Prošlo je punih pedeset godina od objavljivanja prvog autorskog domaćeg albuma, onog “Naši dani” Grupe 220. Ta je obljetnica jedan od najvažnijih kulturoloških događaja ove godine. U vrijeme kad Beatlesi slave istu godišnjicu objavljivanja svog dvostrukog “bijelog” albuma, za razumijevanje priče o autorskom pothvatu Drage Mlinareca i njegove grupe 220 potrebno je shvatiti širi kontekst događaja na domaćoj estradi koncem šezdeseti. Jer prije njih autorske rock-scene nije ni bilo.
Prvi je bio singl “Osmijeh”
Vokalno-instrumentalni sastavi, popularni VIS-ovi, s početka šezdesetih nedostatak autorskog materijala nadoknađivali su obradama tuđeg. Počeci domaće rock-scene datiraju u šezdesete kad se koncept vokalno-instrumentalnih sastava ustoličio kao prvi domaći odgovor na pojavu rock-glazbe u SAD-u sredinom pedesetih.
Iako je riječ bila o reproduktivcima, “električarima”, nedvojbeno je da su prvi prepjevi Ive Robića i 4M iz pedesetih, Bijelih strijela, Crvenih koralja i Karla Metikoša (Matta Collinsa) u šezdesetima označili prapočetak kasnije domaće rock-scene.
No najvećim dijelom riječ je bila o reproduktivnom rocku. Hendikep nedostatka autorstva nije bio bitan u vrijeme kada je Radio Luxemburg bio viza za dolazak do zvuka koji je od 1955. zaludio zapadnu polovicu planeta.
Do pojave Drage Mlinareca i Grupe 220 te Arsena Dedića koji je nizom vlastitih pjesama već od 1963. najavio dolazak ključnog kantautorskog imena, nije se ni tražilo stvaranje vlastitih autorskih sabranih djela, već dokaz da se i u improviziranim domaćim uvjetima može svirati glazba slična predznaka.
Crveni koralji bili su prototip gitarističke grupe okrenute zvuku Shadowsa, prije svega zbog sposobnog gitarista Mire Lukačića. Karlo Metikoš, alias Matt Collins, bio je pop-ikona koja je najprije uspjela u inozemstvu pa tek zatim kod kuće, dok su Bijele strijele bile najbliže grupnom sviračkom rock-proizvodu i vlasnici prvog domaćeg rock-singla iz 1962.
No autorskom infrastrukturom domaćeg rocka u nastanku pozabavio se Drago Mlinarec s Grupom 220, singlom “Osmijeh” iz 1967. i albumom “Naši dani” u studenom 1968. Za Jugoton su 1967. snimili prvi EP “Osmijeh” koji je, osim naslovne, sadržavao još dvije Mlinarčeve skladbe, “Uvijek kad ostanem sam” i “Grad”. Upravo je “Grad” redatelj Fadil Hadžić u jesen 1967. godine upotrijebio u svojem filmu “Protest”.
Za Hadžićev sljedeći film “Tri sata za ljubav” (1968.) Mlinarec je pak napisao glazbu, a članovi Grupe 220 pojavili su se i u filmu. Nakon singla “Kad bih bio Petar Pan” te još četiri Mlinarčeve pjesme (i skladbe Alfija Kabilja “To već i vrapci fućkaju”), Grupi 220, koju su činili Drago Mlinarec, vokal, usna harmonika, gitara, Vojko Sabolović, gitara, vokal, Ranko Balen, bubnjevi, i Vojislav Mišo Tatalović, bas-gitara, pridružio se klavijaturist i flautist Branimir Živković, autor svih aranžmana na prvom albumu “Naši dani”.
“Naši dani” u povijesnom pregledu domaće glazbe zauzimaju mjesto kamena temeljca autorskoga rocka i autorskog vala koji je uslijedio nakon njega. Kao prvi album popunjen isključivo vlastitim pjesmama preokrenuo je tijek povijesti do tada obilježene skidanjem tuđih programa za potrebe klupskih gaža. “Naši dani” prometnuli su Mlinarca u vodećeg domaćeg rock-autora, a sviračka podloga Grupe 220 i danas djeluje jednako privlačno u svojoj arhivskoj arhaičnosti. Povijesno značenje “Naših dana” na domaćoj sceni može se usporediti samo s prvim albumom Arsena Dedića “Čovjek kao ja” iz 1969. koji je, iako nije djelovao na području rocka, snažno utjecao i na nadolazeće rock-glazbenike u sedamdesetima.
Plesnjaci za novu glazbu
Kao i danas, ni tada ništa ne bi bilo moguće bez klubova. Za razliku od elitnih mjesta za vremešne generacije, tadašnji “plesnjaci” bili su prostori za mlade u kojima se mogla uglaviti nova električarska glazba. Rastući broj klubova poput Kulušića, otvorenog 1966., Tucmana, Studentskog centra, Vrbika, Ribnjaka i njihovih programa u šezdesetim godinama dao je – osim dvorane elitnoga Hrvatskog glazbenog zavoda, popularnog Glazbenjaka – mogućnost da svaka mjesna zajednica dobije svoje “heroje ulice”, kao što je potkraj pedesetih “Prvi pljesak” pospješio dolazak mladih vokalnih solista.
Upravo je otvaranje klubova ubrzalo dotok novih VIS-ova; primjerice, kad je 1966. dovršena zgrada Mjesne zajednice Vrbik, potkraj 1966. osnovana je Grupa 220, nastavak kvartovskog sastava Jutarnje zvijezde. Omladinska organizacija i mjesne zajednice, škole čije su se gimnastičke dvorane pretvarale u mjesta za svirke, učinili su da širenje nove glazbene hobotnice bude provedeno na zadovoljstvo mladih, još ne i čupavih, ali svakako drugačijih od drugih. Mnogi od novonastalih VIS-ova bili su samo lokalna pojava bez šireg povijesnog značenja, ali su neki, poput Bijelih strijela, 1962. za Jugoton objavili prvu domaću rock-ploču.
Dakako, nismo imali snažne autorske pionire poput Chucka Berryja, Eddieja Cohrana, Carla Perkinsa, Billa Haleya ili Buddyja Hollyja. Ideologije i angažiranosti na domaćoj estradi šezdesetih nije bilo ni u primisli, ali imali smo vjerodostojnih interpreta/pjevača.
Sve to autorski je promijenio Drago Mlinarec s grupom 220, čiji debitantski album “Naši dani” predstavlja ključno mjesto domaće diskografije i buduće rock-scene.
Pogledajte i kako danas izgledaju Dudek i Regica.
