Iza naizgled krhke vanjštine krije se snažna žena britka uma i jezika. Jelena Veljača ne libi se progovarati ni o čemu pa tako ni o nasilju nad ženama koje se sve donedavno skrivalo u najskrovitijim kutovima mnogih domova. Šamari, modrice, psovke i svi ostali oblici fizičkog, ali i psihičkog zlostavljanja počeli su izlaziti na vidjelo prije nepuna tri mjeseca.
Nakon stravičnog slučaja na Pagu Veljača je upozorila na jedan od najvećih problema današnjeg društva, izašla na ulicu i pokrenula revoluciju kojoj se ni sama nije nadala. Inicijativa #spasime danas okuplja više od 53 tisuće pratitelja i utočište je mnogim ženama u svojoj boli i borbi protiv nasilja nisu same.
Koliku podršku imaju, vidjet će se i večeras na donatorskoj večeri tijekom koje će se prikupljati sredstva za fond Spasi me. Koji su osnovni ciljevi fonda, vide li se konkretne promjene te je li i sama ikada bila žrtva nasilja, Jelena nam je otkrila u velikom intervjuu uoči same humanitarne večere koja će se uživo moći pratiti na RTL-u te na portalu Vecernji.hr.
U posljednje vrijeme poprilično ste društveno angažirani. Nakon inicijative #spasime osnovan je i fond istoimenog naziva. Za što će se sve koristiti sredstva prikupljena u taj fond?
Fond je osnovan kao direktna posljedica građanske inicijative #spasi me i naše suradnje s NGO scenom, u prvom redu s udrugom Solidarna, koja iza sebe ima iskustva u prikupljanju sredstava i mogućnosti da izvedu takvo što, a kao odgovor na potrebe da se žrtve obiteljskog nasilja, dok se ne koordinira politički aparat dovoljno dobro da bi doista reagirao pravovremeno u trenutku kad žrtva odluči prijaviti nasilje i/ili pobjeći od kuće, a svi znamo da je politički aparat u Hrvatskoj spor do mjere nepokretnosti. Mi kao inicijativa stišćemo i upozoravamo na probleme u istom - ali riješiti ih ne možemo, jer nismo politički faktor, iako detektiramo i upućujemo i doista nudimo rješenja, a naše su predstavnice i u dvjema skupinama pri dva ministarstva - od kojih bih htjela posebno istaknuti Ministarstvo pravosuđa. No, dok se ti procesi ubrzaju, ne možemo se praviti da se nasilje ne događa. Obiteljsko nasilje nije obiteljska stvar - ona je top prioritet svake države i mi kao građanke, s kapitalom povjerenja koji smo dobili prosvjedom i zdravim i smislenim dijalogom s vladajućima još u ožujku na ovu temu, odlučile smo zamoliti građane da pomognu onima kojima je pomoć najpotrebnija sada radi pružanja konkretne i interventne skrbi žrtvama nasilja u smislu ekonomske, pravne, psihološke i liječničke pomoći. Uloga je fonda činiti ono što institucije ne mogu, a to je djelovati odmah. Nas šest - Anica Tomić, Jelena Kovačić Solarić, Nerma Mehadžić, Una Zečević Šeparović, Ana Pecotić ja - već tri i pol mjeseca svakodnevno radimo za to da, s jedne strane, pokrenemo promjene u sustavu, a s druge, da doista pomognemo žrtvama.
Fond je način za ovo potonje. Kako ste došli na ideju za pokretanje fonda? Jeste li uopće mogli zamisliti da ćete pokrenuti takvu revoluciju?
Fond je zajednička ideja Solidarne i inicijative #spasime. Kad je inicijativa organizirala prosvjed nakon šokantnog slučaja na Pagu, nismo razmišljale o tome koji će nam sljedeći korak biti, ali smo slušale žrtve s kojima smo preko facebook grupe #spasime u kontaktu, doista smo slušale koje probleme žrtve imaju prilikom želje da izađu iz nasilnog odnosa i shvatile smo da ne možemo mirno čekati da se nešto promijeni.
Sredstva se u fond mogu donirati od početka ovog mjeseca pozivom na humanitarni broj telefona, ali i izravnim uplatama na račun. Osim toga u petak se u Zagrebu održava i donatorska večera koja će okupiti brojne pripadnike javnog života Hrvatske? Tko sve dolazi na humanitarnu večeru?
Za sada imamo potvrdu svih političkih aktera s kojima smo razgovarale tijekom ovih mjeseci: od premijera, preko resornih ministara, do predsjednice. No, nama su najvažnije posebne gošće donatorske večere - žene koje su pobijedile nasilje. Dakako, ugostit ćemo i umjetnike koji su donirali svoje radove za Fond, ponosni smo što imamo eminentna hrvatska imena među njima, predstavnike medijskih partnera koji nas unisono i gotovo bez iznimke podržavaju, što dakako govori o tome koliko je ovo važna tema za hrvatsko društvo, a s obzirom na to da su četiri od šest članica inicijative žene koje se bave izvedbenom umjetnošću, podržat će nas, poglavito u call-centru, i mnogi naši kolege glumci, redatelji, književnici, s kojima će gledatelji, kao i s predstavnicama NGO scena, moći razgovarati ako nazovu naš 0609003 broj od 20 do 21.15 sati u petak.
Što želite postići donatorskom večerom. Imate li cilj koji želite dostići?
Cilj smo postavili simbolički: milijun kuna u Fondu. No, ako tim fondom pomognemo i deset žrtava, pomogli smo puno.
Nedavno ste se vratili iz Vukovara gdje ste također promovirali inicijativu #spasime. Je li u planu turneja po Hrvatskoj? Sprema li se nakon Zagreba prosvjed upozorenja na žrtve nasilja i u ostalim gradovima Hrvatske?
Ne bih to nazvala promocijom inicijative, već operativnom pomoći u edukaciji. U Vukovaru je inicijativa podržavala projekt MUP-a, s kojim inače imamo izvrsnu suradnju i kao ministarstvo se pokazalo najotvorenije i najspremnije za konkretno djelovanje u smislu promjena, Lily. To je projekt kojim oni osnažuju žene, mole ih da prijave nasilje, obećavajući im zaštitu i povjerenje. Policija jest prva u kontaktu sa žrtvama, i oni su spremni educirati svoje službenike maksimalno, u smislu komunikacije sa žrtvama, smanjenjem dvostrukih uhićenja, i slično. Ono što je tužno i gdje mi kao inicijativa pokušavamo pomoći policiji jest činjenica da ostatak državnog aparata koji slijedi - a ponajprije mislim na socijalu i sudstvo, nisu toliko spremni raditi na sebi i svojim nedostacima, niti su se toliko otvorili za zdrav dijalog s građanskom inicijativom. Nakon svega što je policija na čelu s ministrom, ravnateljem policije, i genijalnom ženom zmaj Anitom Matijević učinila da bi izašla ususret našim zahtjevima - a ovo uključuje i preuzimanje nacionalne linije za prijavu nasilja, pa je sada ona 192 ili 112, do početka 2020., članice inicijative su bile više nego ponosne da stanu uz njihov projekt o suzbijanu nasilja, posebice zato što je započeo baš u Vukovaru.
Od pokretanja inicijative prošla su tri mjeseca. Vidite li kakve pozitivne promjene na tom planu?
Policija je napravila konkretne pomake - baš je održan golem okrugli stol na temu obiteljskog nasilja u njihovoj organizaciji, na koji su nas pozvali. U konstantnoj smo komunikaciji, a ministar policije je nakon razgovora s jednom od preživjelih na okruglom stolu, koji smo mi organizirale prije mjesec i pol dana, sa suzama u očima rekao da će učiniti sve da svoje ljude educira da budu isključivo potpora žrtvama. Ali, kao što sam rekla, policija nije sama i nema ovlasti za koje mi građani ponekad mislimo da ima - policiju mora podupirati sud, pravosuđe, socijala.
Je li vas ikada zlostavljao, bilo psihički bilo fizički, partner?
Nisam.
Nakon što ste pokrenuli Facebook grupu #spasime u njoj su svoja iskustva iznijele brojne zlostavljane žene. Koja vas je od tih priča najviše potresla?
Nisam ih čitala uspoređujući ih. Svaka žrtva i svaka preživjela nosi sa sobom jedan dio boli u duši koji se ne može vrednovati. Dakako, posebno osam osjetljiva na djecu, i kad pročitam ispovijedi sad već odraslih ljudi o tome što su doživjeli kao djeca, ne mogu spavati noćima.
Smatrate li da je stopa obiteljskog nasilja smanjena otkako se u javnosti počelo više govoriti o tome? Imate li kakve konkretne podatke?
Smatram da nije smanjena, i podaci govore isto. Podaci su općenito upitna stvar - prijave nisu realno stanje jer je gomila neprijavljenih slučajeva ili čak neprepoznatih slučajeva nasilja. U prosjeku ženi treba nekoliko godina da prijavi nasilje - i kad ga prijavljuje, vjerujte mi, ne prijavljuje ga prvi put kad je dobila šamar, već onda, u pravilu, kad se boji za vlastiti život. No, smatram da smo učinili veliku stvar jer je skinuta stigma šutnje s obiteljskog nasilja i primorali smo političke elite da se prestanu odnositi prema tome kao da je to "obiteljska stvar". Smatram da je i taj medijski prostor u kojem mijenjamo paradigmu od "žrtava" u "preživjele" izuzetno koristan za ozdravljenje i edukaciju društva u kojem živimo. A za promjenu stope nasilja, bojim se, nisu dovoljne građanske inicijative i mediji, iako se te dvije instancije pokazuju najodgovornijim akterima društva. Država treba upotrijebiti svoj represivni aparat da bi pokazala jasnu poruku da je nasilje neprihvatljivo, podizati kazne. Spolni odnošaj bez pristanka kao pravnu sintagmu treba iskorijeniti - silovanje se mora nazvati silovanjem, a seksualno zlostavljanje unutar obitelji upravo takvim. I, dakako, konačno odustati od tog bizarnog prekršaja u slučaju tjelesnog i seksualnog nasilja...
Društveno ste angažirani pa se sasvim logično nameće pitanje i jeste li razmišljali o tome da se politički aktivirate?
Ja sam na početku i kraju svakog dana scenaristica i producentica - i najsretnija sam na terenu, na setu, sa svojom ekipom. Ja volim pričati priče, i u tome je i moja sadašnjost i moja budućnost.
U kojoj mjeri pratite događanja na političkoj sceni? Postoji li neka stranka koja vam je bliska po planu i programu?
Mislim da se nalazimo u trenutku u vremenu kad stranke moraju prestati imati simboličku važnost - i kad se ideologije moraju, ako nisu ekstremne, približavati, i ujedinjavati oko velikih tema. Tako nekako vidim jedino mogućnost oporavka i prosperiteta. Nisam sigurna da pripadnost hrvatskih strankama to omogućuje: te strukture su staromodne i prečesto utemeljene na agresivnoj i šovinističkoj retorici, a to me plaši iznad svega. Evo, primjerice, ova gradonačelnica Supetra, koja je postala heroina preko noći samo zato što je, kao što sama kaže, "normalno reagirala" na nasilje. To vam dovoljno govori o tome koliko je to rijetko, normalne reakcije ljudi na poziciji moći. Paradoksalno, naime, građani i građanke ove zemlje više vjeruju onima koje NE plaćaju da bi se bavili njihovim dobrom i njihovim pravima i njihovim životima. Mislim da je ova tragična brehtijanska rečenica posve dovoljna za kraj ove teme.
Kada je riječ o poslovnim projektima posljednjih godina sve ste više posvećeni pisanju scenarija, a manje glumi. Nedostaje li vam gluma? Je li vam glumačka profesija još uvijek izazov kao i na početku karijere?
Naravno da mi je gluma izazov, gluma je moje ishodište, mjesto s kojeg je sve počelo i mjesto kojem se uvijek vraćam. Akademija je moj dom, moja klasa moja obitelj, ma svi su glumci moja obitelj. To je naprosto tako, povezani smo tankim nitima zajedničkog identiteta, i ja obožavam i poštujem tu pripadnost. Evo, uzbuđena sam zbog Hamleta Frane Maškovića u Dubrovniku kao da ja idem na scenu. Meni ta vrsta pripadnosti jako pomaže u producentskom, pa i scenarističkom poslu - ne doživljavam se odvojenom od glume, dapače. Mnogi genijalni glumci izgovaraju moje replike ili glume u mojim televizijskim projektima, mislim da nema ljepše stvari na svijetu od toga.
Glumica ste, scenaristica, producentica, književnica... U kojoj se od tih profesija najbolje osjećate?
Kao producentica.
Ipak, vaša najvažnija uloga je uloga majke. Kakvi ste kada je odgoj u pitanju? Jeste li stroga majka?
Mislim da nisam, mislim da sam izuzetno blaga i popustljiva, ali sam i dobila dijete koje na nježnost najbolje reagira, koje nije prkosno i koje rijetko propituje granice. Lena je vrlo nježna, vrlo suptilna, vrlo emotivna, a ja ne podnosim agresiju usmjerenu prema djeci čak ni kao povišenje tona ili zabrane, kazne.
Koje životne mudrosti nastojite prenijeti svojoj kćeri?
Čovjek se uvijek ima pravo predomisliti - to mi je rekao jednom jedan važan čovjek u mom životu tumačeći koja je njegova životna lekcija nakon jedne velike promjene, i te riječi stalno ponavljam, jer sam ja odrasla u svijetu u kojem kad si nešto obećao ili prihvatio, moraš izdržati sve samo da ispuniš obećanje, pa i pregaziti sebe. Isto tako, želim biti sretna zbog nje - jer mislim da djeca mnogo više uče od naših djela nego od naših riječi. Meni je, primjerice, izlazak iz drugog braka bio noćna mora i moj najveći motiv je za to bila činjenica da želim da Lena gleda svoju majku - sretnu. To će joj strukturalno dati mnogo više od skupih satova bilo čega. I biti najveća životna lekcija - naime, najbolji smo prema drugima kada smo sretni.
Poželi li Lena jednog dana krenuti vašim stopama, hoćete li je pokušati odgovoriti od toga?
Lenu neću nikada pokušati odgovoriti ni od čega što je bude činilo sretnom. Što se zanimanja tiče, potpuno mi je svejedno čime će se baviti. Može biti kućanica, može biti prva žena na Marsu, za mene je ona moje najsavršenije i najvoljenije dijete.
Čega se bojite? Imate li neke strahove?
Uh, ovo je dobro pitanje, imam, kako ne, imam mnoge (smijeh). Hipohondar sam golemi, bojim se jako bolesti, i bojim se gubitka voljenih.
Što je najgore što ste čuli o sebi? Zamaraju li vas laži koje katkad, htjeli vi to ili ne, ipak izađu u javnost? Kako se borite protiv toga?
Nisam puno toga čula, valjda mi se ljudi boje to prenositi ili me ne žele povrijediti. Ne borim se nikako - naprosto glasine nisu dio mog života.
Pred nama je ljeto. Kako ćete ga provesti? Imate li već neke planove?
Lena i ja idemo u Istru k prijateljici koja je također samohrana mama troje djece, to će biti zabavno. Ja ću s prijateljicom na joga retreat dok Lena bude s tatom na kajakarenju, zatim ćemo se sve troje naći zajedno na jednom hrvatskom otoku... Imamo iznajmljenu kuću s prijateljima koji također imaju malu djecu. Postoji i onaj tajni dio ljeta, koji doista ne bih dijelila.
Iza vas su dva braka. Vjerujete li i dalje u brak kao instituciju? Vidite li se jednog dana ponovno u braku?
Ne razmišljam o tome, vjerujem u ljubav, u partnerstvo, u pripadnost jednoj osobi, u monogamiju. A hoće li se sve to navedeno jednom opet tehnički pretvoriti u brak, posve je nevažno.
Pogledajte i gdje su danas i što rade bivše prve dame TV-a.
Kako uvozimo sve i svašta evo smo počeli uvoziti i razno razne aktiviste. Od onog homosexsualca kojem smeta raspelo u osnovnoj školi pa do raznih "Februarskih" aktivista koi u životu nikaj nisu korisno delali osim .....................