Šibenik, Pula, Opatija samo su neki od gradova koji su se našli na popisu ovoljetne turneje Massima Savića koja će završiti velikim koncertom na zagrebačkoj Šalati 14. rujna. U pauzama između nastupa uhvatio je vremena za ovaj razgovor u kojem nam je otkrio kakve su reakcije publike na njegov novi album “Sada”.
Dotakli smo se i politike, Agrokora, nogometa, odlaska velikog broja mladih iz Hrvatske. Prisjetio se glazbenik i svog odrastanja u Napulju, Australiji i Raši te kroz kakve je mladenačke ludosti prolazio. S puno nježnosti Massimo govori o svojim najdražim osobama, supruzi Eni i kćeri Mirni, a otkriva nam i postoje li momenti u kojima izgubi strpljenje ili je uvijek tako smiren i staložen kao što je i na pozornici dok pjeva...
Novi album “Sada” izdali ste tri godine nakon albuma “1 dan ljubavi” koji je publika zavoljela na prvu. Koliko ste se stilski odmaknuli od prošlog albuma i koja je od novih pjesama publici zasad najbolje “sjela”?
Na novom albumu sudjelovala je i naporno radila već provjerena ekipa, ali i neka nova imena. Evo, aktualni singl “Lice varalice” napisao je Bruno Kovačić kojemu je to prva pjesma koju je napravio za mene. Svježa krv uvijek je dobra jer donese dašak nečeg drugačijeg, neki novi pogled na stvari. S druge strane, s obzirom na to da je na albumu radilo puno autora, ali i tri producenta, htio sam da on ipak bude jedno koherentno djelo. I u centar te povezanosti stavio sam sebi najbliži instrument, gitaru. I mislim da nam je uspjelo. I publika je zadovoljna, a najvažnije – i ja. Što se tiče pjesme koja je publici najbolje sjela, teško je reći. Na albumu je 14 pjesama i mislim da su moji obožavatelji podijeljeni na 14 vrsta ljudi, dakle za svaku od njih dobio sam reakciju da mu je baš ta najdraža. Ipak, moram priznati da ljudi posebno dobro reagiraju na pjesmu “Nisam spreman” Sergeja Ćetkovića. Nedavno smo je uvrstili na repertoar nastupa uživo i reakcije su nevjerojatne.
Pretpostavljam da primate puno ponuda za suradnje, po kojem ključu birate suradnike i tko je bio najveće otkriće?
Vjerojatno nećete vjerovati, ali sve su se suradnje dogodile baš slučajno. I mislim da je tako i najbolje. Ako se nešto treba dogoditi, dogodit će se. A najdražu mi je teško odabrati. Jesu li to Meritasice ili Neno Belan, Arsen ili Vatra? Ma nebitno je. Da ne mislim da su posebne, ne bih nijednu od njih radio.
Jedna suradnja je konstanta, a to je ona sa suprugom Eni. Pojave li se nesuglasice kad vam supruga piše pjesme?
Mene moja Eni najbolje poznaje. Ona osjeća moj senzibilitet, moj ukus, moje raspoloženje. I zato mi nikada i ne nudi ništa što bio moglo uzrokovati nesuglasice. Ona točno zna što bi mi moglo odgovarati i zato smo ostvarili toliko suradnji.
Nogometna euforija ujedinila je zemlju, poslodavci su skraćivali radno vrijeme zbog utakmica...Što kažete na sve to? Zašto nismo tako ujedinjeni u nekim drugim situacijama, kad se treba boriti za bolje zdravstvo, školstvo, mirovine...
Nažalost, to je stvarno tako, ali to nije od skora tako, to je tako još od grčkog izuma demokracije pa onda nastavka na Rim. Svi znaju za izreku kruha i igara i narod će biti zadovoljan, dakle samo daj narodu ono najosnovnije, daj mu igru da se osjeća dijelom svega toga i nekako si zadovoljio narod i to se opet pokazalo točnim. Nikada pola milijuna ljudi nije izašlo u protestu protiv određenih zakona koji su doneseni. Meni je jako krivo da nitko ne spominje Agrokorovu krađu mirovinskih fondova, ljude koji su pristali da se to daje Todoriću, znali su da je rizičan, znali su da je prevelik, da je na vrlo krhkim nogama, na nogama od dugova. Ne razumijem zašto nitko ne govori o pretjeranoj potrošnji Vlade, zašto nitko ne govori o nekim novim penzijama koje će se sada pojaviti i za koje nitko nikada nije radio i jasno da, bez obzira na to koliko uplaćujem u svoj prvi i drugi mirovinski stup, ja ću imati penziju jadnika i to mi je vrlo, vrlo tužno. Ali nažalost to je tako, tu ja ne pokušavam mijenjati svijet, ja samo konstatiram stvari.
Broj Hrvata koji napuštaju zemlju svakim je danom sve veći, što biste savjetovali svojoj kćeri da se odluči za život u inozemstvu?
Prvo, bio bih vrlo tužan da ode, ali poštovao bih njezinu odluku. A savjetovao bih joj isto što i ovdje. Da bude svoja. Ali njoj to ne treba nešto posebno naglašavati. Uvijek je bila svoja.
Što vam je bilo najvažnije u odgoju kćeri Mirne?
Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Mislim da sam oduvijek htio da ima normalno djetinjstvo, da moj posao ne utječe na nju, da izraste u jednu pametnu, samostalnu osobu. A da je baš imala normalno djetinjstvo, ne mogu garantirati. Ipak je moj posao sa sobom donio neke izvanredne situacije. I sada, kad je već odrasla i svoja, znam da joj ja i dalje na neki način svojim pozivom utječem na život. A ona pak nikada time nije bila opterećena. Dapače, uvijek je sve željela odraditi sama i to je i činila. I zato sam toliko ponosan na nju. I danas ne voli kada govorim o njoj, a ja bih se najradije samo hvalio njezinim uspjesima.
Po čemu vi pamtite svoje odrastanje, živjeli ste u Napulju, Australiji, Raši, koje su vam slike urezane u sjećanja iz djetinjstva?
Ako imate mjesta za nekoliko eseja, rado ću vam pričati o svojim doživljajima iz djetinjstva. Slika koje su mi se urezale u sjećanje ima mnogo, zbog njih sam danas čovjek koji jesam. Sretan sam što sam iskusio život u Italiji i Australiji, ali posebno mjesto u mom srcu imaju i moja Istra i moja Raša. Evo, baš sam nedavno navratio u svoj kraj, imali smo koncert u Raklju i obuzeo me jedan tako divan osjećaj.
U tim mladenačkim godinama bili ste i u opasnim situacijama, jednom ste izbjegli i metak ako se ne varam?
Morate shvatiti da ja dolazim iz jednog vrlo malog mjesta u Istri gdje je jedina zabava bila sport, tučnjava i djevojke. To je bilo to, dokazivanje u društvu bilo je dokazivanje samo na tim nivoima, ništa drugo nije postojalo, tako da je bilo vrlo normalno u jednoj Raši tih godina da jednostavno krene masovna tučnjava i onda bude svašta. Ja sam se nalazio iza jednog svog prijatelja, a povod je bio udarac nekog tipa mene bocom po glavi. Dakle, mene je netko udario bocom po glavi u jednoj masovnoj tučnjavi, ja sam pao u nesvijest i moji prijatelji, pogotovo Jadranko koji sad živi u Australiji, on je poludio, mi smo se skupili i, kad je ta masovna tučnjava prošla, išli smo naći te ljude. Idioti, klinci, nismo znali s kim se suočavamo. I jedan moj prijatelj iz djetinjstva, Omer, i ja imali smo potpuno iste jakne od skaja, potpuno iste, do koljena s lažnim krznom, sve kako treba za jadne siromahe. Uglavnom, Omer je stajao ispred mene i bacio jedan veliki kamen koji je ostao od neke gradnje. On je taj kamen bacio na tipa ispred nas, iz sve snage s, recimo, dva metra daljine. I kako ga je bacio, izmaknuo se i pobjegao. A ja sam u šoku ostao stajati, čovjeku visi nos, krv šiklja i on izvadi pištolj, repetira i kaže: “Sad ću te ubit ko zeca!” Ja ništa drugo nisam mogao nego okrenuti se i pobjeći. Nikad to neću zaboraviti, taj okret u bijeg bio je totalni slow motion, milisekunda po milisekunda, strašno je dugo trajalo... Tek kad sam se udaljio dvadesetak metara od njega, vratio mi se osjećaj za realno vrijeme. On je pucao, a ja sam bio dovoljno pametan da trčim cik cak i bacim se iza nekog zida. U tom trenutku čovjek je već toliko krvario da ništa nije vidio i tako sam se nekako uspio iščupati i pobjeći.
Vaš glazbeni početak obilježila je grupa Dorian Gray, kad se sjetite tog razdoblja, postoje li odluke zbog kojih se kajete i ne biste ih ponovili?
Već sam nekoliko puta ponovio da stojim iza svega što sam u životu napravio. Sve me to formiralo u osobu koja danas jesam. Život je išao kako je išao i jednog me dana doveo do moje Eni. S njom je došla moja predivna Mirna. I kako sada reći da bih nešto mijenjao.
Ovo će vam ljeto obilježiti koncerti, što znači da ćete velik dio vremena provesti na putu. Što volite slušati u vožnji i kakve knjige volite, imate li neku dobru glazbenu ili književnu preporuku za naše čitatelje?
Znam reći kako sam enciklopedija nekih nepovezanih podataka i informacija, a to sve zato što se često uhvatim novih i drugačijih štiva. Svašta volim pročitati, a evo, ovih dana baš sam se uhvatio nekih knjiga o skandinavskim runama. Fascinantna je to tematika o kojoj sam do sada malo znao. Svakako za preporuku.
Plaši li vas starenje, imate li želju zaustaviti ga?
Ma ne. Starenje je normalan dio života. Evo, baš sam album “Sada” koncipirao tako da pokažem kako je normalno da se čovjek mijenja, stari, razvija se, transformira. Ako bolje pogledate cover albuma, vidjet ćete fotografiju mene s početka karijere i fotografiju – sada. I takav kakav jesam, baš sada. To sam ja. Sa svim znacima starosti ili možda bolje – zrelosti.
Pratite politička i društvena zbivanja u zemlji, što mislite da moramo mijenjati da bi bilo bolje?
Opet vas pitam, imate li prostora za neke eseje i na ovu temu? A možda je sve moguće i jednostavnije sročiti. Mislim da moramo svi krenuti od sebe. Moramo prestati davati moć pogrešnim ljudima, dignuti glas kada nam nešto ne odgovara... Možda se onda dogodi neka promjena.
Smireni ste i staloženi na pozornici, ne djelujete kao čovjek koji može izgubiti živce. Ima li takvih trenutaka, kad poludite?
Nisam baš sklon tim velikim “pucanjima”. Najviše me mogu uzrujati neodgovorni političari i nesposobni ljudi. Za ostalo manje-više imam strpljenja.
U kome od mladih glazbenika s naše scene prepoznajete veliki potencijal i talent?
Ima puno mladosti koja se svojim talentom pokušava izboriti za svoje mjesto. Kada sam radio na talent showu i bio u žiriju, iznenadio sam se koliko je ljudi skriveno u mnoštvu, a nose u sebi stvarno nešto posebno.
Kad pomislite na mirovinu, koje su vam prve tri asocijacije koje bi vas usrećile?
Definitivno potomstvo, dakle kada bi moja kćer Mirna i njezin partner imali dijete, pa da se dogodi neki unuk ili unuka. A onda dovoljno love da se može još to malo vremena proživjeti uz što manju bol i jad i čemer, i treće nenadana i posve nesvjesna smrt. Eto, to su tri stvari koje su mi dobre.
Što vam je strast raditi u slobodno vrijeme, čemu ste tada posvećeni?
Uglavnom svojoj obitelji. No morate znati da, kada se zbroji rad na novim pjesmama, probe, putovanja i nastupi, ostaje jako malo slobodnog vremena. A to što ostane nakon svega provedem obično sa svojom obitelji. Evo, sada tijekom ljeta pobjegnemo kada stignemo do Zadra, a inače ja vam najradije uživam u večeri sa svojom Eni, nekoj zgodnoj raspravi s Mirnom ili uzmem našeg psa Manga pa se u miru prošećemo. Ali cijenim male trenutke. Kava u mom kafiću u Vrapču sasvim je dovoljna da se malo opustim.
VIDEO Izabrali smo deset najseski Hrvata!
Znači tvoj veliki " prijatelj" Omer je čovjeka hinjski bubnuo kamenom u glavu i zbrisao- ostavio te na cjedilu !!!! Na kraju si dobro prošao, zamalo da postaneš šehid.