U vrijeme njegova djetinjstva, Vinkovci i cijela predivna Slavonija nisu ni na koji način bili mjesto iz dječjih snova. Bezbrižnu igru s vrš njacima, obilaženje gradskih parkova i izlete na Bosut zamijenila je ratna svakodnevica, danonoćno granatiranje, zračne uzbune, ranjenici, strah, neizvjesnost i tuga koja se gotovo mogla i fizički osjetiti.
Tako je osnovnoškolac Tomislav Čengić, umjesto da uživa u bezbrižnom odrastanju, puno vremena s majkom Ljiljanom, ratnom
liječnicom u vinkovačkoj bolnici, provodio na odjelima i ambulantama prepunima bolesnih, ranjenih i nesretnih ljudi….No, baš kao u Malom princu gledao je srcem, a njegov dječji pogled vidio je ono što je mnogima tada uistinu bilo nevidljivo: liječnike i sestre koji danonoćno rade, ali nikada ne gube vjeru u izlječenje svojih pacijenata, u najgorim trenucima nađu vremena za pokoju šalu, osmijeh pa čak i za okupljanje oko stola sa slavonskim delicijama: šunkom, kulenom i kobasicom. U njegovim dječjim očima to je bio svijet zajedništva i sloge i, iako premalen da shvati opasnost u kojoj su živjeli, slike bolnice i bolničkog osoblja zauvijek su mu se urezale u pamćenje. Nije tada mogao ni slutiti da je sudbina i njemu namijenila da jednog dana odjene bijelu kutu i spašava živote… Danas je dr. Tomislav Čengić jedan je od najcjenjenijih mladih hrvatskih ortopeda koji iza sebe ima već zavidnu karijeru koju je, unatoč primamljivim ponudama iz inozemstva, ipak odlučio graditi u Hrvatskoj.
Od 2017. godine radi kao specijalist ortopedije i traumatologije u Klinici za traumatologiju Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice te u Specijalnoj bolnici Neurospine u Zagrebu gdje se bavi regenerativnom medicinom. Iako ugledan u medicinskim krugovima, široj je javnosti prilično nepoznat isključivo zato što nerado govori o sebi i svojim uspjesima, a uvjeren je kako o njegovu radu i stručnosti trebaju govoriti njegovi pacijenti i postignuća. Njegovi prijatelji uspješnog 34-godišnjaka opisuju kao mladića koji je uvijek točno znao što želi, beskrajno se trudio i odricao kako bi postigao zadani cilj, no nikada nije zaboravio odakle dolazi i bez čije podrške nikada ne bi uspio. A na prvom su mjestu majka Ljiljana i otac Tomislav. Roditelji su ga podržavali u svakoj odluci, odricali se zbog njega, no iza svega toga stajao je njegov trud i godine školovanja. Ljestvicu je uvijek postavljao visoko i za sebe nikada nije tražio isprike. Osnovnu i srednju završio je u Vinkovcima odakle, ni u najgorim ratnim godinama, njegova obitelj nije otišla. Ratna razaranja ostavila su traga na cijeloj Slavoniji, no dr. Čengić opisuje kako misli da su u njegovoj generaciji pobudila dodatni inat i želju da ne odustanu nego se još više trude.
– Nije riječ samo o meni – skromno tumači i nastavlja: – Puno je prijatelja iz moje generacije jako uspješno, riječ je o arhitektima, doktorima, inženjerima strojarstva i biznismenima koji danas putuju i rade po cijelom svijetu, od Moskve do Bostona. Sve su to pošteni i vrijedni ljudi. Mnogi su vrlo mladi ostvarili doista zavidne profesionalne karijere. Mislim da je to upravo zato što smo mi razmišljali da moramo uvijek krenuti od sebe i vlastite odgovornosti; mogli smo se predati, kriviti okolnosti, sudbinu… No, mi
smo išli od činjenice da pojedinac mora biti odgovoran za sebe, da se možemo osloniti samo na svoje znanje i uvijek gledati kako
mi možemo poboljšati sustav, umjesto da ga kritiziramo…. Da, naravno, uvijek ima mjesta za konstruktivnu kritiku, ali to se mjesto
otvara tek kada mi kao pojedinci zaključimo da smo dali sve od sebe.
Dr. Čengić danas živi u Zagrebu, no često razmišlja o tome kako bi povremeno mogao napraviti nešto i za rodnu Slavoniju. Siguran je da će vlastite potencijale i uspjeh jednog dana moći iskoristiti i da pomogne kraju iz kojeg je ponikao. Iako ga politika ne zanima niti je stigne pratiti, priznaje kako mu je teško kada vidi autobusne prepune ljudi koji svakodnevno odlaze iz Hrvatske, a posebice iz Slavonije. Nešto ozbiljno ne valja, tumači dr. Čengić jer ljudi su iz Slavonije počeli odlaziti 30 godina nakon završetka rata. A u inozemstvu ste, kaže, uvijek stranac. On je prije nekoliko godina, zahvaljujući stručnosti koju je u Baselu u njemu prepoznao prof. Fritz Hefti, jedan od najcjenjenijih svjetskih ortopeda, doslovce mogao birati želi li ostati na nekoj od prestižnih švicarskih klinika ili pak karijeru nastaviti na Royal National Orthopaedic Hospital u Londonu. Naime, nakon završenog Medicinskog fakulteta i nakon što je odabrao specijalizaciju ortopedije, silno je želio upoznati svjetski znanog profesora Hefja u Baselu. Redovito mu je slao mailove, upite da dođe k njemu volontirati, zamolbe da ga primi na razgovor, no odgovor nikako nije stizao. Tada je, vjerojatno, i sudbina umiješala svoje prste. Naime, dogodilo se da je na jednom kongresu dr. Čengić prezentirao vlastitu inovativnu ideju o operaciji kuka i ne sluteći da je slavni prof. Fritz Hefti došao na identičnu ideju, no njegovo je predavanje bilo nekoliko sati kasnije. Kada je slavni ortoped shvatio da postoji još netko sa sličnim načinom promišljanja, odlučio je saznati o kome je riječ, a gotovo da nije mogao povjerovati kako se radi o mladom liječniku iz Hrvatske koji već godinama pokušava doprijeti do njega. Dakako, tog dana situacija se promijenila, a Tomislav je dobio neprocjenjivu priliku učiti od prof. Heftija. To iskustvo, i preporuka koju je dobio, otvorilo mu je vrata najvažnijih ortopedskih klinika na svijetu, a njegova je iduća destinacija bila London. Royal National Orthopaedic Hospital bila je za dr. Čengića nova destinacija na kojoj je imao prilike učiti i usavršavati se. No, ipak nije odlučio ostati.
– Naravno da je fnancijska strana izuzetno dobra, imate razne benefcije i tijekom tjedna je lijepo biti liječnik. No, onda dođe vikend, kolege s Klinike idu na golf, sreću se s obiteljima i prijateljima, a vi ste sami. Stranac u stranoj državi. Shvatio sam da to nije život kakav bih želio i odlučio se vratiti – prisjeća se liječnik govoreći kako, u bogatijim zemljama, imate kvalitetnije uvjete za rad, no odgovorno tvrdi kako su krajnji rezultati liječenja i tehnologija koja se koristi, iste u Hrvatskoj, kao i u bilo kojoj europskoj zemlji. Naši su liječnici, priča, vrhunski stručnjaci. Istina, priznaje, u Švicarskoj pacijent bira između tri menija za ručak, a kod nas dobije
jedan koji nije baš najveći gurmanski užitak. Kada bi to uspoređivao s prijevozom, kazao bi da pacijenti europskih zemalja s dobrim
osiguranjem putuju Concordeom, a naši starijim modelom Airbusa. Komocija i luksuz se ne mogu mjeriti, no što se tiče liječenja,
svaki će putnik doći na cilj siguran i biti zadovoljan destinacijom i sigurnosnim protokolima. A to je, smatra, u konačnici najbitnije.
Iskustvo vrhunske medicine jednako je u Hrvatskoj kao i u ostalim zemljama i dr. Čengić koristi iste metode i tehnologiju kao i njegovi europski kolege. S najviše strasti govori upravo o ortopedskim zahvatima, mijenjaju kukova, koljena, liječenju matičnim stanicama i regenerativnoj medicini koja uvelike poboljšava kvalitetu života pacijenta zbog čega ju često zovu “anti age medicinom
lokomotornog sustava”. Pitamo ga zbog čega je, od svih specijalizacija, odlučio odabrati upravo kiruršku granu ortopediju.
– Za to je pomalo zaslužan moj prijatelj i mentor prof. Krešimir Rotim koji je neurokirurg. Kojeg sam prije deset godina pitao za savjet. On mi je tada kazao kako mi on neće sugerirati specijalizaciju, no pokazao mi je taj fenomenalni instant-efekt koji pružaju
kirurške discipline poput neurokirurgije ili ortopedije. Za liječnika nema veće satisfakcije nego kada pacijentu otkloni bol, riješi ga tegobe zbog koje je došao, a u kirurgiji su rezultati jako brzo vidljivi, gotovo trenutno. I to je bio taj okidač koji je kod mene prevagnuo, činjenica da znam kako jednim zahvatom mogu pacijentu riješiti višegodišnju bol i u doista kratkom roku poboljšati kvalitetu života, za mene je neprocjenjiva. Kao kirurg učite se brzo razmišljati i još brže djelovati, nema mjesta letargiji. Prisiljeni ste svakodnevno, ponekad u sekundi donositi važne odluke u interesu pacijenta i stalno ste u zoni “alerta” – pripravnosti, što vas čini odlučnijim i boljim čovjekom i u svakodnevnom životu. Radeći kao sportski liječnik u RK Zagreb i Hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji, tu svoju odluku o ortopediji dodatno sam učvrstio – objašnjava mladi liječnik koji stalno putuje i neprestano uči nove metode, tehnike i upija znanja i iskustva kolega iz cijelog svijeta.
No, na takvim putovanjima njegov se interes ne ograničava samo na medicinu, nego uvijek nastoji što više saznati i o kulturi življenja i načinu promišljanja svojih domaćina. Najfascinantnije iskustvo dogodilo mu se prije nekoliko godina u Kobeu u Japanu gdje je gostovao kod doktora Takahira Uede, šefa jedne klinike koji potječe iz ugledne i bogate obitelji te, od dionica, mjesečno uprihoduje svote koje mu omogućuju da nikada više u životu ne radi, već samo troši novac. No, to mu ne pada na um. Umjesto da, kao što bi to bilo u većini zemalja svijeta, živi poput bonvivana, bira poslove i putuje svijetom, on radi u hitnoj pomoći gdje cijele dane zbrinjava teško bolesne, žrtve nesreća i razne druge komplicirane slučajeve. Pitao sam ga kako to da je baš hitnu medicinu odabrao kao svoj poziv, no on uopće nije shvatio moje pitanje – smije se Čengić i nastavlja:
– Kad je jedva shvatio da ga zapravo pitam kako to da uopće radi i to u hitnoj, što je doista jako stresno, protumačio mi je da je najveća sramota ne raditi i nemati zanimanje. U Japanu je više cijenjen član mafjaške organizacije Yakuza nego osoba koja ne radi ništa. Nije važno gdje stanujete, kakav automobil vozite i koliko novca imate na računu. Prema japanskoj Bushido životnoj flozofji, ako ne radite i ne doprinosite, vi ste društveno neprihvatljivi, gotovo sramota.
Radni dan dr. Čengića uglavnom počinje u ranu zoru, a završava se kasno navečer. No, ni u jednom trenutku nije požalio što je
odabrao takav način života. I njegovi europski kolege, tumači, uglavnom rade po dva, tri posla u državnim i privatnim Klinikama
i ne vidi zbog čega bi to bilo drugačije u Hrvatskoj. Štoviše, vjeruje da je to za zdravstveni sustav odlična odluka jer, zahvaljujući
raznim osiguranjima, pacijentima možete ponuditi više i kvalitetnije usluge, a u isto vrijeme zadržati u Hrvatskoj liječnike koji bi možda otišli raditi u strane privatne Klinike. Najvažnije je, tvrdi, da svi rade u službi onih koji nas trebaju, jer zdravstvenim radnicima je, po svim istraživanjima glavno pogonsko gorivo, ipak čovjekoljublje, što je i glavni razlog zašto bi netko posegnuo za ovim teškim zanimanjem.
– Mislim da treba biti proaktivan, raditi na sebi, koristiti svaku priliku i ulagati u znanje. A u Hrvatskoj se sve to može. Ne zaostajemo za svijetom i, sve dok to bude tako, dok ja budem mogao raditi zahvate koji rade moji kolege na, primjerice, Harvardu, ostat ću ovdje – siguran je dr. Čengić koji, uza sav posao, nađe vremena i za squash, druženje s djevojkom Leom, bratom Markom, prijateljima, za posjet roditeljima u Vinkovce pa čak i za neko putovanje koje nema veze sa strukom. Bila su mu otvorena vrata brojnih svjetskih klinika, no on je svoju sreću našao u Hrvatskoj. I ni u jednom trenutku nije požalio.
Nije dr Čengić veliki liječnik,VELIKI JE I KAO LIJEČNIK I KAO ČOVJEK!Njegova pomoć mi na sreću ne treba ipak mu želim sreću!HVALA MU ŠTO JE ČOVJEK PRIJE SVEGA uz znanje i zvanje kojim se može ponositi!