Bez obzira na sve lakirovke sa fontanama i spomenicima i ogromni gradski proračun, većini ljudi koji žive u Zagrebu jasno je da već godinama osnovna infrastruktura Zagreba ne funkcionira kako treba. Ne da nismo metropola, nego smo zatrpani smećem, i fizički i u prenesenom značenju, a aktualna okupljanja kod zagrebačkog HNK-a samo su aktualizirala priču o nedovoljnim resursima grada da "proguta" obično smeće.
Umjesto da se milijuni gradskih kuna potroše za poboljšanje temeljne kvalitete života, trošilo se na besmislice. Pa je logična posljedica činjenice da je Milan Bandić prerano otišao, mada je kao gradonačelnik trebao otići odavno, to što će smeće do daljnjega ostati. Mali je korak od one floskule da će prvi čovjek grada "pojesti snijeg" - mada nam i malo jača kiša proizvede ozbiljne probleme, potopljene ulice i podvožnjake - do toga da se ne može odvesti smeće niti ispred kuća, a kamoli s trgova. Mali je to korak za čovječanstvo, ali velik za Zagreb. Ne moramo niti spominjati potres i dodatno osipanje grada i zgrada, ali problem, kao i sa smećem, nije "fasada" i ono što se vidi, već ono skriveno, praktično poboljšanje kvalitete života u 21. stoljeću.
Sve to potencirano je aktualnim okupljanjima oko HNK-a nakon kojih ostane hrpa smeća i zapišanih pločnika. No, bilo bi sasvim pogrešno za to okriviti one koji se tamo okupljaju, jer nije problem u okupljanju, nego nedostatku infrastrukture poput običnih kant za smeće, montažnih wc-a i sličnih izuma koje ima svako manje gradilište. Dakako, fali im kulture, pristojnosti i odgoja, ali, sasvim konkretno, ja sam mogao ući u Zvečku ili Kavkaz u zahod, a ovi to ne mogu nigdje u okrugu od par stotina metara.
Okolina HNK-a postala je nešto poput open-air okupljališta mladih koji su u nedostatku koncerata ili priredbi napravili svoj vlastiti prostor i donijeli živost na mrtve i puste gradske ulice i trgove. Zbog toga bi im trebalo podići neki (jeftin) simbolični spomenik. Kad sam prošle godine u prvoj rundi okupljanja prošao pored HNK-a, masa okupljenih podsjetila me na nekadašnje pune pločnike oko Meštrovićevog Zdenca života, Kavkaza i Zvečke, koji su u međuvremenu postali "mrtvi" i prazni, ispražnjeni od značenja koje govori da su ulice i trgovi potencijal za okupljanje građana, jer zato su i napravljeni.
No, konzervativnim "konzervatorima duha" draže je spriječiti nego liječiti, a ovakva "sam svoj majstor" invencija da se ljudi druže im je strana. I svi će biti radragani nad nostalgijom serija poput "Crno bijeli svijet" ili filmova poput "Tko pjeva zlo ne misli", ne shvaćajući da baš danas gradom hodaju i okupljaju se generacije koje grad opet čine živim organizmom, usprkos pandemija, potresa i ostalih nedaća.
Spriječiti ih u tome značilo bi još jednom prolongirati budućnost grada i mogućnost da postane prava metropola. Paradoksalno, ali jedna od najboljih posljedica pandemije upravo je reaktivacija gradskih prostora, u kojima su Cvjetni trg, uništen još redizajnom devedesetih, pa zatim Horvatinčićevom garažom i trgovačkim centrom i prostor oko HNK-a zaživjeli onako kako nisu, doslovno, desetljećima.
Jedna od najvećih razlika izmežu Zagreba i svjetskih metropola baš je skučenost "centra" grada i nevoljkost da se ljudi pomaknu sa Špice, iz ona dva, tri kafića, i aktiviraju druge gradske prostore. Pogledajte koliko je biznisa propalo u Ilici već iza Britanskog trga prema Črnomerecu, ili iza Draškovićeve putem po Vlaškoj i bit će vam jasno da koristimo samo premali dio javnog prostora. I u trenutku kada mladi ljudi zasićeni izolacijom "nasele" i ožive prostor oko HNK-a, umjesto da im se u par mjeseci pridoda pogodna infrastruktura, oni ispadnu glavni krivci jer se okupljaju.
Ako spomenik onda od onoga što su iza sebe ostavili i po čemu su prepoznatljivi. Urin, fekalije i smeće!