Prije otprilike dvije godine u domaćim je kinima zaigrao film “Potpuni stranci” Paola Genovesea, talijanskog filmaša bogate karijere kojega Hrvatska zna ji po, primjerice, “Pazi što želiš!”. “Potpuni stranci” (Perfetti sconosciutti), pak, posebno je uspješan film. Riječ je o jednom od najuspješnijih i najgledanijih talijanskih filmova u povijesti, koji je 2016. osvojio važnu nagradu David di Donatello za najbolji film i scenarij. Poslije, 2019. godine, ulazi u Guinnessovu knjigu rekorda kao film s najvećim brojem snimljenih „remakeova“ u povijesti kinematografije, njih čak osamnaest.
Za Valentinovo ćemo još jednom moći vidjeti priču o sedam dugogodišnjih prijatelja koji se nađu na večeri i odluče međusobno podijeliti sadržaje svojih SMS-ova, e-mailova i telefonskih poziva. Što, naravno, nosi rizik da na vidjelo izađu neke brižno čuvane tajne. Potpuni stranci ovaj će put biti u nekadašnjem kinu. Kazalište Luda kuća, naime, uspjelo je dobiti autorska prava za ovaj svjetski hit te će se “Potpuni stranci” prvi put moći vidjeti u profesionalnom kazalištu na hrvatskom jeziku. Kazališnu adaptaciju teksta i režiju predstave “Potpuni stranci” potpisuje Rene Bitorajac, koji će se naći i u jednoj od uloga. Odlična je to prilika bila otići do ‘ludilišta’ i porazgovarati s našim poznatim glumcem te pogledati generalnu probu predstave snimljene po uspješnom Genoveseovu filmu.
– Knjiga ili roman ne postoje, predstava je tako baš po filmu. A tema je zanimljiva i moderna, svakodnevna, u kojoj će se mnogi prepoznati, pogotovo moja generacija, a još više ovi mlađi koji su se našli u nezgodnoj situaciji zbog krivog SMS-a u krivo vrijeme ili krivog poziva. Nismo baš svi grešni u tom smislu, ali to su vrlo česte pojave i jako se puno parova razišlo upravo zbog mobitela u ovo moderno doba. A i raspalo brakova. Ovo je jedan od primjera kako može doći do toga, kaže Bitorajac, s kojim smo prije probe razgovarali u doista originalno uređenom prostoru nekadašnjeg kina Mosor u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu. Hoće li nekima u publici možda biti neugodno za gledanja predstave, razmišljali smo.
– Možda i ne bih baš trebao to govoriti jer mi onda ljudi neće dolaziti. Ali mislim da će se parovi nakon predstave drugačije ponašati. Bit će onih koji će promijeniti gledanje na mobitele – odgovara u svom stilu Rene te dodaje kako su zapravo apsolutno svi ciljana publika nove predstave Lude kuće.
– Baš kao i na drugim našim predstavama pokazuju se slične stvari, recimo umirovljenici hrle na predstavu “Ništa ljubav, samo seks”. Spomene se seks i umirovljenika koliko hoćeš! Nama na sve predstave dolazi zaista širok spektar publike, dobne su skupine od 15 pa do 70, ako ne i više. Ne brinem se zbog toga i ne radim predstavu koja cilja određenu grupu ljudi jer mislim da nešto što je kvalitetno može razveseliti svakoga – kaže Bitorajac.
Je li se i sam našao u sličnoj situaciji, inzistirali smo. – Jesam, bio sam u takvoj situaciji, svakome se od nas to dogodilo. Ali ne bih dalje o tome – tajnovit je glumac, koji je u ovoj predstavi i glumac i scenarist i redatelj i scenograf. – Već sam na to navikao, nema nam druge, mi smo kazalište koje nije dotirano, pa si ne mogu priuštiti nekog vanjskog režisera koji će tu dati svoj obol i umjetničko viđenje pa otići nakon predstave, a predstava će mi ostati s polupunom dvoranom. Mi si to ne možemo priuštiti. Isto tako i neke druge stvari poput kostimografa iako smo ga u dva navrata imali jer je to bilo zaista bitno. Tako je i sa scenografom. Zaključio sam da to mogu i sam pa sam promijenio mjesto radnje u odnosu na film, to je sada dvorište – zadovoljan sam kako je ispalo. No, ne želim da izgleda kao da pretjerano štedimo, to naprosto dobro ispadne. Poštujem hijerarhiju i znam da su ti ljudi sigurno stručniji od mene u tome, ali mislim da bi ovaj put i profesionalni scenograf teško napravio bolje. Na kraju krajeva, u ovoj nam predstavi neće padati snijeg po pozornici, ne treba nam neka brutalna glazba ni kostimi... Bit je gluma, dokumentarizam, tekst, situacija prije svega – kaže Rene Bitorajac.
Sudeći prema onome što smo vidjeli na generalnoj probi minulog četvrtka, sasvim je u pravu. Film je adekvatno adaptiran za kazališne daske, zadržana je osnovna priča, ali s logičnim promjenama u scenariju. No, “Potpuni stranci” dopuštaju dovoljno slobode da se dinamika dijaloga zaista razvije, a Bitorajac im je dodao dovoljno “našega” štiha da publiku može držati zabavljenom sve do prvog “upsss” trenutka kada se i sami upitate što biste da ste u takvoj prigodi nađete. Odnosno, situacije koja će neugodom ohladiti živahne razgovore između već u početku zanimljivih, u nekim slučajevima i neurotičnih, likova u predstavi koja je mješavina priče o privatnosti, osobnim odnosima, a onda i ovisnosti o modernim komunikacijskim uređajima. Dobar je to pogodak Renea Bitorajca, “Potpuni stranci” sjajno su vođena predstava s najviše glumaca na daskama Lude kuće do sada. Najzvučnija su imena Judite Franković Brdar, Petre Dugandžić (koja će se u ulozi, ovisno o drugim obvezama, izmjenjivati s Barbarom Rocco) i, dakako, samoga Renea Bitorajca uz ravnopravne im Ivana Đuričića, Amandu Prenkaj, Damira Poljičaka i Mladena Kovačića.
– Judita Franković je u ulozi domaćice Eve, no više ništa vam ne mogu reći o tim ulogama jer one nisu poput onih u, primjerice, Čehovljevim dramama. Tek mogu reći da je Eva moderna žena, psihijatrica, koja ima muža kojem, kako ispada, baš i nije najvjernija. Utoliko je moderna. No, svi u toj predstavi imaju putra na glavi i zato je zanimljiva. Ali, neću spoilati, barem onima koji nisu gledali film. No, ni oni koji su gledali film pa znaju što treba očekivati neće se razočarati, kaže glumac koji je ovdje, dakle, u višestrukoj ulozi. U impresumu predstave vidjeli smo i niz imena ispod riječi prijevod.
– Riječ je o studentima Akademije koji su bez traženja prava prošle godine na Akademiji dramskih umjetnosti odigrali ovaj komad pod palicom Dore Ruždjak Podolski. Mi smo u to vrijeme već bili u procesu dobivanja prava od Paola Genovesea i njegove ekipe, što je dugotrajan proces. A oni su na Akademiji sebi već napravili prijevod iz filma, a mi smo onda i dobili prava – kaže.
Ulaznice su za “Potpune strance” već rasprodane. Što je za Ludu kuću, kaže Bitorajac, uobičajeno. – Ulaznice su nam i inače unaprijed rasprodane, nema karata za mjesec dana unaprijed za svih pet predstava, već se prodaju i za ožujak. U slučaju “Potpunih stranaca” dobili smo u tom smislu nešto i na ime, ali i inače s ulaznicama nemamo problema. I “Đurologija” je prodana za cijelu veljaču. Ipak, sada osjećam neki pritisak zbog ljudi koji su gledali film pa imaju stanovita očekivanja, ali mislim da ih nećemo razočarati. Baš sam u to nekako siguran – govori.
Zanimalo nas je što slijedi nakon “Potpunih stranaca”.
– Dvojimo što nakon “Potpunih stranaca” jer imamo jako puno predstava na repertoaru i sve idu dobro pa svakom novom premijerom ubijamo onu prvu predstavu koja je krenula, a po mom mišljenju, ne bi to trebalo tako. To se događa u gradskim kazalištima gdje se program zagušuje jer moraju opravdati svoj godišnji program jer moraju imati šest premijera pa ubijaju one predstave koje su im dobre, ali su davno izašle. Jednostavno ih zaguše. Mi radimo na tome da se to kod nas ne događa, a onim ljudima koji su odgledali sav naš repertoar pomognemo tako da im dovedemo neku drugu predstavu kao gostujuću. Moguće je tako da nećemo ići s novom premijerom prije ljeta. Ako bude, sljedeći je na redu jedan austrijski tekst koji smo otkupili. To je Đurina produkcija, on je to pronašao. Dugoročno imamo plan, sljedeći su ti Austrijanci, ali idu li prije ljeta, mislim da ne – govori naš poznati glumac.
Osvrnuo se i na dvije godine kazališta koje je osnovao s Brankom Đurićem. – U travnju nam je druga godina otkako aktivno radimo. Izbacili smo šest premijera, odradili smo jako puno gostujućih predstava, koncerata, čak i kinoprojekcije znamo nekada imati. Nastavak je to na nekadašnje kino koje je bilo ovdje. Imali smo čak i jako zanimljivih koncerata Zagrebačke filharmonije, Hrvatskog jazz orkestra, Orkestra HV-a, pjevali su Vanna, Mia Dimšić, Tony Cetinski. Dovodimo i sjajna gostovanja koja publika voli pa te predstave postanu kao da su naše. U početku je to bila “Anđelka”, danas nam je to “Dame biraju”, na koju žene dolaze u velikim brojevima. Pokušavali smo i s dječjim predstavama, imamo još uvijek jednu na repertoaru – kaže Rene.
Hoće li uz kazalište uspjeti održati uspješnu filmsku karijeru, pitali smo. – Nisam zabrinut, u deset sam godina snimio četiri filma pa mi je normalno da nisam u masovnoj filmskoj produkciji. Dosta toga ja i odbijem, a da se za to ne čuje ili se ne zna. Često me se ne pozove, a katkad nisam zainteresiran ili se ne dogovorim za novac. Film je neki sveti dio posla koji ne bi trebalo tek odrađivati. Kao klinac sam sudjelovao u svakom filmu, jednom rečenicom ili tek prolaskom. Danas to više nije tako. Igrao sam u nekim doista ozbiljnim filmovima – odgovara nam Rene Bitorajac, koji je posljednjih godina poznat kao Krpa po ulozi u filmovima “Metastaze” i ZG80.
– Svaka mi je uloga draga. Kada me nazovu Kumerle, meni je to drago jer mi je to najdraža serija koju sam snimao, kad me nazovu dr. Kunić, to sam opet ja, kada me zovu Krpa, meni je drago. Meni samo nije drago da je jedan takav negativac kao Krpa postao idol mlade generacije. To je žalosno u društvu, međutim ja ga opravdavam, to je moj lik i drago mi je da me netko prepozna kao Krpu. E sad, što me netko identificira s Krpom, Bože moj, taj me ne poznaje! Što da radim? Nisam Krpa, a svi možemo već sutra postati Krpa – kaže Rene Bitorajac.•
pa je li dosta ovih grabljezljivaca naseg novca