Osjećao sam da počinjem gubiti kontrolu nad sobom, bolje je da sam otišao iz Vinkovaca jer bih vjerojatno ubio nekog”, govori Goran Bare u filmu “Bure Bareta Vol. 1” i baš u tom trenutku pokvari se rasvjetna lampa. “Je li ovo normalno ili…?”, pita Bare u mraku. Naravno da nije, kao ni mnogo toga što je prošao, a o čemu govori u otkrivalačkom filmu, zapravo “monovjuu”.
Upravo riječi “otkrivalački” ili “iskren” najbolje opisuju Baretovu nefriziranu ispovijest. Nije to namješten, pozerski intervju kakvih ste se nagledali i naslušali, već neušminkana priča čovjeka, zapravo tijek svijesti koji otkriva mnogo toga na izravan i neuvijen način. Rekli bismo “up close and personal”.
Svoj prethodni, nagrađivani dokumentarac “Izgubljeno dugme” tročlana filmska ekipa redatelja, scenarista i producenata (Robert Bubalo, Mario Vukadin, Renato Tonković) snimala je pet godina u nekoliko država, a novi “Bure Bareta” samo 80-ak minuta u prostoriji za vježbanje Majki. Na početku snimanja dokumentarca radilo se o intervjuu s Goranom Baretom, ali je on ispao toliko otvoren, zanimljiv i duhovit, da je montiran i dovršen kao rokumentarac trajanja 52 minute, čija je simultana premijera 23. kolovoza na festivalima DORF u Vinkovcima i Mediteran Film Festivalu u Širokom Brijegu.
S dodatno umontiranim pjesmama i fotografijama, “Bure Bareta” zvao je na objavljivanje, jer se ovakav zanimljiv materijal ne ostavlja u arhivu i ne krati (bar ne previše). “Milanović je upropastio SDP, a Andrej Plenković poboljšao HDZ”, govorio je Bare dok se još nisu otkrile sve HDZ-ove ministarske afere. Sjeća se i kako je s majkom vidio Savku Dabčević-Kučar 1970., “a onda je sve utihnulo”, “bio sam premlad za to i nije me interesiralo”. Ali, kaže Bare, “taj socijalizam i ta hipokrizija koja je vladala u tom sistemu mi je užasno išla na živce, Jugoslaviju nisam podnosio (…) kad ti kao 11-godišnji klinac shvatiš koje je to licemjerje”. “Clash su bili prava ljevica, a ne ova koja vlada u Jugoslaviji”, dio je tema kojih se Bare dotiče, od početka s odrastanjem u Vinkovcima, prvog benda Radni ljudi i građani kojim je “pljuvao na sistem” i nastanka Majki.
Prvu kazetu Majki objavio im je legendarni Zdenko Franjić na etiketi “Slušaj najglasnije” 1988., a 12 pjesama snimljeno je u dva dana 1987. u Bošnjacima kraj Vinkovaca, u studiju “Rokoko” Želimira Babogredca, današnjeg direktora Croatia Recordsa, koja je i koproducent filma; “On nam je još i prepolovio troškove, ma skoro džabe nam je dao da snimamo, bilo je nešto sitno”, sjeća se Bare.
Upravo zato što se Bare otvorio “Bure Bareta Vol. 1” prikazat će vam jednog od najvažnijih domaćih glazbenika u drukčijem izdanju, ubrzanoj vožnji između mnogih okuka, izjava, duhovitih upadica i ozbiljnih zapažanja. Nije da Bareta niste vidjeli kako govori pred kamerama, a usporedba ovog filma i nedavnog gostovanja kod Ace Stankovića u emisiji “Nedjeljom u 2” bjelodano će vam otkriti o kolikoj se razlici i drukčijem pristupu radi.
Naime, Bare je pred kamerama HTV-a bio sustegnut i pokušavao održati dojam ozbiljnosti, dok je Stanković bio pomalo oprezan jer ne poznaje Bareta privatno, pa do izražaja nije došla Baretova impulzivnost i nezadrživost kad krene po vlastitom kolosijeku. Sve je to razumljivo za prime time termin javne televizije, ali zato “Bure Bareta” donosi sasvim drukčiju eksploziju Baretove bliskosti, duhovitosti i otvorenosti.
Samo Bare može reći “ne gledajte ove naše Dnevnike, isključite ton iz Srbije, šta mene briga što govori Aleksandar Vučić, mi imamo svoje probleme, ali naravno oni jedne druge trebaju”, misleći kad se mjesecima raspravlja “tko je što rekao”, a “uopće se ne govori o pravim problemima, jexx ih Vučić”. Ili, primjerice, najaviti i objasniti zašto će napisati svoju verziju pjesme The Walker Brothersa “Sunce više ne izlazi”, koju je poslije odsvirao s Majkama u Tvornici i na Šalati, odakle dolazi najveći broj koncertnih snimki u filmu.
I to govori koja je razlika između “šminkerske” verzije “Sjaj u tami” Massima i Doriana Graya, koja Baretu nema smisla, pomodno sastavljena iz aranžmana preslikanog od “Teenage Wildlife” Davida Bowieja i nelogično prevedenog teksta, i nepatvorene Baretove verzije koja pjesmi vraća izvorni smisao i poruku. Koliko sam čuo iz privatnih izvora, i sam Massimo nije bio presretan zbog Baretove obrade, vjerojatno zbog ljubomore, ali imao je 35 godina prednosti. Ni Jack White nije posve po volji Baretu, ali ni EKV; “White ima malo tupave tekstove koje ja ne razumijem, kao ni one EKV-a, što sam i rekao Milanu Mladenoviću (…) Malo su mi prepretenciozni.”
Za razliku od dokumentarca “Izgubljeno dugme” o Ipi Ivandiću, bubnjaru Bijelog dugmeta koji je preminuo u čudnim okolnostima 1994., “Bure Bareta” ima sasvim drukčiju temu, govori kako preživjeti. Naime, život i karijera Gorana Bareta i Majki nešto je poput našeg ekvivalenta Keitha Richardsa ili Iggyja Popa, priča o izdržljivom liku kojeg su mnogi otpisivali, čovjeka koji je živio i radio, i još uvijek radi “na rubu”.
I mada su im mnogi prognozirali prebrzi kraj, ostali su žilav primjer samosvojnih ikona sklonih riskantnim potezima. Usponima i padovima, a o svemu tome Bare pred kamerama govori otvoreno, od alkohola do liječenja kod Sakomana; “Danas sam uzeo puno lijekova zbog emisije, da budem izravan. da ti ne odgovaram sa ‘da’ i ‘ne’. Možda sam uzeo previše pa zato ovoliko pričam”, zaključuje Bare.
“Bure Bareta” daje i odgovor na pitanje koje je Bare sam postavio u svojoj pjesmi, a koje bi se moglo uzeti kao ključno u njegovu svjetonazoru: gdje je nestao čovjek, gdje je put do sreće? Upravo je tu pred vama, u filmu “Bure Bareta” koji pokazuje iskrenost i čovječnost koje toliko nedostaje kod mnogih namještenih i ušminkanih glazbenih karijera.
Koja razlika u medijskom pristupu...Dok Grdović popije bevandu previše progašava ga se alkoholičarom dotle teškog narkomana dižu i kuju u zvijezde...To je razlika između Hrvata i Srba...Srbi drže sve medije i oni od balvana naprave zvijezdu samo ako ima imalo njihovih krvnih zrnaca...