Jutro 13. studenoga 2020., tmurno, sumorno jesenje. Zvoni telefon, na displeju piše – Pavao Slabinac. Znao sam, ovako rano, da je to mogla biti samo ona vijest koju nisam nikako želio čuti. Otiš’o je otac moj polako, otiš’o je stazom što vijuga, pratile ga neke stare pjesme, sve do rijeke kojom teče tuga...
Da, potekla je tuga ovim našim prostorima, a ponajviše slavonskim i šokačkim, jer prerano nas je napustio naš Kićo, kako su ga svi zvali još odmalena. Uvijek uporan i neumoran, borac, izgubio je svoju posljednju bitku s bolešću. Kad smo kod bitaka, imao ih je Kićo jako puno. Bez obzira na sjajnu profesionalnu karijeru, nije mu bilo lako. Jer kada je on iz Osijeka krenuo prema tronu, trebalo je biti vraški talentiran i sposoban da se probiješ u Zagrebu i u bivšoj državi.
Još kao klinac Little Rocky s gitarom bez kompleksa, svjestan svoje muzikalnosti i talenta, otisnuo se u svijet glazbe. Prvi veći nastupi bile su mu Gitarijade u Osijeku, a zatim s „legama“ Antunom Tucom Nikolićem, Bertom i Bočekom osniva kultni osječki rock-sastav Dinamiti. Njegove su ga glasovne kvalitete i osobnost ponukale da krene u solističku karijeru. Mi koji dulje pamtimo, sjetit ćemo se da je u to vrijeme konkurencija na estradi bila velika i nemilosrdna. U njegovoj karijeri za sve su zapravo krive žene! Zbog jedne „Plavuše“ i „Zbog jedne divne crne žene“, megahitovi su koji su mu širom otvorili vrata u sam vrh estrade na ovim našim prostorima, ali i kod našeg iseljeništva. Ono što je vrlo važno: Kićo je bio uspješan autor, skladatelj brojnih svojih uspješnica koje su se izvodile i izvode u programima radiopostaja. Za Kiću su skladala i najpoznatija autorska imena našeg doba, pobjeđivao je na gotovo svim festivalima zabavne glazbe kod nas, ali i u svijetu. Nastupao je na Pjesmi Eurovizije, obišao sve kontinente i trebalo bi mi vremena da izbrojim sve njegove nosače zvuka još od „vinila“ do digitalnih nosača, koje je objavio u velikim tiražama.
Međutim, Kićin je nemjerljiv doprinos popularizaciji slavonske narodne glazbe. U vremenu najveće popularnosti pop-pjevača odlučio je od zaborava spasiti glazbeno blago kraja iz kojeg je potekao: svoje Slavonije i Baranje. I ponovno s Antunom Tucom Nikolićem i Tucinom braćom osniva Slavonske bećare. Ne samo pjesme i melos, Kićo je popularizirao slavonsku nošnju i tkanicu crven, bijeli, plavi, u kojoj je uvijek s Bećarima nastupao.
Znao mi je često ponavljati: “Znaš, Brnja, kad smo sedamdesetih godina svirali za doček Nove godine u tadašnjem InterContinentalu u Zagrebu, mnogi su rekli – koji su ovo seljaci u ovakvom hotelu.“ Naravno da su Kićo i Slavonski bećari napravili pravi lom. Kad smo već kod toga, Kićo je bio najbolji i najkompletniji zabavljač na ovim prostorima. Gotovo da nema glazbenog žanra u kojem se nije okušao: u dječjim pjesmama, popu, rocku, narodnoj, klasici, s tim da je bio i vrhunski imitator i vicmaher. Takvog majka rijetko rađa. Kad sam se počeo baviti tamburaškom i narodnom glazbom na Hrvatskoj televiziji, razumljivo je da sam upravo Kiću imao za supervizora i suradnika s obzirom na njegov renome i iskustvo. Počeli smo s „Nek’ tambura svira“, zatim je došao serijal „Lijepom našom“ u kojem je Kićo uvijek imao zapaženo mjesto, jer bio je rado viđen i odlično prihvaćen na svim destinacijama. Kad smo kod serijala, moram reći da je bio iznimno ponosan na sina Pavla koji je s puno uspjeha radio kao ton-majstor, to je Pavi kao zaposleniku HRT bio jedan od prvih većih i zahtjevnijih projekata. A moj dragi prijatelj Ivo, također Kićin sin, voli glazbu i odlično svira bubnjeve pa smo se bili dogovarali da jednom nastupi s tatom u emisiji. Ali eto, ostala je to jedna od neostvarenih želja.
Teško je ovako zatečen tužnom viješću napisati sve što o Kići znam i što smo u životu i dugogodišnjoj suradnji prošli, pa i u Domovinskom ratu kada smo putovali u Slavoniju preko UNPA zona. Sjećam se kad nas je zaustavio jedan UN-ov vojnik na kontrolnoj točki, izašli smo iz auta i tražio je od Kiće da otvori prtljažnik. Kićo se nagnuo, a ispod jakne mu je za pasom izvirio pištolj. Ja sam to primijetio, odmah stao iza njega i povukao jaknu da sakrijem oružje. “Imaš pištolj, imaš puška, bomba?“ – pitao ga je unproforac. “Imam samo vatrena voda – šljivovica!“ – odgovorio mu je Kićo u svom stilu. Zajedno smo gostovali diljem Europe i stekli brojna prijateljstva, doživjeli mnoštvo lijepih trenutaka. Gotovo zaboravih, Kićo je s, nažalost pokojnim Lukom Bratičevićem, organizirao prvi Božićni koncert u Ciboni kada to baš nije bilo preporučljivo. Znam da će još mnogi pokušati o Kićinu životu i karijeri napisati svoje dojmove i iskustva. Meni je žao da nismo ostvarili njegovu želju da organiziramo jedan veliki koncert Krunoslava Kiće Slabinca. To on sigurno zaslužuje, jer s više od 60 godina uspješne umjetničke karijere rijetko se tko može pohvaliti.
Znam da nisam napisao ništa o brojnim priznanjima, nagradama i odličjima, ali njemu su najveća ljubav i najveći dar njegovi Pavao i Ivo, sinovi kakve se samo poželjeti može. Njima je sigurno najteže jer izgubili su oca. Ali kako njegovu unuku prvijencu, malom Gabrijelu, Kićinu anđelu, objasniti da neće moći s djedom u šetnju i slušati djedove priče? Svima nam je teško i još smo u nevjerici jer još uvijek očekujem da me nazove, kao što je to inače činio, i ispriča neki novi vic. U tome, kao i u još mnogočemu, bio je nenadmašan. A kakav je on bio, ne bih se iznenadio da se odnekud pojavi i da kaže: “Prerano ste se ponadali da me nema. Htio sam samo vidjeti tko će što o meni reći.” Za kraj, oslovit ću te s Kruno, kako su te mama i tata oslovljavali: Hvala ti na prijateljstvu, i pripremi teren za nastupe Gore kamo si otišao! Zbogom, dragi prijatelju!
Šta reći ode još jedna legenda .Neka mu je laka zemlja slavonska ravnica i sućut sinovima i cjeloj rodbini