam radila za MOO. Lako je moguće da ću rekorderka i ostati jer sada s 15 godina više i ne možeš nastupiti na ZOI.
Ana je kao vrlo mlada i završila karijeru, sa samo 24 godine. No nije odmah rekla da je svemu kraj, nego da uzima pauzu od godinu dana.
– Nije to bila nikakva medijska igra, nego sam htjela vidjeti kako će se moja bolest ponašati bez skijanja. Da se stanje nije poboljšalo nakon te pauze, ja bih se vjerojatno vratila jer bi mi bilo svejedno kašljem li sa skijanjem ili bez njega. No kada sam shvatila da sam zdravija bez svih tih napora, odlučila sam da se neću vraćati.
S 24 godine karijeru je završila i jedna od najboljih skijašica svih vremena Janica Kostelić. Koliko je bilo poticajno imati “izvanzemaljku” za kolegicu iz reprezentacije?
– Uvijek je dobro imati nekoga tko ti, dok ti tek dolaziš, može pokazati što se sve može iz male Hrvatske. S jedne je strane to bilo sjajno, a s druge je to značilo da moji rezultati i rezultati Nike Fleiss i nemaju težinu kakvu bi imali da nije bilo konstantnih usporedbi s izvanserijskim Janičinim rezultatima. No bez Janice upitno je bi li bilo programa kroz koji smo se Nika i ja razvile u konkurentne svjetske skijašice.
Zrinki ne smijemo stvoriti pritisak
Usporedbe s Janicom nikome nisu bile dobrodošle jer ona je bila “skijašica s drugog planeta”. Osjetile su to i Saša Tršinski i Ida Štimac, vrlo nadarene cure koje su etiketirane kao Janičine nasljednice, a danas više i ne skijaju.
– U tom smislu, imala sam taj luksuz da u naše vrijeme nije bilo interneta i da se razvijam bez dušobrižnika koji komentiraju sve i svakoga. Da mama nije skupljala novine, ne bih ni znala što se pisalo. Kad imaš 15-16 godina, podložan si mišljenju drugih, a tek kada odrasteš i sazreš, shvatiš da su ti drugi nebitni. U tom smislu gledam i na razvoj naše Zrinke Ljutić. Znam da nam se svima žuri da dobijemo skijašicu za svjetski vrh, no Zrinki moramo dati prostora da usavrši svoj izvanredan talent, da napravi svoje pogreške, a ne da se svaki uspjeh shvaća kao najveća stvar na svijetu, a neuspjeh kao tragedija.
To bi bilo lakše kada ne bi bilo modernih medija koji također, poput lovaca na talente, tragaju za novim zvijezdama.
– Dakako, bilo bi apsurdno kriviti medije za nečiji neuspjeh, no ako je moguće bilo bi bolje ne dodavati ulje na vatru. Jer, tinejdžerski mozak funkcionira na tim malim šutovima hormona sreće koje dobije s lajkovima. Teško je biti ravnodušan kada ti se život odvija na društvenim mrežama. I zato Zrinku ne smijemo “napasti” postavljanjem očekivanja. Ona ima 16 godina i 15 godina Svjetskog kupa ispred sebe, stvarno nema razloga za žurbu. Mi volimo tražiti novu Janicu, novu snježnu princezu, no nitko od nas nema kuglu u kojoj ćemo vidjeti kada i kako će se nešto odvijati. Mladima treba dati prostora da dišu i da se razvijaju, kao što ga je imao Filip Zubčić. Za njega se uvijek znalo da je jako dobar i dobro je što je izbjegao senzacionalističke etikete. Za Filipa se s njegovih 16 nije govorilo da je nasljednik Ivice Kostelića, nego ga se pustilo da se razvija u miru, a kada je postao spreman, onda je to i realizirao.
Koliko je bilo teško podnijeti one dane, tjedne i mjesece nakon završetka karijere?
– Presica na kojoj sam to potvrdila bila je u travnju, pa mi je bilo najteže u svibnju i lipnju kada smo obično na treninzima na proljetnom snijegu. Tada sam se našla u situaciji da svi oko mene imaju svoje živote, a ja ne znam što bih sama sa sobom. To ljeto usredotočila sam se na to da završim faks, Visoku poslovnu školu u Rijeci, te si dala oduška odlaskom na američku turneju. Išla sam razbistriti glavu.
Anin primjer kazuje koliko su važne dvojne karijere, odnosno da se tijekom aktivne sportske karijere pripremate za život nakon sportskog umirovljenja.
– Ja sam ispala školski primjer onoga što bi ljudi voljeli da se dogodi sa sportašima, što ne znači da je taj put bio jednostavan. Uspješnost te tranzicije bila je u smanjenim očekivanjima. Nakon što sam otišla iz karijere u kojoj sam pripadala vrhu tog sporta, za početak nove karijere nisam imala velika očekivanja. Štoviše, nije mi bilo teško fotokopirati dokumente za sastanke i raditi slične poslove. Dakako, egu sportaša nije lako kada iz nečega u čemu je predstavljao svjetski vrh dolazi u nešto gdje je u najnižem rangu. Ja sam ušla u svijet u kojem su mladi ljudi oko mene imali već 10 godina iskustva, a meni je bio prvi radni dan, iako sam imala 15 godina iskustva u onome u čemu sam bila prilično dobra.
S obzirom na zahtjeve modernog sporta, je li danas moguće ozbiljno se školovati i očekivati da ćeš dosegnuti svjetski vrh u sportu kojim se baviš?
– Golema je razlika treniraš li u dvorani koja ti je na deset minuta od doma ili si 200 dana godišnje daleko od kuće. Treniraš li jednom ili dva puta dnevno, traje li tvoj trenažni dan pet ili deset sati. Važno je i kakav je sustav u pojedinoj zemlji. Primjerice, američki sustav školovanja poticajan je i nagrađuje sportaše koji žele i studentski život. Puno toga se svodi i na to koliko si motiviran, koliko ti je potreban ispušni ventil takve vrste koji nije vezan uz sport. Ja bih sigurno radije bila spavala ili gledala glupave TV serije nego učila, no realnost sporta takva je da danas jesi, a već sutra možda nisi. Rijetkima profesionalna karijera traje nakon 35. godine, a minijaturan je postotak onih koji će nakon sportske karijere moći reći da ništa ne moraju raditi. MOO voli isticati podatak da je od svih sportaša manje od dva posto onih koji mogu živjeti od svog sporta, a još manji je broj onih koji mogu od toga živjeti nakon sportske karijere.
Ana je u traženju nove karijere imala i ponešto sreće.
– Dok sam tog ljeta po okončanju sportske karijere bila u Americi, nazvala me bivša kolegica koja je u ime FIS-a tražila medijskog koordinatora. Rekli su mi da im trebam samo za otvaranje sezone u Söldenu, no ondje su mi ponudili ugovor za cijelu sezonu.
U međuvremenu je bila HOO-ov ambasador na Olimpijskim igrama mladih gdje je ostvarila kontakt koji će je odvesti do nove poslovne prilike.
– Ondje sam upoznala trofejnog francuskog biatlonca Vincenta Defrasnea koji je završavao svoj staž u Međunarodnom olimpijskom odboru i koji me pitao može li me predložiti za svog nasljednika. A rad za MOO za mene je uistinu bio dragocjeno poslovno iskustvo – zaključila je Ana.
Ana Jelušić iskreno: Usporedbe s Janicom su dobrodošle i OK ali sa čudim na skijama Tinom Maze nikako jer ona je jedina mogla, uspjela i dostigla u istoriji avjetskog skijanja preko 2000 bogova u jednoj sezoni Svjetskog kupa.