A što vi čekate? Sve je popunjeno!” rekao je nervozno tankim ali ipak prodornim glasom stari profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu ugledavši grupu nadobudnih studenata pred dvoranom u kojoj je trebao održati seminar. Iako je bio krhke tjelesne građe te valjda u strahu od prehlade umotan u neku dekicu, svojom pojavom tjerao je – priznat će vam svatko tko je imao privilegij da mu taj karizmatični autoritet predaje – strah u kosti.
“Marš kući!” podviknuo je još jedanput tako da se svima koji su čekali zaledila krv u žilama. Okupljeno mnoštvo se ipak, osim nekoliko par preplašenih iznimki, nije razilazilo. Ostali su stajati ispred zatvorenih vrata fakultetske zgrade u Gundulićevoj ulici iako je bilo pola sedam ujutro, a seminar na koji, zapravo, zbog nedovoljno dobrih rezultata na prijamnom ispitu uopće nisu uspjeli upasti, započinjao je tek u osam. Nije to, međutim, bila nikakva greška ili, što ja znam, slučajnost, to je bio jedan od najstarijih običaja na Pravnom fakultetu u njegovoj višestoljetnoj povijesti, a koji se usmenom predajom prenosio među studentima valjda još od doba Marije Terezije i njezina dekreta o osnivanju Kraljevske akademije znanosti.
Na početku spomenuti profesor, naime, legendarni je Šefko Kurtović, prva asocijacija na Pravni fakultet u Zagrebu svakome tko je makar prošao pokraj zgrade, one koji su u nju i ušli da ne spominjem, njima je moguće i trauma, a seminar iz njegova predmeta Opća povijest prava i države Sveti je gral među studentima prve godine. Ako bi se uspjeli na nj ubaciti, nepisano je pravilo u akademskoj zajednici i dio običajnog prava poznato svakom studentu, ispit će imati priliku položiti uz pomoć kolokvija. Ako u tome ne bi uspjeli te bi ostali ispred vrata – ne bi im pomogao ni dragi Bog da polože taj ispit! Poput Prousta onaj kolačić madeleine, na to čekanja pred predavaonicom u Gundulićevoj podsjetila me prošlotjedna repriza kratkog dokumentarnog filma iz 1980. o životu i radu Nives Kavurić-Kurtović – istaknute hrvatske slikarice, jedne od najvećih 20. st., redovite članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, članice HDLU-a, ali i supruge mog fakultetskog profesora.
Film pod nazivom “Pet filmova o Nives Kavurić-Kurtović”, u režiji Nenada Puhovskog, prikazan na Klasik TV-u, strukturiran je mozaično i sastavljen, kako se po samom nazivu da zaključiti, od pet cjelina. U prvoj, “Film o filmu”, ljudi različitih profesija govore o tome kakav bi film o slikarici trebalo napraviti. U drugoj, “Film za producenta”, navode se osnovni biografski podaci o njoj. U trećoj cjelini, “Film za scenarista”, na klasičan se način, uz predstavljanje slika i popratni tekst, govori o slikarstvu Nives K-K, a u četvrtoj, “Film za autora TV filma”, prikazan je pristup drugog redatelja istoj tematici. U posljednjoj cjelini, “Film za Nives”, pokušava se prići njezinu slikarstvu tako da se samo izdvaja tretman ruke.
Upotrebom trika i potpune animacije pokušava se naći nov, filmu primjeren činitelj u umjetnosti Nives Kavurić-Kurtović... Pa iako sam uživao u svih pet filmova o toj dami hrvatskog slikarstva, kako su je nazivali mnogi u ovom filmu, ali i inače u javnosti, a koja je svojim velikim i vrijednim opusom obogatila hrvatsku kulturu, ne mogu reći da mi nije žao što se u tim filmovima nije našlo malo prostora za još jedan dodatni element koji bi upotpunio ovo kolažno poigravanje obrascima dokumentarnog filma. Nedostajao mi je, naime, Šefko, ta institucija Pravnog fakulteta o kojemu kruži više legendi nego o Broju jedan iz Alan Forda, taj strah i trepet svakog brucoša, vrhunski intelektualac, zafrkant, vlasnik psa pod imenom Baldek i – najvažnije od svega – sjajan profesor koji te nauči mnogo više od samog gradiva iz svog predmeta, a kojega je netko mogao barem u prvom filmu spomenuti.
U drugom mu se mogao posvetiti primjereniji dio, a i onaj redatelj u četvrtoj cjelini, koji je davao svoj prikaz istoj tematici, mogao je time iznenaditi. Najbolje, međutim, da mu se – znam da sam po ovom pitanju sasvim pristran – posvetio jedan cijeli, šesti film. S obzirom na protagonista tog filma, ni neka veća i važnija nagrada od ove moje TV ruže koju im ovom prilikom dodjeljujem, sasvim sigurno, ne bi izostala... Vrata pred onom predavaonicom u Gundulićevoj ulici, prije kojih petnaestak godina, ponovno su se odškrinula.
Bilo je već 7.30 sati, što je bila krajnja granica kada se na taj seminar moglo pristupiti bez obzira na to jesi li imao unaprijed osigurano mjesto. “Još ste tu?” obratio se profesor Kurtović nekolicini najupornijih koji su prethodno izdržali još nekoliko njegovih izlaženja, grubih tjeranja, duhovitih uvreda i prijetnji. “‘Ajde! Upadajte!” rekao bi jedva susprežući osmijeh ispod uredno podšišane brade. Iako mi je tada laknulo jer su mi drastično porasle šanse za prolazak ispita, prava avantura je time tek počela.
