Izdaleka je zazviždao remorker...
---------------------------------
Dozivao je sve brodine
na rijeci, sve,
i cijeli Grad, i nebo i polje i nas,
Seinu također, sve, bilo pa prošlo!
(L. F. Celine: Putovanje nakraj noći)
1
Ne gledaj ti nju, lako ti se njoj po cile dane kupat, ona je komad
divojke, a ti... Što si ti?! Mršavi škrgej. Skoranča...” govorila
je baka Marija pa me, onako modra i drhtava, zamatala u frotirski
ogrtač šarenih boja.
A ona?
Iz žuta zatona u plićak se zalijetala trkom, moru se predavala
raskriljenih ruku. Kad bi izronila, usnama je razdirala površinu morsku
glasajući se poput gnjurca...
Pa bi prsnulo, uvalom se razletjelo srebro njezina smijeha.
Zvala se Spomenka i bila najljepša cura koju sam ikada vidio.
Nekog podneva, na vrućim pločama Krsteljeva mulića, uhvatila me za ruke
i zavrtjela oko sebe. Rekla je, tada, da će se, kad odrastem, udati za
me.
Izvečera, u postelji, zamišljao sam Spomenku višom nego jest i širom
nego jest. I još bjeljom, oblijom, mekšom. E da mi se, onako krhku i
neznatnu, bilo prilijepiti za gol njen trbuh, licem uroniti u bijelo
prodolje među njezinim sisama. E da mi je bilo biti tu...
Tako.
Mirno biti tu.
2
Franica, zvana Tambura, odjevena u svileno udovičko ruho, zavalila se u
slamnati naslonjač i pred mojom bakom olajava Spomenku:
“Tek joj je, Mare moja, osamnajes godina a već je dva mlada prominila.
Jednoga je u grob poslala, drugoga uputila navegat... A jadan mali
Melko, koji je mladić bi, momak od skule i libra, a ona... Ona ga
tirala jedrit, s onon barčicom, po vitruštini. Po majstralunu. I što?
u0106apa je mali upalu i... adio. Eno ga gori, pod čemprisima. Mati mu
je zaludila: misli da je još živ, a otac... otac mu je uvik i bio
šenpijan. Nije se Melko u grobu ni ohladi, brže-bolje uhitila se Balda
Terinoga. Potezala se s njim po sentadama, kotrljala po valigi, a kad
se izgustirala: hodi ti, moj Baldo, navegat. A nije danas lako navegat.
Silur ovamo, paklena mašina tamo... Ali se “Carica Milica” nije
potopila u Kanalu, ali vaš “Vido” ni potonu u Crnomu moru? I tako mali
Baldo tuče s “Karmenom” morsku pučinu, a ona se po plažama mami i
raholi, putove prisica onemu Linu. Ma da bi se u koga zagledala nego u
tega gobavoga oćalinka. Desperaduna. Ne zna se ko mu je otac, a ko
mati... Vidićeš, Mare moja, vrag će se tu zakotit, mala je od kurbarske
race, ne zovu joj tetku zaludu Simsonica...“
Baka se hladila lepezom i smijuljila.
3
Vrijeme zamračenja – coprifuoco – zabranjeno je vrijeme. Zatvaraju se
tada prozori, navlače zavjese i trnu svijeće. A govori se šapatom. O
važnim stvarima: kako izdržati da se ne krepa od glada, kako doći do
kakvoga jaja. Jer da se meni hoće kriposti, da san se ocidi kako Pilato.
Nije to vrijeme za ljubav:
“Jubav, kakva jubav, za rane Svetitejeve...”, mrmorila je baka držeći
me za ruku i zatvarajući prozor po prozor velike kuće, “ali ne vidi
Tanbura jedna tanburasta, di smo, što smo i kako smo: bore su nan
isprid kuće posikli, Novakuši kuću zapalili, staroga Stipana ubili
nasrid puta, a ona... O čemu ona? Da su niku noć po misečini vidili
Lina i onu malu, što tebi grije uši, u Ruganj potoku. A po noći da se
tamo Boga ne moli nego jubav čini. I da što će njemu koprifoko, da je
on slizan s Talijanima, da bi i mater proda za bocu vermuta i bokun
sira... Pa mi još pridbacuje da san ga i ja u kuću primala, da koliko
je u mene kafa popi i dobrih bokuna proždera i da kako će to naši
gledat. Naši?! A koji su to naši? Jesu li to oni iz šume? Ako jesu,
moram ti reć da nam i oni, dok ti spiš, u kuću dolazu. I njima
dajem.Niku nan je noć doša oni nevoja iz Vručice, nika nam je svojta pa
su njega poslali. Da iman li, pita, žutoga praha za rane i koji zavoj,
fašetu. A htila mu se i koja štrlina u zlatu, da će bit iza moga
pokojnoga štogod ostalo i da mu dam, a on će, kad sve ovo prođe,
pošteno vratit. Vratit?! Vratiće vraga crnoga, ali dala san mu. Na,
rekla san, nosi, nosi na put Božji i ništa ne vraćaj ali mi po noći
više u kuću ne dohodi, dosta je meni i moje nevoje...“
Tapkajući po mraku, došli smo i do drugoga kata. Kroz široke prozore
pružala se pred nama pučina obasjana mjesečinom, a tamo, na istoku, pod
brdom, do neba se dizali vatreni jezici.
“Gori, sinko moj...”, gotovo je zakukala baka. “Gori selo Stankoviće!”
Pa dodala smirenije:
“Homo leć i Bogu dušu priporučit.”
4
Siv jesenji dan. Rano poraće.
Tamburina artiljerija nije, međutim, utihnula:
“Jesi čula, Mare moja, Baldo Terin oglasi je zaruke, Don Niku
radiofonijom naručio pronuncije. Još s “Karmenom” ni u Otrant nije
uplovi, a on – pronuncije. Hoće li se nać, pitan ja tebe, koja dobra
duša da mu reče što je mala u ratu činila. Kako se kurbecala. Malo jon
je bi oni gad od talijanskoga spijuna, što su ga naši u jamu bacili, pa
se uhitila Pujiza Bradice, Bradica je pripusti kolonelu, kolonelo ko
zna komu, a onda – Nijemci. Jedan, drugi, treći. Sve sami oficiri. Ajn,
cvaj, draj. Kurbetina živa, kurbetina od kurbanjske race, govorila san
ti ja, a sad ovi buzdo od mladića udri u – ženbu. Gospe pričista, di
smo i što smo mi ovo... Don Niku ni koristi ništa govorit, on je onako
na svoju: pusti me s mirom i čini što hoćeš. Dohodi mi, Mare perlo, poć
u povorku i tamo zablejat da me čuju i puk i općina...”
Od Tamburine kanonade nije se čulo brodske tutnjave, a kad su žene
ustale, već se, sasvim uz kraj, svom dužinom pružila izmučena crna
ljepotica – “Karmen”. Vraćala se iz Amerike.
Iz pištaljke pokraj dimnjaka izvijao se tračak pare, para se zgusnula u
snježnobijeli oblačić i zrak razderao oštar fišć koji se prometnuo u
otegnuto tuljenje.
“Ala, sinko”, poskakujući od uzbuđenja naređivala mi baka, “brzo hodi u
kuću, ispoteži iz posteje lancun, a uzmi i štogod bile krpe... Ala,
brže!”
Tambura i baka zajednički vitlajući ponjavom, s terase su pozdravljale
umorni crni brod.
Crkva na brijegu oglašavala se zvonjavom.
S brodskog mosta uzdignutih ruku mahao je žutokosi momak.
A na ponti Krsteljeva mulića stajala je Spomenka. Kao snijeg bijelom
plahtom otpozdravljala je vjereniku.
---------------------
Danas nikog i ničega više nema. Glasovi, ljudi i brodovi zauvijek su
nestali u ždrijelu vremena. Pa ni Balda moreplovca, ni žene mu, ni
djece im... Ni njih nema.
Ostala je tek – Spomenka.
Moja Spomenka.
Svake mi se noći javlja. I još je viša i još šira, još je bjelja,
oblija, mekša...
Staračkim svojim tijelom lijepim se tada za gol njezin trbuh, a s onim
što je bilo moje lice uranjam u bijelo prodolje među njenim sisama.
Želim ostati tu.
5
Tako...
Mirno i zauvijek ostati tu.
Spomenka
import
07.04.2006.
u 13:16
u 13:16
