Skoro četiri desetljeća prošla su otkad su se Aki Rahimovski i Husein Hasanefendić Hus, pjevač i frontman Parnog valjka, zajedno popeli na pozornicu. Nemalom broju glazbenika s toliko godina staža nastupi su rutina za hranjenje ega i punjenje džepa. Prije svirke zagrijavaju se obično tražeći dno čaše i frustrirano gledajući kolege. No, zaboravite na leteće krhotine razbijenih boca, svađe i bjesomučno tulumarenje. U backstageu Parnog valjka svi se ponašaju kao gospoda. Tamo ne vrijedi pravilo “ponekad trava, ali stalno alkohol”. Članovi zagrebačkog pop-rock sastava jedva dotaknu i serviranu butelju. Nije to slučajno. Rano su otkrili što znači kad se zezneš.
– Na prvoj turneji svirali smo s Yu grupom i The Foundationsima. Taj britanski soul sastav snimio je dva platinasta albuma. Imali su svjetsku karijeru, a srozali su se tako da su svirali kao predgrupa jugoslavenskim bendovima. Njihove priče bile su alarm koji nas je odbio od iskušenja. Pokazali su nam što se dogodi ako ne čitaš ugovore i ako se zaigraš s drogom – kaže Hus, koji se 2009. godine, nakon četverogodišnje pauze benda, opet počeo veseliti nastupima Valjka.
Bijelo dugme je gore prošlo
Hus je Akija prvi put vidio kako pjeva na Bum festivalu u Domu sportova 1975. i odlučio ga angažirati. Nije samo zbog toga zapamtio taj nastup. Dok je svirao, doletjelo mu je jaje u oko.
– Klavijaturist Teške industrije Gabor Lenđel angažirao je prijatelje da konkurenciju gađaju jajima i jabukama iako festival nije bio natjecateljski. Najgore je prošlo Bijelo dugme, njih su gađali bocama i svime što im je došlo pod ruku. Kad je Teška industrija nastupala, uslijedilo je skandiranje. Smiješno, naivno i istinito, ali bila su takva vremena. Cijelu priču poslije mi je priznao njihov menadžer – prisjeća se Hus.
– Nismo očekivali ni da ćemo trajati pet godina, a kamoli ovoliko. Najljepše je što nas danas sluša i mlađa publika koja se nije ni rodila kad smo počeli – kaže Aki koji unatoč vidljivom umoru ne namjerava prestati. Moguće je i da nastupi djeluju pomlađujuće na njega jer čim se popne na pozornicu, lice mu se ozari više nego što bi to vješt liječnik botoksom učinio. – To što radim je užitak, ne volim to nazivati poslom – kaže Aki i dodaje da rock’n’roll baš i ne ide s obiteljskim životom.
– Dobro je da su se moji nakon svih ovih godina naviknuli, ali bilo je puno stradavanja. No godišnji mi je svetinja i posvećen je samo njima – kaže pjevač koji smatra da ima najbolju publiku na svijetu. Objašnjava da mu pomognu pjevati kad mu glas pukne. Iako je Aki na neki način bio predodređen za ovu karijeru, jer mu je otac bio profesor glazbenog, Hus je upao iz znatiželje.
Noćenje samo u nuždi
– Zarazili su me bendovi iz 60-ih. Prvo Shadowsi, a to je prva ekipa kod koje sam registrirao zvuk električne gitare, a onda su se Beatlesi pojavili i to je bilo to. Njihove pjesme dizale su raspoloženje. Kad bih čuo Beatlese, odmah mi je dan bio ljepši i tu je ta ljubav krenula. Dotad sam se bavio sportom. Svašta sam trenirao od hokeja, rukometa, nogometa pa i jahanja. Sve me privlačilo i zanimalo, ali gitara je pobijedila – kaže Hus. Tijekom gimnazije karijera mu se postupno pretvarala u nešto ozbiljno i profesionalnije. Takav je i danas.
Kad Valjak putuje na koncerte, djeluje ležerno, kao da su prijatelji na kavi, ali čim počne svirati, naštiman je poput švicarskog sata. Ponekad se može misliti da taj odnos stvara napetost. Ali ljudi s kojima nastupaju odaju samo da su profesionalci koji podjednako ne trpe neurednost i nemar. Naime, kad smo krenuli na put na Križanke u Sloveniji, dečki nisu kasnili ni minutu. Putuju zajedno i među njima se osjeća prijateljstvo i uvažavanje. Čim su stigli u prostor, počeli su vježbati i postavljati opremu – kod Valjka to izgleda kao ugodna rasprava koja se ne bazira toliko na razgovoru koliko na pogledima. Prije nastupa ne djeluju nervozno, a Aki se jedino okrijepi juhom. Kako kaže mora paziti na glas.
– Na nastupima dajem sve od sebe i to me istroši – kaže pjevač koji uvijek prespava u gradu u kojem gostuje jer je preumoran za put kući. Nakon koncerta basist Zorislav Preksavec, klavijaturist Berislav Blažević, gitarist Marijan Brkić, bubnjar Dalibor Marinković nisu gubili vrijeme. S Husom su se ukrcali u kombi i pravac Zagreb. Sa zadovoljnim osmijesima na licu.
Kaj su oni još živi? Baka mi je pričala o njima. Sad valjda nastupaju po staračkim domovima? Bolje im je pjevat nego s ostalom starčadi skupljat plastične boce