Sada imate TikTok i YouTube. A nekad su vam, u vrijeme fiksnih telefona, papirnatih magazina i dopuštenog pušenja, za otkrivanje nove glazbe i uzbudljivih bendova služili tzv. ljudi – novinari. Čudna je to bila vrsta: razbarušenih frizura, često s gustim brkovima i debelim naočalama, strastveno bi vam pričali o novom trostrukom albumu Azre ili U2-ovom skretanju s kursa. Raširile bi vam se zjenice i zaslinila usta na mit o neuništivom Willieju Nelsonu ili pak tragični ep o EKV-u. Oni su znali sve o tome, pa još malo više, a vi ste im vjerovali na riječ, kao što danas vjerujete Googleu i Wikipediji.
Dražen Vrdoljak i Darko Glavan bili su posebni predstavnici te vrste, glazbeni kritičari koji su zabunom ostali djetinje znatiželjni i predani svom poslanju. Na ove su prostore, kao radnici nekog kulturnog dalekovoda, doveli prvo rock, pa punk, pa novi val, pa sve ono što je taj val sa sobom povukao kasnije. Vjerovali ste im jer su bili poput vas, susretali biste se u prodavaonici ploča i koncertima, pričali su vašim jezikom, voljeli ste iste bendove. Drugim riječima, plovili ste istim brazdama.Hrvoje Horvat, njihov fan, učenik i prijatelj, napisao je kako su Dražen Vrdoljak i Darko Glavan „presudno utjecali na razvoj domaće rock kritike i na odnos domaće javnosti prema rock glazbi i rastućim fenomenima pop kulture koja se krajem šezdesetih godina počela značajnije pojavljivati kod nas... Bili su to vraški dobri tekstovi, briljantno napisani osvrti koji su udarili temelje rock kritike kod nas u trenutku kad je domaća rock glazba tek nastajala u svojoj pravoj formi i sadržaju.“ Zaključuje, konačno, kako su „Vrdoljak i Glavan izmislili taj zanat na ovim prostorima. Dakako, pisalo se i prije o pop glazbi, ali ne na njihovoj razini pismenosti, ne s njihovom oštrinom zaključivanja i ne s takvom voljom i znanjem da se rock kultura učini dostojanstvenom, jednakovrijednom drugim, ‘elitnim’ glazbenim žanrovima“.
Kao i njihovi kolege u američkom Rolling Stoneu ili britanskim NME i Melody Makeru, Darko Glavan i Dražen Vrdoljak koristili su novinske stupce i retke da lica s omota ploča i s koncertnih pozornica predstave mainstreamu, na opće zgražanje roditelja i ogromno oduševljenje njihovih potomaka. Zahvaljujući njihovim osvrtima i recenzijama (kasnije i radijskim emisijama), The Clash, Frank Zappa i Keith Jarrett, pa i Bijelo Dugme, Haustor i Parni Valjak imali su priliku pokucati na vrata kućanstava širom bivše države. Stoga, budimo sasvim iskreni, Dražen Vrdoljak i Darko Glavan nisu samo pisali tekstove i knjige, snimali radijske emisije, uređivali izdanja i osnivali glazbene nagrade: oni su bili rock pedagozi i instruktori dobrog ukusa. Svojim su kritikama odgajali generacije formirajući njihove ličnosti i usmjeravajući njihove karijere, radilo se tu o gitarističkim herojima ili pak novim naraštajima glazbenog novinarstva.
Parafrazirajući Bruce Springsteena, „više smo naučili od Glavana i Vrdoljaka nego od profesora u školi“. Na njih ste uvijek mogli računati. A sada imate TikTok i YouTube.
Jako je lijepo da ste našli razloga prisjetiti se njih dvojice. Njima konkretno trebalo bi podići spomenik, i to nasred Zagreba, jer, kao što i sami rekoste, upravo su oni odgojili urbane generacije u vremenu kada je trebalo, a nije bilo ni lako niti jednostavno. Teško se dolazilo do vijesti, još teže do svježih izdanja, obojica su imali znanja i jako puno volje. Otišli su prerano, ali su uspjeli stvoriti naraštaje koji dišu gradski zrak, ne pretjerano čist, ali idejno otvoren prema novome i naučili su nas biti dijelom zbivanja u svijetu baš u trenutku kad je to bilo aktualno, da mislimo i razmišljamo napredno, da razumijemo urbanu glazbu i gradimo moderno društvo. Ljudi koji su slušali i čitali što su Glavan i Vrdoljak imali za reći i danas prkose površnosti i primitivizmu koji nas preplavljuje. Drago mi je s jedne strane što njih dvojica nisu doživjeli ovo što se danas događa, jer bi teško to podnijeli, no treba znati da i danas žive ljudi koji su upravo zahvaljujući njima otvorena uma i dobro postavljenog glazbenog ukusa.