Točno je šest godina prošlo od početka emitiranja serije 'Kud puklo da puklo' na Novoj TV, a zgode mještana simpatičnog sela Oštrovca i dalje intrigiraju gledatelje. Svjedoče to i podaci o gledanosti koji su iz godine u godinu sve bolji, a koliko je veseli uspjeh cijelog projekta ne krije ni Sanja Vejnović koja je u seriji odigrala ulogu britke odvjetnice Milice Mamić. Iako su zbog situacije s koronavirusom brojni projekti trenutačno na čekanju, zagrebačka glumica, zahvaljujući reprizama, i dalje svakodnevno ulazi u domove gledatelja koji joj se potom s oduševljenjem javljaju putem društvenih mreža. Kako podnosi neizvjesnost koju je prouzročila pandemija, što je najviše žalosti u ovoj situaciji u kojoj smo se našli, zbog čega je odbila školovanje u Americi i inozemnu karijeru, ali i kako je bilo surađivati s najvećim hollywoodskim imenima poput Georgea Clooneyja, Piercea Brosnana, Nicole Kidman i Penelope Cruz, Sanja je otkrila u velikom intervjuu za Večernji list.
Ponovno vas gledamo na malim ekranima u reprizama serije 'Kud puklo da puklo' koja se i dalje može pohvaliti zavidnom gledanošću. U čemu je tajna uspjeha te serije?
Iza stvaranja serije uvijek je timski rad i mislim da su za gledanost serije zaslužni svi koji ju stvaraju: od scenarista, glumaca, redatelja,producenata, snimatelja i svih ostalih autora i djelatnika koji rade na projektu. Bila je to ekipa iz snova; odlična glumačka podjela, svi smo se jako dobro slagali. Podloga je bila izvrsna zahvaljujući prije svega kreativnom timu koji je sve osmislilo, a čine ga kreativni producent Goran Rukavina i glavni scenaristi Vlado Bulić i Mirna Miličić. Specifičan humor koji ta serija gaji, a koji je uspješno "držao vodu" čak dvije sezone, našao je put do velikog broja gledatelja koji su postali njezini fanovi. Otkako je počela repriza, inbox mi je zatrpan porukama gledatelja koji seriju gledaju čak treći ili četvrti put.
Zbog pandemije koronavirusa dosta je angažmana na čekanju. Kako podnosite ova neizvjesna vremena? Čime se okupirate?
Da, jako mi nedostaju snimanja. Čini mi se kao da smo svi na "stand byu". Što bi u filmskom žargonu značilo "spreman čekati kod kuće" dok te ne pozovu na snimanje. Pitate me kako podnosim? Pa upravo tako, čekam poziv. U međuvremenu sam stotine puta pospremila stan, sredila sve zaostatke dosadnih poslova koje sam odlagala zbog pomanjkanja vremena, poput sređivanja ladica i ormara, skuhala sam zimnicu, počela pisati knjigu. Svakodnevno vježbam, kuham ,čitam, gledam filmove i serije.
Strahujete li vi od zaraze? Nosite li masku, rukavice, pridržavate li se svih preporučenih mjera?
Naravno da se pridržavam preporučenih mjera. U cijelom svijetu vlada pandemija nama još nedovoljno poznate bolesti koja nam svima ugrožava ekonomiju i opterećuje zdravstveni sustav. A opstanak svakog pojedinca ovisi o ekonomiji države i funkcionalnom zdravstvenom sustavu. Zato pridržavanje preporučenih mjera smatram odgovornim ponašanjem pojedinca spram cijelog društva ,a to je u ovom trenutku ključno. Noseći masku ja štitim vas, a ako je vi nosite štitite mene od moguće zaraze, i ako pri tom pazimo na udaljenost od 2 metra smanjujemo mogućnost prijenosa virusa. Takvim odgovornim ponašanjem pokazujemo brigu i solidarnost u ovim ne baš lakim vremenima. Odgovornost, solidarnost, empatija, humanost i pristojnost, to su vrijednosti koje nažalost nestaju, a zamjenjuju ih neka ponašanja koja uključuju bezobraznost, bahatost, vulgarnost, sebičnost i bešćutnost.
Pandemija koronavirusa utjecala je na brojna područja i djelatnosti među kojima je i kreativna industrija. Kako se to sve odrazilo na vas?
Žalosna sam ovih dana kada vidim u medijima kako ljudi napadaju estradne umjetnike koji su ostali bez prihoda u glazbenoj industriji. Nude im da kopaju krumpire, drugim riječima da se prime motike kao jedinog poštenog posla. Prosipaju žuč, "hejtaju", omalovažavaju i sprdaju se s njima. Ja za razliku od njih cijenim svaki posao. Nikada nisam bila zlurada, zlobna ili podcjenjivala nečiji rad, pa bih voljela da to ne čine ni drugi kad su u pitanju kreativna zanimanja, bilo da pripadaju sektoru industrije zabave, tzv. estrade, ili kulture i umjetnosti. Svatko tko je izabrao biti umjetnik ili radnik u nekoj od kreativnih industrija, a da bi pri tom bio uspješan i opstao u tom poslu, prije svega mora imati određeni talent, dakle mora biti darovit za određeno područje koje se naziva kreativna industrija, a koje bih ja podijelila na industriju zabave i umjetničko izražavanje. Dakle, pod pretpostavkom da su talentirani, sljedeći korak bi bio savladavanje nekih vještina kako bi mogli biti dobri u području za koje su talentirani. To često iziskuje školovanje, puno odricanja i vježbanja. Pri tome su još izloženi i stalnoj procjeni suda javnosti, kritičara i konzumenata onoga što oni stvaraju. Ne cijeniti nečiji rad, a pri tom biti konzument, jer svatko od nas voli neki oblik umjetnosti i zabave (filmove, serije, knjige, predstave, glazbu, koncerte, izložbe), u najmanju je ruku nepristojno, zlobno i licemjerno. Pokažimo više empatije za kulturne djelatnike, umjetnike, zabavljače i izvođače. U protivnom, odreknite se svega navedenog, ako možete, i mi ćemo prestati postojati. Sada zamislite kakav bi to bio svijet. Kultura je identitet jednog prostora, naroda, a odnosi se na znanje,umjetnost, običaje, zakone i moral. Kultura je kreativno ljudsko stvaranje u odnosu na ono što je stvorila priroda. Kultura nam pomaže da prenosimo znanja, ideje i vrijednosti. Ona pridonosi stvaranju zajedničkog identiteta, omogućava ljudskom rodu da razvije vlastiti potencijal. Zato moramo njegovati sve oblike kulture i umjetnosti .
Strahujete li od još goreg scenarija?
Problemi nastali zaustavljanjem proizvodnje kulturnih sadržaja morao bi se rješavati na nivou države u obliku pomoći djelatnicima u kulturi i pronalaženjem rješenja nastalih problema kako bi mogli nastaviti raditi. Ministarstvo kulture dodijelilo je potporu samostalnim umjetnicima u razdoblju od nekoliko mjeseci u iznosu od nekoliko tisuća kuna (mislim da je raspon bio od 1.600,00 do 4.800,00) ovisno o njihovim zaradama u prošloj godini i to je za sad sve. Kako se situacija nije bitno popravila nadam se da će se donijeti i nove mjere pomoći umjetnicima i samostalnim djelatnicima te neovisnim ustanovama u kulturi.
Kako ste uopće završili u svijetu glume? Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirali ste jugoslavistiku. Što vas je potaknulo da zaplivate glumačkim vodama?
Redatelj Branko Ivanda za film "Dugo putovanje u bijelo" tražio je djevojčicu od 12 godina. Došao je u školu za balet i ritmiku jer je prema scenariju djevojčice trebala plesati balet. Mene je vidio u školi i pozvao na audiciju. Dotad nisam bila ni u kakvom doticaju s glumom ali se na audiciji pokazalo se da mi gluma "dobro ide". Bila sam dosta prirodna i kako je Ivanda tada rekao, talentirani naturščik. Tako sam ja ,kako vi kažete zaplivala glumačkim vodama, iako sam tada glumu doživljava kao još jednu od svojih dječjih aktivnosti. Naime, u to vrijeme sam još uvijek pohađala osnovnu školu. S vremenom su me snimanja i gluma doslovno opčinili. Sve više mi se sviđala ideja da mi gluma postane moje buduće zanimanje. Imala sam sreću da su mi uloge dolazile jedna za drugom i sve su to bile odlične uloge,od kojih su mi neke obilježile karijeru, poput uloge Anđe u filmu Vatroslava Mimice "Banović Strahinja". U to vrijeme trebala sam upisati fakultet, bila sam u dilema između Akademije dramske umjetnosti i Filozofskog fakulteta. Da sam upisala Akademiju ne bih prema propozicijama odsjeka studija glume smjela snimati prve dvije godine. Tako da neke filmove koje sam u to vrijeme snimala, poput spomenutog filma, ne bi mogla snimati. To je u konačnici prevagnulo u odabiru studiranja jugoslavistike na Filozofskom fakultetu.
Kao 20-godišnjakinja uloge ste ostvarili i u dvije popularne turske serije povijesne tematike "Hadži Arif-bej" i "Ališ i Zejnep". Kako je došlo do tih angažmana? Kako je bilo snimati u Turskoj?
Snimanja u Turskoj bila su prekrasna. Bile su to dvije velike dramske serije povijesne tematike, a ja sam u obje igrala glavne uloge. Dobila sam ih zahvaljujući ulozi u filmu Vatroslava Mimice "Banović Strahinja", koji je turski redatelj vidio na nekom festivalu. Iako je to bilo prije više od trideset godina sjećanja su i dalje svježa, puna lijepih uspomena. Bila sam u dva navrata po nekoliko mjeseci, ne samo u Istanbulu nego i u Bursi, Antalyi i još nekim manjim mjestima čijih se imena danas više ne sjećam. Vidjela sam dobar dio Turske i doživjela je na drukčiji način nego što bih to mogla u turističkom posjetu. "Hadži Arif-bej" je serija o čuvenom turskom skladatelju klasične glazbe iz 19. stoljeća u kojoj sam ja glumila jednu od njegovih žena. Snimali smo u dvorcu sultana Abdulmecida koji je u vrijeme kad smo snimali bio zatvoren za turiste. Turci su bili divni domaćini i trudili su se da mi pokažu što više toga. Istanbul je predivan grad fascinantne povijesti i bogatog društvenog života. Stanovala sam u centru grada i bilo mi je sve nadohvat ruke. Drugu seriju "Ališ i Zejnep" nekoliko godina kasnije snimali smo u Antalyi, predivnom starom gradu koji je danas poznato i popularno ljetovalište. Vjerovali ili ne, u to vrijeme nismo još ni videorekordere imali, tako da serije tada nisam gledala, a s vremenom sam na njih i zaboravila. Zato su mi iz Turske slali press-materijale, ono što je izlazilo u novinama, pa sam vidjela kako su serije gledane i praćene. Mene je fascinirala činjenica da su serije svaki put imale gledanost koja je premašivala 180 milijuna gledatelja. Možete li to zamisliti? Ne osam milijuna, što je dvostruko u odnosu na broj stanovnika Hrvatske, ne osamnaest, već 180!! Nedavno mi se preko Instagrama javio jedan gospodin iz Turske koji me pamti iz spomenutih serija. Kad sam mu odgovorila da serije nikada nisam gledala, poslao mi je linkove. Tako da sam ih tek sada konačno i pogledala.
Uloge u spomenutim serijama donijele su vam veliku popularnost. O vama su tada htjeli pisati čak i knjigu. S obzirom na to da ste tada bili još na početku karijere, koliko je tada bilo teško zadržati tlo pod nogama i oduprijeti se tom sjaju popularnosti koji mnoge, osobito u tim mladim godinama, ponese?
Nakon te dvije dramske serije iz Turske, uslijedile su nove ponude, ali u tom sam se razdoblju odlučila posvetiti majčinstvu. Moj sin Andrej tada je imao svega nekoliko mjeseci, pa sam odustala od daljnjih angažmana u Turskoj. Kasnije je bilo još nekih poziva koje sam morala odbiti jer su se snimanja poklapala s nekim projektima koje sam već dogovorila. S vremenom su, nažalost, pozivi za snimanje u Turskoj prestali. Iako je onda moja odluka da odbijem biografsku knjigu bila opravdana s obzirom na pomanjkanje materijala o kojem bi se pisalo, ni danas ne bih pristala na nešto takvo. Nemam potrebe podijeliti s čitateljima nikakve "detalje iz svoga života", a ponajmanje one kojima bih nekoga iznenadila, šokirala..., mislim da toga baš i nema. Meni nije bilo nimalo teško nositi se s popularnošću koja me je pratila na početku karijere. I dalje sam se družila s istim prijateljima iz svoje generacije, izlazila na ista mjesta, a kad bi me netko prepoznao i pitao me jesam li ja Sanja Vejnović, pravila bih se da nisam.
Tijekom karijere snimali ste u inozemstvu s nekima od najvećih hollywoodskih glumaca i glumica poput Georgea Clooneyja, Piercea Brosnana, Nicole Kidman i Penelope Cruz. Tko je od njih na vas ostavio najveći dojam?
S Penelope Cruz družila sam se tijekom snimanja filma "Twice born" tih nekoliko tjedana koliko je snimanje trajalo u Sarajevu i Torinu. Stekla sam dojam da je draga i pristupačna osoba, topla i kolegijalna. Često je sjedila s nama (Mirom Furlan i sa mnom) i pričala. Zanimalo ju je sve, od rata u Bosni koji je bio i tema filma do nekih ženskih razgovora, jela je s nama, a ne sama u svojoj prikolici. Za privatna druženja izvan snimanja nažalost nije bilo vremena. Georgea Clooneyja, Piercea Brosnana i Nicole Kidman upoznala sam radeći kao casting director za Hrvatsku u filmu "Peacemaker" i "NightWatch", a bilo je prekratko da bih mogla steći neki dojam.
Zahvaljujući inozemnim angažmanima, svoju ste karijeru mogli graditi i izvan granica Hrvatske. Zbog čega ste svoj glumački put ipak odlučili graditi ovdje? Jeste li ikada preispitivali tu svoju odluku?
Zahvaljujući ulozi u domaćem filmu "Banović Strahinja" koji je bio na filmskom festivalu u Veneciji, dobila sam poziv da započnem školovanje i karijeru u Americi. Što zbog pomanjkanja ambicije, što zbog straha od nepoznatog (tada sam imala svega dvadeset godina), odbila sam poziv. Danas mi je žao što nisam bila hrabrija, ambicioznija i znatiželjnija.
Na što ste najponosniji u svojoj dosadašnjoj karijeri? Postoji li neka uloga koja vam je ipak malo više prirasla srcu od ostalih?
Definitivno je to uloga gluhe slikarice Slave Raškaj u film “Sto minuta slave”. Za taj sam film emotivno vezana jer sam sama odabrala temu, napisala prvu verziju scenarija koji je prošao na natječaju Ministarstva kulture. Producirala sam ga, nekoliko godina pripremala i na kraju odglumila naslovnu ulogu, ali isto jako volim i ulogu Anđe u "Banović Strahinji" kao i Milice u "Kud puklo da puklo"
IMDB vas je prije nekoliko godina proglasio najljepšom ženom na svijetu iznad 40 godina, a u čemu je tajna vašeg mladenačkog izgleda pitala vas je osobno i slavna Penélope Cruz. Otkrijte i nama tajnu! Što ste joj odgovorili?
Neka ostane između nas dvije! (smijeh)
Na pragu ste 60-ih godina. Što su vam godine donijele osim zrelosti?
U mladosti izgrađujemo svoj identitet kroz vlastita iskustva. Učimo kako se nositi sa svojim djelima, greškama i postupcima. Radimo razne odabire koji nose svoje posljedice. Zrela osoba je ona koja je intelektualno, socijalno, emotivno i moralno osviještena. Ona koja se prilagođava različitim životnim promjenama i prihvaća odgovornost prema sebi, obitelji , poslu kojim se bavi i zajednici u kojoj živi. Sve to se događa postepeno i tek kad pronađemo unutrašnji mir možemo biti u ravnoteži i donositi dobre odluke. To se zove zrelost i ona naravno, ima veze s godinama iskustva. Netko sve ovo postigne u ranijoj životnoj dobi a netko kasnije a netko na žalost nikada. Upravo zbog životnog iskustva danas živim svjesnije, manje se bojim nepoznatog, lakše se hvatam u koštac sa svim vrstama problema i nastojim ih uvijek riješiti. Svatko razdoblje životnog razvoja ima svoje čari i za sebe je neponovljivo i lijepo. Dok si mlad puno si više bezbrižan i vrijeme ti sporije teče, ali su svi događaji i nova iskustva, teži i dramatičniji za razliku od zrele dobi.
Iako je situacija pred nama doista nepredvidiva imate li već neke projekte u najavi za jesen?
Uvijek se nešto priprema, razgovora, dogovara, prave se planovi ,a što će se od toga realizirati dosta je neizvjesno.
jugoslavistiku studirala...bolje da je stufirala nigdjezemljalistiku🤣🤣🤣🤣....