Trinaesto izdanje Pozitivnog koncerta, najvećega i najdugovječnijega domaćeg dvoranskog događaja, okupit će 2. prosinca u zagrebačkom Domu sportova čak pet izvođača, a jedan od najiščekivanijih nastupa svakako je onaj grupe Elemental, zagrebačkog benda koji publika najviše voli zbog britkih tekstova i zanimljive instrumentalne podloge. O autentičnom zvuku Elementala, novim projektima, o tome odakle joj inspiracija za pjesme koje redom osvajaju razne nagrade te pomalo o privatnom životu porazgovarali smo s kantautoricom i “šeficom” benda Mirelom Priselac Remi.
Ove godine četvrti put nastupate na najvećem dvoranskom rock koncertu, 13. Pozitivnom koncertu. Što pripremate za ovogodišnji nastup?
Povezanost s udrugom HUHIV počela je kad smo objavili album “Male stvari” 2004. godine, još kad je udruga organizirala koncerte u Tvornici. U međuvremenu je narastao koncert, narasli smo i mi, pa se sada družimo u većim dvoranama. Mislim da je jako važno što se Pozitivac održava već 13 godina jer to znači da već 13 godina podiže razinu svijesti o sigurnom seksu. Što se tiče Elementala, za nastup u Domu sportova pripremamo adrenalinsku bombu, samo najbolje od najboljeg! Ekipa iz HUHIV-a i LAA pozivaju nas da nastupimo na njihovim koncertima od samih početaka, i to nam puno znači jer pokazuje da su vjerovali u nas. I da su prepoznali da smo, prema razmišljanju i stavu, na istoj strani. Još od “Romantike” trudim se progovarati o pitanjima seksualnosti. Neki put to u ovoj sve tradicionalnijoj zemlji i nije tako jednostavno, u smislu da nailazim na osudu ili kritiku zbog diranja u neke “tabue”. Namjerno ovo “tabu” stavljam pod navodne znakove jer za mene seks u umjetnosti nikada i nikako ne bi trebao biti tabu. Pozitivni koncerti uvijek su mi super, a mislim da svi u bendu dijele moje mišljenje – jer rade na podizanju svijesti o odgovornosti u seksu.
Ovaj nastup jedina je vaša svirka u Zagrebu u dogledno vrijeme – što se kuha u Elementalovoj kuhinji u posljednje vrijeme? Radite li na novim stvarima, pripremate li još neki novi koncert?
Nastupi u Zagrebu uvijek se moraju pažljivo dozirati jer je publika u našem velegradu poprilično zahtjevna i specifična. Mislim da će se svi muzičari složiti da svirki u Zagrebu treba biti dovoljno, nikako previše i prečesto. Zato za iduću godinu, kada je 20. godina Elementala, pripremamo svakakva iznenađenja u koja je uključen i Zagreb. Spremamo jedan eksperimentalni projekt potkraj prosinca 2017., a onda u 2018. idemo bez zadrške i stajanja. Dok god ne iskočimo iz svake paštete, ne stajemo – 2018. bit će naša godina!
Kada možemo očekivati vaš novi singl? Planirate li uskoro i novi spot, možda novi album?
Novi singl trebao bi izaći početkom prosinca, a bit će to ujedno posljednji singl s našeg dvostrukog albuma “Tijelo”. Pomalo se već opraštamo od tog albuma, krećemo pisati i stvarati nove pjesme u prostoriji za probe, a i doma, u bilježnicama i na laptopima. Jako se tome veselim. Zbilja nema boljeg osjećaja nego stvarati novi album od nule. Imaš onaj alkemičarski osjećaj pri stvaranju, ne znaš točno u kojem će te smjeru inspiracija povesti i baš je zbog toga sve tako uzbudljivo.
U 19 godina postojanja benda izdali ste sedam albuma i oko sebe okupili vjernu publiku te osvojili brojne nagrade. Koje su vam od njih među dražima?
Svakako su među najdražima Porin za pjesmu godine 2015., koji smo dobili za “Goli i bosi”, pa Zlatna Koogla koju sam davne 2005. dobila za najbolji vokal – što mi je u tom trenutku bilo jako smiješno jer sam se smatrala isključivo repericom. Imamo već popriličan broj Porina u kategoriji urbane i klupske glazbe, a voljela bih kada bismo jedne godine osvojili i onaj za bend godine jer smatram da smo stasali i razvili se, od malog benda koji je 1998. radio za to vrijeme alternativnu muziku u bend koji svira i razvaljuje na pozornicama cijele regije.
Koji je vaš recept za uspjeh? Pristajete li na kompromise zbog popularnosti i koliko je teško ostati autentičan na našoj estradi?
Uopće nije teško ostati autentičan. Jedan je od preduvjeta da se okružiš dobrom ekipom, da imaš nos za lažnjake i ne dopustiš da ti drugi šiju sudbinu. Mi smo se od početaka oslanjali isključivo na vlastite resurse i snage – od stvaranja pjesama, snimanja, organizacije koncerata i PR-a benda... Danas smo to proširili i na izdavaštvo – imamo svoju etiketu pa sva autorska prava zadržavamo za sebe. Ne moraš pristati ni na kakve kompromise ako ne želiš; to je put koji je duži i, naravno, teži, ali svakako vredniji. No u konačnici se možeš pogledati u ogledalo jer si ostao vjeran sebi i svom sustavu vrijednosti. Recepta za uspjeh nema – sve je to samo rad, rad, rad, rad i onda mrvica sreće.
Ovo ste ljeto punili baterije na Coachelli, najpoznatijem festivalu u SAD-u. Kako vam je bilo i jeste li i u jednom trenutku usporedili taj festival s nekim hrvatskim? Jeste li dovoljno napunili baterije za povratak u hrvatsku realnost?
Coachella je bila genijalno iskustvo, nikada prije nisam vidjela tako velik festival. Glavna je pozornica ogromna, razglas sjajan, videozid i svjetlosni efekti besprijekorni. I svi su nastupi počinjali na vrijeme, točno kako je najavljeno. Nažalost, u Hrvatskoj nemamo tako veliki festival, ali imamo Outlook, Dimensions i InMusic, koji odlično drže koplje kvalitetnih festivala. Vratila sam se poprilično osvježena i napunjenih baterija, makar ta tri tjedna nisam stala ni na jedan dan. Stalno sam nešto istraživala, promatrala i upoznavala kulturu koja nam je toliko poznata, a opet tako strana i nova. Vratila sam se s idejom da u regiji moramo pod svaku cijenu zaštititi vodu i organski uzgoj jer u SAD-u hrana i voda imaju posve drukčiji okus.
Jeste li “položili” put kao emotivni izazov, s obzirom na to da ste u jednom intervjuu upravo to najavili uoči puta? Volite li provoditi vrijeme u samoći ili ste tip kojem uvijek treba društvo i inače?
Putovanje Kalifornijom bilo je ostvarenje sna koji sam sanjala još od srednje škole. Nije to trebao biti terapeutski put, ali je bio s obzirom na to da sam putovala sama. Često putujem sama, ali obično na europske destinacije – ovo mi je bio prvi let preko bare. Bilo je dana kad sam bila okružena poznanicima, ali nekako mi je samoća najviše odgovarala. Valjda sam morala naći balans, s obzirom na to da inače, na svirke, putujem s cijelim bendom. Osjetila sam da je vrijeme da malo budem sama. Odlučila sam to odsad uvesti kao praksu – jednom godišnje priuštit ću samoj sebi neko daleko putovanje. Kad putuje sam, čovjek zapravo putuje u središte svog bića.
Kako pronalazite inspiraciju za pisanje – postoje li određene emocije koje vas najbolje nose u pisanju pjesama – ljutnja, razočaranje, sreća...?
Tekst i okvirna melodija nekih pjesama nastanu u 15 minuta, a s nekima se družim dulje, mijenjam stihove, tražim što bi bilo najbolje. Teško je obrazložiti stvaranje, a da pritom ne zvučiš kao luđak. Na sreću, imam inspiracije, u dobrom sam periodu što se tiče pisanja poezije, gotovo svakodnevno nešto napišem. Kad te obaveze preklope, teško je naći trenutak u kojem čuješ onaj svoj unutarnji glas, ali trudim ga se osluhnuti barem navečer, kad se sve smiri i kad je tiho. Nekad me na pisanje potakne događaj, priča koju mi je netko ispričao, razgovor koji načujem u kafiću, knjiga... A emocije? One imaju svoj život – ja ih samo bilježim, puštam im da se razmašu, kamo me god odvedu.
Kako provodite slobodno vrijeme, imate li neke hobije, bavite li se sportom?
U slobodno vrijeme – ako me ne samelje dnevni tempo – volim raditi jogu i čitati. Ili sjednem u neki kafić s velikim staklenim prozorima i jednostavno promatram prolaznike. U introspekciji punim baterije, s obzirom na to da velik dio moga poslovnog života otpada na komunikaciju i rad s ljudima. To je ponekad vrlo iscrpljujuće, pa mi treba malo tišine i samoće da vidim gdje sam. Nikada nisam bila previše sportski tip, ali me u posljednje vrijeme privlači plivanje – za sada samo bazensko, dok nam se opet ne vrati ljeto.
Sjećate li se braće Vragec iz Smogovaca? Ovako izgledaju 35 godina nakon prve epizode:
Prirodna ljepota tipa Marija Jurić Zagorka samo brkovi fale, slava neviđena Arena se puni nekoliko puta godišnje , o stavu ja sam najpametnija da ne pričamo, ali gdje je red? Red frajera ispred njenih vrata? Negdje je greška.