Tko je i bilo nekih dvojbi, više ih nema; Bob Dylan kod nas se od sada komotno može zvati i Bog Dylan. Nakon mnogo nagađanja o tome hoće li možda (ipak) ove godine Nobelovu nagradu dobiti vječni kandidat Milan Kundera, dobitnik ovogodišnjeg Nobela za književnost ipak je Bob Dylan. Ili His Bobness, kako ga odavno zovu, čovjek koji je svojim tekstovima od 1962. naovamo govorio puno toga i na puno različitih načina.
Nema više ni dvojbe oko toga, ako su neki i sumnjali ovako kasno, u 21. stoljeću, jesu li rock-tekstovi poezija. I više su od toga. Zgodna je formulacija da je Dylan dobio Nobela zbog „uvođenja novog izričaja u američku poeziju“. Uvodio je Dylan puno toga ne samo u poeziju, nego u svijest mnogih generacija, ne samo američkih. U slučaju Boba Dylana, njegovi tekstovi, umjetničke transformacije, veliki talent i životni potezi i značenje koje je od samog početka dobivao u medijima, zasluženo su otvarali brojna estetska, ideološka, svjetonazorska i ostala pitanja te, ni manje ni više, širili djelokrug razgovora i poimanja stvarnosti oko nas.
Rock-tekstovi su poezija
Dapače, Dylanovi tekstovi nisu samo otvarali, nego i odgovarali na bitna pitanja, sve do danas. Da nije riječ o životnom priznanju koje obično dolazi u kasnijim godinama, Dylan je Nobela za književnost komotno mogao dobiti još 1966. i nitko ne bi pogriješio. Toliko daleko i u mlade dane idu njegove zasluge s riječima, jer je u samo prve četiri godine rada napravio onoliko koliko mnogi nisu u cijelim svojim karijerama.
Vratimo se na pitanje jesu li rock-tekstovi poezija. Očito jesu, barem Dylanovi, iako je ovo i priznanje žanru od kojega se Dylan nije odvajao. Budući da je Dylan u životu objavio samo tri knjige. Osim teško čitljiva romana toka svijesti „Tarantula“ iz 1966., objavljenog na vrhuncu „amfetaminske“ faze rada, i nedavne autobiografije „Kronike“, treća mu je knjiga upravo zbirka tekstova (rock) pjesama „Lyrics“, pa je potpuno jasno da je Nobelovu nagradu dobio baš zbog tekstova pjesama koje svi pjevaju i mnogi razumiju, osjećaju. Ali bilo je u prošlosti i velikih doza nerazumijevanja. Upravo na toj crti očekivanog i iznenađujućeg, Dylan je izgradio svoj autorski i životni put provocirajući i hrabro razgrađujući i sebe i stvari oko sebe kao nitko drugi. Sve do danas.
Dylan je, kao prvi među nejednakima, od početka šezdesetih odveo rock-glazbu i pjevanu poeziju u „odraslu“ fazu, briljirajući u folk-vinjetama i protestnoj poeziji s kojom je počeo, pa vrlo rano, već 1965., zamjenjujući dobitnu kombinaciju sasvim drukčijom autorskom pozicijom; aluzivnom poezijom „toka svijesti“ i električnom rock-glazbom zbog koje su mu folk-čistunci 1966. na koncertima vikali „Juda“.
I Johnny Cash ga tražio
Već je tada mijenjao stilove i svjetonazore, kako je to tek kasnije postalo uobičajeno, „uozbiljivši“ usput i Beatlese s kojima se sredinom šezdesetih redovito družio, a izmislio je i napredan novi rječnik rock-glazbe na koji su se nadovezale iduće generacije glazbenika. Nakon što je (navodno) pao s motocikla 1966. i povukao se, (doslovno) je izmislio novi tradicionalizam 1967. povukavši se s The Bandom u podrum kuće na selu u Woodstocku blizu New Yorka i snimio legendarne „The Basement Tapes“, u cijelosti objavljene tek prije nekoliko godina.
Otišao je i korak dalje, ili natrag do samog sebe, kad to nije bilo moderno. Na albumu „Nashville Skyline“ iz 1969. postao je pravi country-tradicionalist kojemu je iskusni Johnny Cash došao u pomoć u pronalaženju novog/starog sebe, kao i na albumu „Self Portrait“ godinu kasnije, kad su ga se odrekli mnogi, a kritičar Grail Marcus počeo legendarnu recenziju albuma u magazinu Rolling Stone riječima: „Kakvo je ovo sranje?“.
I znameniti Grail Marcus tek je prije dvije godine priznao koliko je pogriješio i koliko je Dylan bio neuhvatljiv u svojim mijenama, pa je ispravio tezu u tekstu pisanom za box set „Another Self Portrait“, s neobjavljenim Dylanovim snimkama iz tih godina. Dapače, Marcus je kao jedan od vodećih američkih pisaca o rocku i čitavu knjigu „Like a Rolling Stone“ posvetio samo jednoj, istoimenoj Dylanovoj pjesmi iz 1965. Toliki je značaj imala samo jedna Dylanova pjesma.
Kad je Bruce Springsteen uvodio Dylana u „Rock and Roll Kuću slavnih“ američke glazbene akademije krajem osamdesetih, rekao je da je samo početni udarac bubnja u pjesmi „Like a Rolling Stone“, koji je čuo na radiju kao 15-godišnjak, otvorio svijest i njemu i mnogim idućim generacijama. Ako je to mogao udarac bubnja, možete zamisliti što su mogli Dylanovi tekstovi?
Nakon te faze samorazgradnje „starog sebe“ Dylan je početkom sedamdesetih našao drugu mladost i obilježio dekadu jednakovrijednim potezima. Ponovno je nakratko bio borac za pravdu u pjesmi „George Jackson“ 1971., pa u „Hurricane“ (pjesmi o nepravedno osuđenom tamnoputom boksaču čija je biografija kasnije dobila i filmsku verziju), ali je prije toga briljirao na intimističkom, otkrivalačkom albumu „Blood on the Tracks“, kojim je dao sasvim drugu dimenziju ljubavnoj tematici inspiriranoj skorom rastavom od supruge Sare.
Snimio je početkom sedamdesetih i nekoliko pjesama s beat pjesnikom Allenom Ginsbergom, koji mu se pridružio na legendarnoj turneji „Rolling Thunder Revue“ 1975., koja je poput cirkuske zabave putovala Amerikom s glazbom, poezijom, glumcem Samom Shepardom i, opet, s Joan Baez nakon desetak godina stanke u međusobnom druženju. Te 1975. Dylan se upoznaje i druži s mladom Patti Smith, još jednom novom pjesnikinjom, punk-poetesom, kako je vole zvati, koja nije ni skrivala utjecaje Dylana i Arthura Rimbauda, kojeg je i mladi Dylan navodio kao inspiraciju, mimo pjesnika Dylana Thomasa čije je ime preuzeo kad je prestao biti Robert Zimmerman.
Nakon čudnih osamdesetih u kojima se pogubio kao i mnogi iz njegove generacije, Dylan se 1989. vratio u visoku autorsku orbitu sjajnim albumom „Oh, Mercy“ i nakon toga sve do danas objavljivao izvrsne albume poput „Time Out Of Mind“, „Modern Times“ i drugih, s važnim pjesmama koje su ga unatrag 20-ak godina pretvorile u ikonu novih poklonika, kritičara i zacementirale poziciju hodajućeg spomenika koji možete vidjeti na neprekinutoj koncertnoj „Never Ending“ turneji.
Stigao je i do Varaždina i zagrebačke Šalate, s koje su mnogi razočarani Dylanom kakvog nisu očekivali otišli zbunjeni jer je „samo mumljao“ i ništa nisu razumjeli. Tko je još tako mumljao, a da su ga svi koji su trebali razumjeli i još je dobio Nobela? Ima Bob Dylan raznih razdoblja rada, ali zadnji koncert, od desetak koliko sam vidio, preklani u Ljubljani, bio je drukčiji jer je izbjegao klasičan repertoar vlastitih klasika i usredotočio se na stare pjesme Franka Sinatre sa sjajnim pratećim sastavom s kojim je već gotovo 20 godina.
Dapače, došao je i u fazu kad ležerno objavljuje ono što nikada nije, albume s tuđim pjesmama, kao zadnja dva s pjesmama koje je popularizirao Frank Sinatra. Valjda je toliko toga rekao i napisao da se zasitio samog sebe. Briljantna autobiografija „Kronike“, dokumentarac slavnog Martina Scorsesea „No Direction Home“ i stalni box setovi neobjavljenog materijala u okviru službene Dylanove „The Bootleg serije“ CD-a, svake godine isporučuju mnogo starih, neobjavljenih Dylanovih snimki koje gutaju i publika i kritika, otkrivajući nove detalje znamenite karijere i neusporedivo produktivan minuli rad u tonskim studijima.
Sukobi sa samim sobom
Nakon što su lani u okviru projekta „The Cutting Edge“ prvi put na 18 CD-a publicirane sve, ali baš sve neobjavljene Dylanove studijske snimke iz 1966., za kraj ove godine najavljeno je objavljivanje audiozapisa svih, ali baš svih koncerata koje je Dylan 1966. održao na znamenitoj, provokativnoj, električnoj turneji koja je bila šok starim poklonicima i početak Dylanovih povijesnih sukoba sa samim sobom i svijetom oko sebe. Vijest da je dobio Nobelovu nagradu sigurno nikome nije bila šok. Za razliku od drugih rock-autora koji su pisali „bolje da umrem prije nego što ostarim“, Dylan je već na početku 1963. realno i jednostavno proglasio „vremena se mijenjaju“. Činjenica da ih je i sam mijenjao u tolikoj mjeri samo je jedan od razloga za dobivanje Nobelove nagrade.
>>Bob Dylan prijavio se na pjevački talent show, a ima i ogromnu averziju prema medijima
Dodjelom Nobelove nagrade (a ne dobivamnjem Nobela) Bob Dylanu podijelo je literarni svijet u dva dijela (malo tko je ostao ravnodusan), u onaj odusevljeni dio i onaj koji se jos nije oporavio od soka a koji je misljenja da Bobova poezija iziskuje i uglazbljeni dio bez kojeg njegovo literarno stvaralastvo ne moze stajati na vlastitim nogama.