Uloga Lucije u “Bitangama” jedna je od vaših rijetkih ‘čednih’ uloga. U novoj predstavi “Elektra” redatelja Ivana Plazibata u kazalištu &TD suočavate se kao mnogo puta dosad s mračnom stranom ljudskog karaktera.
– Da, kad treba igrati nesretnice i patnice, tu sam dežurna. Drama mi je u krvi. U novoj predstavi glumim Elektru koja zbog rana iz djetinjstva u kojem nije bila voljena ubija majku. I u novom filmu “Šuma summarum” Ivana Gorana Viteza igram glavnu kučku. Prerasla sam odavno naivne uloge, ove kompliciranije i bolnije veći su izazov.
Pola sata provedenih s vama dovoljni su da do izražaja dođe vaš temperament i energičnost. Doimate se kao sretna i zadovoljna žena koja je imala sreće u životu i sve joj je išlo po planu. Griješim ili sam u pravu?
– Moram se nasmijati i reći da ste u pravu jako malo. U biti sam imala sreće u životu, ali sam dosad svašta proživjela. Svi vrlo teški trenuci koji su se dogodili učinili su me boljom osobom, očeličili me. Ničiji život nije splet sretnih okolnosti pa tako nije ni moj. Nije mi mnogo toga išlo po planu, ali svladala sam mnoge prepreke i danas sam sretna žena.
Nedavno je jedna glumica ispričala da je kao studentica radila sve i svašta da bi se osamostalila. Jeste li ikad bili u sličnoj situaciji?
– Radila sam u galeriji honorarno, čitala neke tekstove, ali nikad nisam konobarila i čistila ulice... Teška socijalna priča ne stoji iza mene.
U intervjuima vrlo malo kažete o sebi, o ljudima koje volite još manje. Nigdje nema nijednog detalja iz vaše mladosti i odrastanja u Dubrovniku. Čega se prvog sjetite kad zalutate u te dane prošlosti?
– Sjetim se s koliko sam ljubavi bila okružena. Mama i tata rastali su se kad sam imala devet godina, ali su ostali u odličnim odnosima tako da njihov razlaz za mene kao dijete nije bio previše stresan. S mamine strane sam jedinica, s tatine imam dvije sestre. Znam kako je biti u centru pažnje, ali vrlo dobro znam i što znači dijeliti. Obitelj je oduvijek moj najveći oslonac, uvijek je netko bio tu za mene da me pazi i tetoši.
O tati, koji je čini se imao velik utjecaj na vas, rijetko ste pričali.
– Tata Janko je ekonomist po struci, ali se time najmanje bavio. Tata voli crtati i pjevati, a jedno vrijeme bio je i ribar. Radio je u jednoj dobroj firmi, imao odličnu plaću, ali je jednog dana jednostavno dao otkaz i otisnuo se na more u ribolov. Danas ima klapu, prije toga je držao brojne restorane i kuhao u njima. I njegov je život bio buran. Mama Nela za razliku od njega nikad nije bila umjetnički tip, mnogo je realnija, ali jako kreativna. Ima mnogo energije, uvijek je puna nekih ideja.
I kako ste se zakačili za glumu?
– Čista klasika. Kazalište je bilo udaljeno 30 metara od naše kuće u Starom gradu pa sam već sa četiri godine bježala na predstave. Tamo su me baš svi znali. Samo zbog ljubavi prema kazalištu sam se i opredijelila za glumu.
Skloni ste promjeni imidža. Prije deset godina bili ste u punk fazi s ekstrakratkom frizurom i muškim kariranim košuljama. Danas ste ženstveniji.
– Imala sam ja mnoge faze – od nulerice, dreadlocksa, bila sam i darkerica, pa me puklo na ženstvenost. Nemam pojma zbog čega sam se mijenjala, i ja bih htjela znati odgovor na to pitanje.
Impulzivni ste?
– Jesam.
Jeste li se ikad pokajali zbog toga?
– Pokajala sam se ja u životu zbog puno stvari pa i zbog toga.
U suprugu, redatelju Bobi Jelčiću, koji uvijek odiše nekom smirenošću, nalazite balans?
– O njemu neću pričati. Moja ljubavna priča je samo moja.
Što smatrate svojom najvećom životnom avanturom?
– Život sam po sebi. Meni se svaki dan dogodi puno neplaniranih situacija. No najveća avantura u koju sam se svjesno upustila je rođenje djeteta.
Koliko vas je dijete uozbiljilo?
– Prije sam bila kraljica neorganiziranosti – danas sam s kćeri Lolom postala jako organizirana. Prije nego što sam postala majka nikad nisam mislila unaprijed. Nisam više hrabra i nepromišljena kao što sam bila nekad. Mislim da se to dogodi većini žena.
Slušate li uvijek samo sebe ili tuđi savjeti dopiru do vas?
– Puno slušam druge, to smatram svojim nedostatkom. Nesigurna sam osoba, jako.Oduvijek sam ovisna o ljudima. Ako sad trebam kopati po svojim manama onda ću reći da sam prije kukavica nego hrabra. No sve je to skriveno iza mog temperamenta i ne primjećuje se odmah. Sve moje nesigurnosti vezane su uz to jesam li dovoljno dobra mama, dovoljno dobra glumica... To su pitanja koja si stalno postavljam i tako se testiram. Dugo se propitkujem kad nešto radim. No s druge strane, jaka sam osoba, mogu puno podnijeti, život me ne može lako slomiti.
Kada ste se u životu suočili s najvećim strahom?
– Imam perioda u životu kad sam puna strahova i imam perioda kad se ničega ne bojim. Dakle, kad sam puna strahova onda se bojim morskog psa, aviona, vožnje blizu provalije, tuđih kritika i situacije u kojoj će mi ljudi nešto zamjeriti ili da ne povrijedim ljude koje volim. To mi je najveći strah. Uvijek sam jako patila kad mi se to dogodilo. Kad sam dobro, onda se ničeg ne bojim. Nikad nisam bila u nekoj životnoj opasnosti iako bi moja mama rekla suprotno. U životu sam, kako se kaže, imala više sreće nego pameti jer sam slušala srce, a ne razum.
Volite li u životu dramatizirati?
– Katkad baš zbog toga mislim da su u meni dvije osobe. Imam faze kad dramatiziram bez razloga i kad me nikakav problem ne može dotući, ali ne znam što na mene utječe da sam takva.
Odolijevate li nagovaranju?
– Ne, nisam povodljiva, ali znam sebe uvjeriti u mnogo toga što nije istina. Sklona sam lagati sebi i uljepšavati stvari. Ponekad toliko zavaram samu sebe da mi se dogodi to što sam umislila.
Kako biste u nekoliko upečatljivih riječi dočarali sebe?
– To je teško jer upadneš u zamku pljuvanja sebe ili veličanja sebe pa ću objasniti kako me ljudi doživljavaju posve pogrešno. Misle da sam otvorena, a ja to nisam, ili da sam neozbiljna, ali to je samo varka. Volim nekom veselo reći dobar dan ali to ne znači da sam super volje. Moja brbljavost i ovisnost o razgovorima ne znače otvorenost. U biti sam jako introvertirana osoba i više kukavica nego hrabra. Plus, jako sam komotna – ako mi auto nije u blizini prije ću pozvati taksi nego ići tramvajem. Novac trošim na nevidljive stvari.
Što vas motivira ili podiže u životu?
– Vjerovanje da ću jednog dana biti dobra sa sobom.
Usrećuje li vas profesija kojom se bavite?
– Volim ovo čime se bavim, ali me gluma ne čini uvijek sretnom osobom. Ima trenutaka kad sam zbog nje vrlo nesretna. Kad odradim ono što sam zamislila u svojoj glavi, tad budem jako sretna. To me više usreći od pozitivne kritike.
Tko vam je kao glumici dao najljepši kompliment?
– Odmah mi je sad na pamet pao Bojan Navojec koji je nakon predstave “Sedmorica protiv Tebe” dotrčao do mene i rekao mi deset najljepših rečenica. Ne sjećam se koje su to bile, ali znam da su me oduševile.
Koji su za vas savršeni filmski trenuci?
– Kad Meryl Streep u “Mostovima okruga Madison” izađe iz kuće i pretvori se u domaćicu u sekundi ili kad John Malkovich u “Opasnim vezama” ostavlja Michelle Pffeifer.
Čime znate izluditi ljude oko sebe?
– Neurednošću. Jako sam neuredna, ali ne mogu si pomoći.
Koje vas sitnice mogu oraspoložiti?
– Kad mogu odvojiti sat vremena za sebe koji ću provesti tako da odem na masažu, pročitam neku knjigu ili se sretnem s prijateljicama na kavi. Evo, danas sam se ošišala i bila na manikuri, a to mi u svakodnevnom nedostatku vremena znači jako puno. Iznad svega toga mene najbolje zna oraspoložiti moja kći. Ona je uvijek na prvome mjestu, ima odličan smisao za humor, jako je duhovita. Stalno me zeza. Razumije moja raspoloženja i trenutke kad sam primjerice rastresena. Tad ima sposobnost da mi u sekundi pažnju usmjeri na sebe.
Suvišno je pitati želite li još djece?
– Ako mi se dogode, onda ću ih željeti.
