Zahuktala se nova sezona "The Voicea" u kojoj smo dobili i tri nova mentora, među njima i Davora Gopca, frontmena grupe Psihomodo pop koja ove godine slavi 37 godina postojanja.
Popularni Psihići nedavno su izdali 11. studijski album "Digitalno nebo", prvi nakon iznenadne smrti njihova bubnjara i jednog od osnivača Tigrana Kalebote. Gobac koji je prvu 'Nokaut' emisiju The Voicea završio u suzama u veljači će proslaviti 56. rođendan, a kako nam je sam kazao, osjeća se bolje nego ikad. Izbacio je alkohol, redovito vježba, a dobra forma nesumnjivo će mu trebati za brojne koncerte koji predstoje.
Nekima je bilo iznenađenje kad je objavljeno da ćete biti mentor u "Voiceu". Kakvi su vaši dojmovi, je li to ono što ste očekivali?
Moram reći da su me dosta teško na to nagovorili jer sam mislio da više neću sudjelovati u takvim tipovima emisija. No sad kad je prošlo nešto vremena sretan sam što sam pristao jer su svi kolege mentori super, našli smo neku zajedničku frekvenciju na kojoj se odlično kužimo. Vidim da je prisutna i ljubav među kandidatima i doista je dobra atmosfera u emisiji. Nadam se da je nećemo pokvariti zbog natjecateljskog duha. To je ipak sve samo igra i navijam za to da najbolji kandidat pobijedi makar i ne bio moj.
Nije vam baš lagan posao kada slušate kandidate okrenuti samo leđima, a morate procijeniti kakav je tko samo na osnovi glasa?
Pa dobro je, naviknete se. Prvi dan snimanja znao sam da će sve biti u redu. Nisam znao kako ćemo se svi zajedno osjećati, no brzo smo shvatili da je sve u redu. Jedino se puno radilo u toj fazi dok smo birali kandidate. Sad je puno lakše. Fora mi je i to što je uvedeno da svatko od nas može blokirati jednog mentora. Tako sam ja blokirao Vannu, no zaboravio sam da se i ja tada okrenem i kandidat me može birati, ha-ha.
Što je vama bilo presudno kod kandidata?
U početku kad se krene čini vam se da su svi odlični. Uostalom, to i jesu ljudi koji znaju pjevati budući da su prošli predselekciju. Onda već nakon dvije emisije morate početi kalkulirati. Propustio sam puno dobrih pjevača jer sam imao previše ženskih ili muških, pa sam morao napraviti ravnotežu u timu. U početku sam vrlo brzo pobrao šest ljudi i onda sam morao paziti. Na kraju je ispalo da smo izabrali doista najbolje, a još je bolje to da se kod njih vidi napredak. U mojem timu je Gina Victoria Damjanović iz Detoura koja radi s njima, bira im pjesme za iduće nastupe, i doista se vidi da su sve bolji.
Jeste li gledali na to da bude više rokera?
Nisam jer je premalo rock'n'rolla upetljano u sve to. Biraš dobre pjevače. Zezao sam se kad sam se okrenuo Ivi koja je pjevala Doris Dragović, ali na kraju je ispalo da je žena super i da super pjeva.
Koliko mladim pjevačima nastup u "Voiceu" može biti odskočna daska u karijeri?
To ovisi o njima. Sigurno može biti, pa pojavljuju se na nacionalnoj televiziji u showu koji gleda pola države. Drugi par kobasica je kako ćete to iskoristiti. A onda može netko uspjeti i sa svojim bendom, nevezano za "Voice". "Voice je dobar da se otkrije nečiji pjevački talent i to kako se snalaze na pozornici. Znam da im nije lako jer su se prvi put morali popeti na pozornicu na kojoj su svi gledali u njih. Zato ako to ne volite, bolje to nemojte raditi.
Što biste da se vaš sin Vili prijavio u "Voice"?
On nije baš sklon takvim showovima, ima drukčiji glazbeni put. Ali naravno da bih ga prepoznao, pa ima isti glas kao ja. Vili ima neki svoj izričaj, neku svoju glazbu, premda su nam Ramonesi zajednička ljubav. Uz mene se naslušao tih klasičnih bendova kao što su Beatlesi, Stonesi, Doorsi... Sve zna. Nadam se da će to jednog dana uroditi plodom. Evo, sad završava Akademiju dramskih umjetnosti, peta je godina.
Ne samo da ima isti glas, nego i stas. Nedavno su mediji objavili njegovu fotografiju s djevojkom, pa su svi komentirali: "Vidi se da je sin od Gopca, ne možeš promašiti".
Da, samo što je 10 centimetara viši od mene. Pa logično da sliči na mene, ja sam mu tata.
Ajmo se prebaciti na Psihomodo pop. Kad je izašao album "Digitalno nebo" jedine su kritike bile zašto ste čekali pet godina na novi materijal?
Ne mogu raditi po narudžbi. Pjesme pišem kako mi dolazi. Taj je album nastajao pet godina, ali u ovim godinama je to normalno. Nije ovo Amerika da ste pod pritiskom velike industrije i da morate stalno raditi. Ovdje je ležernije, što mi se sviđa. Da smo ovakvu karijeru imali u Americi, morali bismo izdati dvostruko više albuma.
Iako se album zove "Digitalno nebo", zvuk na njemu je i dalje prilično analogan. Čuju se utjecaji surf-rocka, psihodelije, rockabillyja...
Ha-ha, sve je kontra naslova, čak i naslovnica albuma. To mi se svidjelo, da sve bude suprotno. Na ovom smo albumu prošli sve stilove koje volimo, a morao sam napraviti i posebnu posvetu Bowieju i njegovoj pjesmi "Sorrow". Ta mi je stvar genijalna, i odlučio sam da je obradimo još kad je umro. Mi smo rokeri, Stonesi su nam bili mama a Ramonesi tata. To je naš izraz, škola koju smo pokupili. Činjenica je da smo na ovom albumu zaista puno zreliji. Producent Srđan Sekulović Skansi odlično je obavio posao i imali smo dobrih trenutaka. Sve se prirodno posložilo, nije bilo silovanja pjesama.
Ostali ste bez Tigrana Kalebote, a zanimljivo je da je na ovom albumu on odsvirao pola pjesama, a pola Tin Ostreš.
Da, ispalo je da je to neki prijelazni album, pa smo ga i posvetili Tigranu. Nažalost, takav je život, sve je ispalo kao da je negdje zapisano.
Vidim da sad svirate više nego ikad?
Sad se vraćaju sve te godine u koje smo ulagali. Dobro da sviramo, ja što sam stariji sve bih više svirao.
Da se možete vratiti u prošlost, što biste savjetovali mladom Davoru na početku karijere?
Da sam znao da će sve ići ovako kako je išlo, jedino bih probao da ostanemo u Nizozemskoj. Takva je sudbina. Već smo tada počeli razvaljivati ovdje, a u Nizozemskoj smo bili samo jedan od brojnih bendova koji se pojavio. Ipak, bilo je zabavno u Nizozemskoj, nama su se ostvarivali snovi. Danas kad netko kaže Amsterdam, meni je prva asocijacija Paradiso, čuvena glazbena dvorana.
Kad smo već spomenuli "Digitalno nebo", jeste li digitalni tip?
Kužim osnovne stvari, poput slanja datoteka, mobitela. Ako nemam aplikaciju, skužit ću što mi treba. S druge strane, mrzim digitaliju. Neki put mi to tako ide na živce da ne mogu opisati.
A Facebook ili Instagram?
Instagram imam, tu i tamo objavim koju sliku, a profil na Facebooku nisam htio otvoriti. Na njemu je 20 mojih profila, ali svi su lažni pa čitateljima poručujem da tamo ne šalju zahtjeve. Nikad nisam poželio profil na Facebooku.
Komunicirate li s fanovima?
Nakon svake veće svirke dolaze zahtjevi, ljudi nešto traže ili pitaju. No, zajedničko je da bi se svi slikali sa mnom. To fotografiranje postalo je bitnije od koncerta. Kad nekamo dođem i održim koncert, onda se svi moraju slikati sa mnom.
Što je sa slikarstvom? Jeste li što naslikali u zadnje vrijeme?
Nemam baš vremena za to, ali volio bih. Za to se trebam ufurati. Izložbe idu, ljudi me redovito zovu. Negdje je ista izložba bila po nekoliko puta. Neki su me i "žicali" da im prodam slike, no ne želim. Glupo mi ih je prodavati. Ne daj bože da mi treba lova, prodao bih koju. Ali nema za to potrebe kad još uvijek imamo svoju publiku od koje živimo. Ima još ljudi koji slušaju rock, ali danas je mainstream cajka.
Hoćete li onda i mirovinu dočekati na pozornici? U rock-glazbi je uobičajeno da se svira i u osmom desetljeću?
Do kraja, dokle god ide. Pa ne možete stati. Rock'n'roll je najjača droga. Kad se jednom naviknete, nema stajanja. I da nemam bend, morao bih se popeti na pozornicu i nešto izvoditi. To je moj način života. Mi smo u bendu cijeli život zajedno, dulje smo u bendu nego što smo sa svojim obiteljima. Navukli smo se jedan na drugoga i moramo to raditi. Naviknete se na to kao na ženu ili mamu. Bilo je tu svega, pa i svađe, ali to su normalne stvari. Nema ljubavi bez bola.
Voice sa Gobcem. Savićem i cijelom strukturom je dno za javnu televiziju koja nas pljačka za milijaru i pola kuna, koji nisu sposobni ni napraviti pristojan novogodišnji program