Prije točno dvije godine, kada sam na ovim stranicama dodijelio svoju prvu TV ružu, i to izvanrednoj talijanskoj seriji “Don Matteo”, zapitao sam se gleda li, osim mene, još uvijek netko televiziju.
U ovo novo tehnološko doba u kojemu svatko sam za sebe bira što će i kada gledati, ni uz najbolju volju nisam, naime, mogao pronaći sugovornika o tom simpatičnom svećeniku iz okolice Perugie kojega je sjajno utjelovio legendarni Terence Hill. U dućanu sam, još uvijek se živo sjećam toga, teti na odjelu suhomesnatih proizvoda spomenuo kako uz osmijeh rješava komplicirane zločine, očekujući naravno da će znati o čemu govorim, a ona me pogledala kao da joj se obraćam na nekom stranom i njoj nepoznatom jeziku.
Počela je onu salamu rezati na nevjerojatno debele šnite samo kako bi me se što prije riješila. U tramvaju sam rmpaliji od konduktera pokušao objasniti kako taj hrabri svećenik, vozeći se svojim biciklom divnim umbrijskim krajolicima, uvijek naiđe na neku nevolju, a on me nije ni pitao za kartu već me samo zamolio da izađem na sljedećoj stranici. U kladionici, nadalje, tip kojega je jedan par zeznuo za velik dobitak, apsolutno nije šljivio sve ono što sam mu rekao o tom divnom čovjeku koji nikada ne propušta ostaviti poruku nade i optimizma. Zahvaljujući šarmu i pozitivnosti, rekao sam tom očajniku koji je na teletekstu tražio rezultate druge bjeloruske lige, on često pomogne kriminalcima da se iskupe te ih uvijek uvjeri da priznaju zločine i prihvate odgovornost. Ni za to, uzgred kazano, nije pokazao prevelik interes. Prije bih svaku večer pogledao “Seinfelda”, “Mućke” i “Život na sjeveru”, a onda ujutro – pomalo pospan zbog kasnih termina prikazivanja – u školi prepričavao fore iz tih serija koje su ionako svi gledali i znali. ‘Onda je Kramer...’, započeo bih, a svi bi mi uz smijeh dovršavali rečenicu... Cijelo bi jutro tako citirali Alfa, Renea iz ‘Alo, Alo’, Ala Bundyja i ostale genijalne likove koje smo svi, bez iznimke, svaku večer gledali. Onaj tko nije, taj bi, bezbeli, cijeli dan bio u nemilosti... Prijatelji bi ga zezali, profesori prozivali da odgovara i bez obzira na njegovo znanje davali mu loše ocjene, a simpatija ne bi obraćala pozornost na njega ni pod velikim odmorom.
Ljudi danas, međutim, serije gledaju samo na internetu, po cijele dane nešto streamaju, downloadaju te uz malo sreće povremeno “netflixaju i chillaju”. Na televiziji, učinilo mi se još tada, prije dvije godine, a danas je situacija još i gora, gledaju samo bakin tabletić i plastičnu gondolu koju im je možda neki rođak davno donio iz Venecije. Sav ostali sadržaj konzumiraju na neki alternativan način, po svom izboru i u svoje vrijeme, a to im – uslijed zbilja loše ponude na većini dostupnih TV programa – ne mogu ni zamjeriti.
Elem, program Nove TV svaki dan je okupiran reprizama nimalo humoristične serije ‘Kud puklo da puklo’, čak četiri epizode na dan, a u informativnim programu, da naveden samo recentni primjer, prvih osam minuta Dnevnika posvete oproštaju Ivana Rakitića od reprezentacije. Osobno sam mislio da se oprostio još prije dvije godine, pa priznajem da me vijest malo iznenadila, ali da bude baš prva na redu u središnjoj informativnoj emisiji te da toliko dugo traje, a onda se u sportskom dijelu ponovno na nju vrate, nisam baš siguran da je potrebno. Ostatak njihova programa čine reprize ‘Zauvijek susjeda’, ‘Nad lipom 35’ i ‘Lud, zbunjen, normalan’, a najgore od svega je – što mi se i takvi kakvi jesu još uvijek više sviđaju od RTL-a!
Emisiju ‘Superpar’ koja je tamo posljednjih dana okupirala sve večernje programske termine nije uspio učiniti gledljivom ni inače sjajni i zbilja duhoviti glumac Enes Bešlagić. U toj se emisiji dogodilo upravo suprotno pa je, umjesto da on nju popravi, ona “pokvarila” njega. Nit je u tom okruženju sjajan nit je duhovit... .
A ‘Večeru za 5 na selu’, njihov drugi programski adut, gledljivom ne bi učinio ni Sidney Poitier da se nekim čudom pojavi kao neočekivani gost na večeri...
Ništa spomena vrijedno ne odvija se ni na stranim plaćenim programima koji samo stvaraju dojam velikog izbora, lokalne televizije da i ne spominjem, a ne znam hoće li i HRT-ova jesenska shema, koju sam, nota bene, prethodni tjedan pohvalio, pridonijeti tome da se ljudi vrate pred male ekrane. Jednostavno tamo više nemaju što tražiti! Sukladno tome, shvatio sam, evo, tek nakon dvije godine, nema više ni televizijskih tema na odjelu suhomesnatog dok čekamo salamu, na izlaznim vratima tramvaja, u školi ili kvartovskoj kladionici dok tražimo neki zicer. Kad bih sad i pronašao nekog jadnika za sugovornika o programskom sadržaju, mogli bismo, čini mi se, razgovarati samo o tome kako je loš. TV ružu mu, sasvim sam siguran, ne bi dao nitko od nas dvojice...
Pogotovo jer više nema ni “Don Mattea”!
