Bard hrvatskog novinarstva Goran Milić godinama je bio dopisnik državne televizije iz New Yorka, a upravo je Amerika u fokusu njegove nove dokumentarne serije “What’s up America”, koju od ovog tjedna gledamo na HRT-u. U idućim tjednima tako ćemo vidjeti što je doznao o američkom zdravstvu usred borbe protiv koronavirusa te građanskim nemirima i predsjedničkim izborima koji su posvadili Ameriku. Zanimljivost ove serije jest da je Milić prvi put sve radio iz Hrvatske, dok mu je ekipa bila u Americi. Naime, zbog epidemije koronavirusa odlučio je ostati u Hrvatskoj. Na kraju se ipak zarazio ovom opakom bolešću, a zbog toga je bio i hospitaliziran u Dubrovniku.
Moram vas na početku pitati kako se osjećate nakon borbe s koronom?
Osjećam se vrlo dobro, nemam nikakve posljedice, jedino što sam u bolnici smršavio 4-5 kilograma. Inače sam prije bolnice dobro smršavio pa mi to nije trebalo. No zato mi se sad apetit vraća. Nakon mnogo godina bez ikakve grižnje savjesti jedem tople sendviče i ostalu hranu koju sam se sustezao jesti. Okus i miris nisam izgubio u koroni, no budući da sam do prije dvije godine bio strastveni pušač, već sam prije imao problema s time.
Kakva su vaša iskustva s hrvatskim zdravstvom, odnosno s liječenjem u dubrovačkoj bolnici?
Sve je bilo dobro. Zadivljen sam osobljem koje se mora presvlačiti svaki put kad ulazi u neku sobu, a to traje, jer im treba dosta dok obuku te skafandere. Fascinantno je kako je to sve organizirano jer dosad takav režim nije postojao. Inače, već sam jednom bio u zaraznoj bolnici, kada sam se 2009. godine vraćao iz Koreje pa su sumnjali da imam svinjsku gripu. Tada nije bila pandemija i bio je normalan režim, a ovo je sad posebno. Što se tiče lijekova, to su sve stari, opće dostupni i jeftini lijekovi poput deksametazona, a od antibiotika sumamed. Samo liječenje nije ni skupo, no bitno je dozirati i pogoditi mjeru za svakog pacijenta.
Prošlog tjedna vidjeli smo prvu epizodu vaše nove serije “What’s up America”, prve koju ste radili virtualno. Kako je izgledalo samo snimanje, kako ste sve organizirali?
U početku je bilo dosta zebnje, mislio sam da to neće funkcionirati. Jedna naša ekipa morala je biti u Americi, a nismo mogli poslati ljude odavde koji ne znaju Ameriku ili nisu baš nedavno bili i nisu upoznati s propisima. Imali smo sreću da nam je pomogla Ella Miše, naša glumica koja je radila niz poslova u Americi. S njom je bio i snimatelj Zoran Drakulić, koji se preselio u Ameriku i vrlo je profesionalan. Oni su po napucima kolegice Sandre Basso iz produkcijske kuće Kombinat i mene kontaktirali ljude i tražili priče. Naravno, veza nam je bila naše veleposlanstvo. Veleposlanik nam je našao jednog demokrata i jednog republikanca. Pomogao je i moj veliki prijatelj Ivica Puljić, koji je bio dopisnik Glasa Amerike, a sada je dopisnik Al Jazeere. On mi je našao nekoliko ljudi poput našeg doktora Stevena Pavleticha, koji radi u Institutu za zdravlje koji ima budžet od 40 milijardi dolara. On je govorio o tome je li američka medicina najbolja ili najgora na svijetu. Druga je zanimljiva priča s jednim psihijatrom koji je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini radio kao plastični kirurg i nagledao se svega. Onda je poželio u Americi doktorirati psihijatriju, da bi nakon fizičkih trauma liječio psihičke. Zanimljiva je njegova analiza. Američko društvo je društvo individualaca, a u Sarajevu, odakle je on, svatko svakome viri kroz prozor. Sada, u trenucima velikih kriza, Amerikanci to puno teže podnose jer nemaju oslonac obitelji i prijatelja. Zato imaju puno suicidalnih misli. U Sarajevu ljude emotivno pogađa smrt susjeda, dok su Amerikancima mrtvi susjedi samo broj. Preko Zvonka Mihanovića, našeg slikara iz Splita koji je prodao sliku obitelji Forbes, došli smo i do njih. Preko glazbenika s kojima je nastupala Ella došli smo i do Woodyja Allena. On je lani dao samo jedan intervju, a nama ga je dao telefonski, jer ne izlazi iz svog doma budući da je u rizičnoj skupini.
I što vam je rekao Woody Allen?
Woody nije dramatizirao ovu situaciju oko podjele Amerike, rekao je da je uvijek bilo razdoblja u kojima su se izmjenjivali sukobi i mir te da je ovo opet jedno takvo razdoblje. Na tome je Amerika i sazdana. Bio je melankoličan, ali takav je uvijek. Umro mu je prijatelj koji je s njim svirao u hotelu u New Yorku pa je i zbog toga bio tužan. Imali smo zanimljive stvari s američkim milijunašima. Intervjuirali smo nekoliko njih. Jedan je crnac koji je htio postati milijunaš u 25. godini, i postao je. Radio je od 12. godine sto poslova i posrećilo mu se s nekretninama. Sad ima 28 godina, živi sa suprugom i troši 25 dolara mjesečno. Rekao sam mu: “Ma koga vi folirate?” A on mi je objasnio da ima sedam kuća, od kojih šest iznajmljuje, a iznajmio je i polovicu sedme. Sve režije plaćaju mu podstanari, a višak ima za vrtlara. Na kraju je i od garaže napravio stan pa tu ima dva studenta, a vozi Ford Focus iz 2009. I uza sve to radi kao “secret shopper”, odnosno tajni kupac. Dakle, u ime agencije koja prati kontrolu kvalitete ode u restoran, najede se, agenciji opiše uslugu, oni mu vrate novac i još daju honorar. Inače puno radno vrijeme radi u poreznom uredu. Imamo i čovjeka koji je predsjednik patriotske udruge milijunaša Amerike. To su stotine milijunaša koji su se okupili da plasiraju zakon o povećanju poreza najbogatijima. Dakle, zagovaraju povećanje poreza sami sebi i ulaganje tog dijela poreza u znanost i obrazovanje. Treći milijunaš shvatio je da mu u tvrtki rade nezadovoljni ljudi. Recimo, njegova tajnica ima plaću 35 tisuća dolara godišnje i mora raditi noćne poslove pa dolazi pospana na posao. Onda je on svim svojim radnicima kojima je plaća manja od 70 tisuća dolara godišnje podigao plaće na 70 tisuća. Zanimljivo je da je onda i svoju plaću od milijun i sto tisuća godišnje također smanjio na 70 tisuća. Svi radnici podigli su standard, a u znak zahvalnosti kupili su mu automobil Tesla S, o kojem je maštao. Sada su mu, u vrijeme korone, ponudili da smanje svoje plaće kako tvrtka ne bi bila ugrožena. Pitao sam ga je li on onda komunist, međutim on je samo jedan poseban tip. Inače, snimali smo sve prije izbora pa je bio rizik što će izbori pokazati. Nevjerojatno je da su svi naši sugovornici prognozirali da će pobijediti Biden, da Trump to neće tako lako pustiti i da će možda izvesti naoružane ljude. Jedina greška je da je u međuvremenu Musk postao najbogatiji čovjek na svijetu, a ne Jeff Bezos, koji je to bio u vrijeme snimanja emisije.
Što vi mislite o aktualnim događanjima u Americi? Jeste li očekivali da bi rulja mogla ući u Capitol i da senatori bježe pred njima?
Pa dobro, u Americi je jasno. Kada se prosvjeduje, dobije se krug za prosvjed. Ako izađete iz tog kruga, policajac vas može upozoriti ili uhititi. Ovi prosvjedi uopće nisu imali takav početak, da su omeđeni krugom. Kad god je tako, da nema kruga i da su prosvjedi spontani, onda je to vrlo nasilno. U normalnim prilikama kad netko provaljuje ili pljačka, oni pucaju u leđa. Ovdje to nije bio slučaj. Činjenica je da je Amerika nasilna zemlja. Najlakše je u krizi naći nekog da je kriv. U Americi je to manje, ali kad se duh pusti iz boce, onda je to neugodno.
Je li prema vašem mišljenju Trump najgori američki predsjednik u povijesti?
Jest, mada njegove namjere u smislu provjetravanja ekonomije nisu bile loše. On nije htio hraniti toliko neproduktivnih ljudi, nego da se novac zarađuje radom, a ne fondovima i žicanjem tuđeg novca. Onda bi velika skupina ljudi morala raditi dva posla da bi preživjela. Tu je ispao kontradiktoran, jer je i sam tako radio.
Zanimljivo je da Trump među hrvatskom desnicom ima dosta pristaša, a glavni im je argument taj da on jedini od svih američkih predsjednika u posljednjih 30 godina nije ratovao?
Dobro, da nije ratovao, to je istina, ali Hrvati desnije provenijencije prepoznali su napade na Trumpa od istog vokabulara i od istih krugova kojima su i oni napadnuti. Oni su se identificirali u protivnicima, a ne u filozofiji. Nije hrvatska desnica bliska Trumpovoj desnici, ali isti su im neprijatelji, poput Sorosa, udruga, LGBT populacije i drugih. Jedino pozitivno kod njega je zdrav razum kad je riječ o poslovanju – radiš pošteno, život posvetiš radu i što manje plaćaš poreze jer si taj koji ćeš uložiti novac bolje od države koja ne radi, spava i uvijek troši više nego što je potrebno, jer koliko god se država razvija, ona će tražiti regulaciju u svemu i svačemu. To je za naše poduzetnike glazba za uši, no to nije tako jednostavno. Znate što je još zanimljivo? Naša desnica evidentno ne voli Srbe. A tko ih još ne voli? Evidentno ih ne voli Biden. Tko je Srbima pružio šansu i prvi put doveo Srbina u Bijelu kuću? Trump! Pa zašto onda naši desničari vole Trumpa? Nije to tako jednostavno.
Bit će svakako zanimljivo pratiti vaš novi serijal, ali poznavajući vas, ne sumnjam da već imate nove projekte u rukavu?
Imam i natjecat ću se za serijal od šest emisija, ali ne smijem unaprijed reći o čemu se radi, mogu samo kazati da je riječ o europskom projektu.
Groan Milić je obična moralan nula koja ne smije imati niti sekunde mediskog prostora u Hrvatskoj. Kada je je ubijen Goran Lederer on je na YUTEL-u vodio dnevnik i mirno je bez iamlo empatije komentirao snimku njegove smrt sa riječima: Evo čovjek je snimo svoju smrt. I onda takav dobije posao na HRT-u a heroj Goran Lederer leži već 30 godina u hrvatskoj zemlji.