Nakon sat i pol razgovora, Bare se ispričao i rekao da mora požuriti jer će se zatvoriti pečenjarnica u kojoj kupuje hot-dog. Jednostavnost tog čovjeka teško se može usporediti s moćnim pjesmama koje stvara.
Svoju depresiju, tugu, tjeskobu i autodestrukciju preobrazio je u umjetnost. Nesretan je i sam, kaže, od prvih koraka. Kaže da otpočetka s njim nešto nije valjalo. Upravo je izdao odličan novi album „Nuspojave“. To je najbolji album koji je napravio, kaže u intervjuu u kojem nam je slikovito, otvoreno i bez suzdržavanja ispričao svoju životnu priču.
Pjesme na novom albumu dosta su mračne, depresivne.
Tako sam se osjećao posljednjih desetak godina, tako se osjećam i sada. Drugačije nisam mogao.
Zašto je naslov albuma “Nuspojave”?
Zato što je taj album nuspojava svega što se događalo meni i svega što se događa u svijetu.
Marama na glavi na naslovnici albuma čini vaš izgled patničkim...
Nije patnički, to je marama za turban. To je moje suosjećanje s narodima u Afganistanu i Iraku koje Amerikanci tlače.
Ne volite Amerikance?
Ne. Koja je razlika između talibana i nekog iz Mississippija? Isti je to vrag. Samo što ovaj ima punu kuću oružja, a ovaj drugi živi u planini. Ali bolesne misli su i jednom i drugom u glavi.
Je li vas iznenadilo što je Trump postao predsjednik Amerike?
Mogu ti reći da jest. Nakon Obame mislio sam da Amerika ide u boljem pravcu. Ali to je jedan korak naprijed, tri natrag. Trump je kao kec na desetku nakon Nixona. Tipični tupadžija.
Nixona je obilježila velika afera Watergate zbog koje je u konačnici i pao.
Kao da ih i Trump nema, samo su druga vremena. Tolike nekretnine, toliko bogatstvo. Još mu je Rusija plaćala predsjedničke izbore. Pa hoće graditi ogradu prema Meksiku i takve gluposti. Taj republikanski štih, kao i kod Nixona, to mi se ne sviđa. Zapravo, nije Trump kreten, on je jednostavno takav čovjek.
Cijeli svijet, ne samo Amerika s Trumpom, ide u smjeru redikulizacije.
Normalno, zato što Amerika sve vodi. I zato što globalizacija nije globalizacija, nego farbanje svijeta američkim bojama. Evo, ja 80-ih godina nisam znao ni za jedan hollywoodski film, onog Ramba i Rockyja, ali mi smo tada znali sve europske glumice i sve europske režisere. Tako nas je učila štampa, kritičari. To su bila drugačija vremena. Podržavam da svatko ima svoj izbor. Ali netko treba usmjeriti mlade, ajde nemoj baš ovom cestom, idi radije onom...
Autor svih pjesama na albumu ste vi, osim one koju je napisala Lidija Bajuk. Ta jedina odudara jer ima malo “svjetla” u njoj.
Tu sam pjesmu već snimio 2000-ih, ali nije mi se svidjelo kako sam je obradio. Nisam bio zadovoljan, pa sam je ponovio na ovom albumu.
U pjesmama često spominjete tjeskobu. To je vaše prirodno stanje?
Patim od manične depresije, pijem lijekove. U pjesmama govorim onako kako mi jest. Dođem kući, napišem pjesmu. Nije da sam lud za tulumarenjem, ali dođu ljudi po mene, izađemo van. Što ću stalno u stanu sjediti, i onda u tim ludovanjima svašta mi se dogodi pa napišem pjesmu.
Posljednji put kad smo razgovarali, rekli ste da živite s cimerom.
Ne živim više.
Je li se financijska situacija popravila?
Nije to tada bilo zbog para. Nego zato što mene nitko neće u stanu kao podstanara. Svi misle da sam ja sumanuti luđak koji krši stanove. Onda bi cimer sve to odradio. Sad je bivšem gazdi žao što sam otišao. Da se on prevario, da nisam ja takav. Tipično...
Često se susrećete s predrasudama?
Kako ne. Evo sad kad sam u Utrini tražio novi stan, 16, pazi 16 stanova sam obišao, ali nitko me od stanodavaca nije htio. Kao sve je to u redu, oni znaju da sam ja dobar, ali eto, ne daju stan.
I tek 17. vam je iznajmio?
Ta žena, na svu sreću, nije znala ništa o meni. Vratila se iz Indije, stan prazan, bez one krame što se raspadne za tri dana, i ona mi je iznajmila. Nakon nekoliko mjeseci ona je shvatila tko sam ja, i to po onoj mojoj pjesmi što mi je upropastila život. Ta joj se jako sviđa.
“Teške boje”? Zašto vam je ta pjesma upropastila život?
Zato što je bilo previše svega. Znaš kad je nečega previše. Bio sam ja i prije popularan, ali ne da me djeca, bake, dede povlače za ruku. Dolazila mi djeca s mamama i tatama na koncerte, onda ja otpjevam jednu pjesmu, oni skakuću. Onda poslije te dođe neka mračna pjesma gdje se oni jadni izgube, bježe mami i tati. Onda ja izvedem neku pozu, pa se oni preplaše. Pa kako se ja vozim autobusima, jer mi je policija uzela vozačku dozvolu, to je bilo neizdrživo. Nisam ni u vlak mogao. Uvalja ti se neka bagra. Ma jao...
Mnogi uživaju u slavi.
Neka uživaju, nazdravljam im. Ja sam sačekao s albumom da ljudi zaborave “Teške boje”.
Ponosni ste na novi album?
Jesam, to mi je najbolji album koji sam napravio.
U nosećoj pjesmi “Ljubav krvari” dobar mi je sarkazam u stihu “ljubav krvari, ljubav bi ponovno bila s nama, ali problem je što nije zdravstveno osigurana... nesretni birokrata gura je od kata do kata”.
A vidiš, nekima se to ne sviđa. Smatraju da je banalno, ali kažu da, kad ja to otpjevam, onda izgubi banalnost.
Puno pjevate o ljubavi, a niste baš sretni u ljubavi?
Nije ljubav samo između žene i muškarca. To je zaljubljenost kad su muškarac i žena, to onda ne radi mozak, nego hormoni. Dobro, radi i mozak tu i tamo. Preživio sam dva braka i ne znam koliko veza. To je nešto drugo. Ali ljubav je nešto svemirsko, univerzalno. Ljubav prema travi, betonu, okolišu...
Ali u ljubavi prema ženama niste bili sretni.
Ako postoje prošli životi, izgleda da sam nešto gadno ženama napravio jer mi se tako vraća u ovom životu. Imao sam veze, bile su kakve su bile. Ni za jednu smrt, ni za jednu nesreću nisam bio kriv. Ne znam što se dogodi ženama kada su sa mnom. Neka autodestrukcija, nemam pojma. Kako drugačije objasniti dvije smrti.
U pjesmi „Ljubav krvari“ imate i stih koji kaže da ljubav krvari kao zlostavljana žena. Jeste li ovih dana pratili prosvjede u Zagrebu i Splitu, baš na temu konvencije za zaštitu žena od nasilja, jer neki smatraju da u njoj ima rodne ideologije?
Ma znam da tu podmeću jedni i drugi. Ionako će biti kako Europa kaže, a oni svi skupa samo blebeću i ljudima trgaju živce. E, sad što će netko morati još jedan WC napraviti za one što su i jedno i drugo, a što im ja mogu.
Zašto se Hrvati uvijek zapale za te svjetonazorske teme?
Zato što su Hrvati glupi. I ja sam Hrvat. Ma glup narod. Narod koji nije navikao da sam odlučuje. Nego uvijek neka dernjava i urlanje. Kao prije jedno 200 godine u počecima demokracije u Engleskoj. Previše se Crkva petlja. Crkva je od baroka nadalje trebala biti – ćao. Pa u 21. smo stoljeću.
Volimo i puno kukati.
Nisam vidio toliko pametnih ljudi, a u isto vrijeme glupih. Ponekad gledam Z1 ili Mrežu pa vidim kad se javljaju ti ljudi da izbace gorčinu iz sebe. Pa se Vicko javi, a oni krenu: Jao ovo, jao ono. Ta je emisija samo da bi se Hrvat žalio, vrištao, kukao. Onda ga Vicko odsiječe, kaže vaših 10 minuta je isteklo. Onda Hrvat vrišti: Znam ja čija je to emisija, tko to vodi. Sve Hrvati znaju.
Ima li nade za nas Hrvate?
Nema, nema. Znaš kad će biti nade? Kad se uvede kazna po džepu od jedno sto eura za sve one koji ne izlaze na izbore i ne glasaju.
Vi glasate redovito?
Sad ću početi u Zagrebu jer, možeš ti ovo vjerovati, ja sam rođen u Vinkovcima, a nema me na listi birača.
Možda su vas izbacili jer znaju da ne biste glasali za HDZ?
Ma tamo će HDZ pobjeđivati i kad HDZ-a ne bude. Hvala ti, dragi Bože, što više nisam u Vinkovcima. Što su ti ljudi meni radili! Ne daj Bože nikome.
HDZ-ovci ili?
Ma ne, svi u Vinkovcima. Ja sam za njih bio prokletinja, antikrist, đavo, Lucifer.
To je konzervativna, tradicionalna sredina?
Nije baš, nego se to odjednom prevrnulo.
Što im je smetalo, vaše pjesme, to što ste zaglibili u drogu?
Ma ne, to sam ja primijetio još 80-ih godina. Vinkovci su ti nešto slično Splitu. Čim netko malo digne glavu, odmah što si k.. ti, što misliš tko si ti. Rade Šerbedžija je iz Vinkovaca, tamo je išao u gimnaziju, roditelji mu tamo živjeli. Ali to nitko ne zna, grad ga se odrekao.
Je li vam to krivo, ipak je to vaš rodni grad?
Ne, taj rodni grad ja nikad nisam doživio kao rodni grad.
Ne patite na zavičajem, korijenima, podrijetlom?
Ne, jer tamo sam doživio trenutke koji te samo mogu baciti u bed.
Kad smo kod glasanja, kada smo posljednji put razgovarali, rekli ste da je Milanović upropastio SDP, da nije ništa radio i da je previše arogantan. Sad je Bernardić šef SDP-a.
On je kao mali Milanović, kao da ga je ovaj odgajao. Ta su dva bolida uništila SDP. A time i cijelu opoziciju.
Nije baš da ih se može usporediti, ali SDP bi prirodno trebao biti vaša lijeva opcija?
Ma SDP nije lijevo, niti ima veze s ljevicom. Ni oni sami više ne znaju što su.
Kako vam se čini premijer Plenković?
Kao premijer mi je sasvim okej.
Da?
Ozbiljno. Umjeren je i u Bruxellesu je naučio kako se političar treba vladati. Koliko god njegovi potezi bili nepopularni, a Bandićevi popularni, Bandić će uvijek biti seljak, a ovaj gospodin. Ne razumijem što je Bandić dao Zagrebu osim nekoliko fontana, ali dobro, takav je život.
Cijenite ljude koji su odmjereni?
Cijenim ljude koji znaju granicu, koji ne vrište, ne urlaju, ne nabacuju samo svoju volju. Ako smo demokracija, treba se poslušati svaki glas, kako u stranci tako i u životu. Ne razumijem da se ovi naši u Saboru toliko boje naroda. Kad narod krene prema Saboru, kad im dozlogrdi, a to će biti kad tad... A oni rade kordone da im se narod ne može približiti. Ali jednom će puknuti, samo neka se zajebavaju.
Živciraju vas političari?
Naravno, zato rijetko gledam televiziju jer mi isisaju svu energiju. Pa i ja sam postanem đavo, kao i oni. Pa im psujem, a to ne želim.
Zašto u pjesmama niste društveno angažiraniji?
Ne, to prepuštam narodu.
Prije tri i pol godine, kada smo radili intervju, predvidjeli ste pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović i propast SDP-a. Dobra prognoza.
To je svaki čovjek koji imalo prati, a tada sam pratio politiku, mogao zaključiti. Bio sam dobar prijatelj s Račanom i cijenio sam ga još u vrijeme Jugoslavije. Pazi, on je napravio junačko djelo kada su prvo slovenska, pa onda i hrvatska delegacija napustile Savez komunista Jugoslavije. Ipak su tamo sjedile mrcine koje su zapovijedale vojskom i milicijom. Ali je onda Račan, jadan i naivan, mislio da će to sve proći bez krvi. Vjerovao je da JNA neće napraviti što je napravila, pa je dao oružje. A to je puno koštalo Hrvatsku.
Pjevali ste u kampanji SDP-a i kada ga je preuzeo Milanović.
Ma ja sam odmah shvatio o kakvom se čovjeku radi. Pokojni Dino Dvornik i ja pjevali smo za njega, a kad sam ugledao Milanovića, ja sam vidio kroz njega. Kad ti vidiš kroz čovjeka, kad čovjek nema nikakve karizme u sebi. Kad sam prvi put čuo za njega, mislio sam, odlično, čovjek je iz Zagreba, urban. Ali ispostavilo se da nije.
Baš tako negativan dojam vam je ostavio? Mnogi izuzetno cijene Milanovića.
Neka im ga. Ali ne možeš biti socijaldemokrat i tako se ponašati. Tako se ponašaju nacionalsocijalisti. Njegovi govori, to je užasno. Što je blebetao. Nakon četiri godine od onog vitkog mladića postao je mrmot od sto kila.
Pa svi se udebljaju nakon mandata, ne samo on.
Nekoliko sam puta u restoranima sretao zagrebačke političare. Valjda su bili pijani, našmrkani. Inače, čuo sam da je kokain jako popularan u Saboru. To je bila takva dernjava, psovanje, takav vokabular kao u WC-u u zatvoru. Možeš misliti kada sam se ja zaprepastio i pomislio: Majko mila, i takvi ljude vode ovaj grad.
Spomenuli ste Dinu Dvornika, bili ste prijatelji?
Prijatelji, što bi se reklo, po maliganima. Po glupostima. Eto. Dobar je on bio. Bio je perfekcionist, nešto slično meni. Dino kao Dino. Deset je godina prošlo otkako je umro, kao dao je jučer bilo. Žao mi je što ga nema više. Zavidio sam mu što je umro tako blago, bez patnje, u snu.
Rekli ste da patite od manične depresije i da godinama uzimate ozbiljne lijekove. Kako se nosite s bolešću?
Odlučio sam malo zapeti, izdati dva tri albuma. I poslije otići na jednu dulju pauzu. Otarasiti se posla i onda se skinuti s lijekova.
Mislite da to možete?
Naravno, samo mi treba vremena. Već sam se jednom skinuo s lijekova, ali trebalo mi je još godinu dana mira. Ali onda su mi se dogodile „Teške boje“, koje su me bacile u još veću depru. To objašnjava sve. Želim se osloboditi lijekova jer vidim da mi već počinju škoditi. Neću da odem s ovog svijeta ovisan o lijekovima.
Koliko se dugo borite s depresijom?
Od 1985. do 1999. bio sam na heroinu. Od ‘99. do danas sam na prokletinjama (lijekovima, nap. a.).
Je li depresija posljedica heroina?
A jest... Ma da, dao Bog svima da se osjećaju kao na heroinu, ali ne dao Bog da budu ovisnici.
Tako je dobar osjećaj?
Prerano sam se navukao na dop, imao sam samo 19 godina. Ja mladost nisam proživio, moja mladost ne postoji. Bio sam na ulici, cijeli život sam proveo na ulici. Non-stop. I kao dijete. Sam na ulici, lunjao... Majka mi je bila čistačica u školi, a otac pružni radnik. Radili su i svaku kunu čuvali za kuću koju su gradili. Djeca trebaju kontrolu i disciplinu, djeca to i hoće.
Prilazi mu petogodišnjak sa sličicama nogometaša za Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji.
– Pa ti imaš bolji album od mene. Zavidim ti.
Ovaj ti je iz Manchestera, ovaj je desno krilo Chelseaja. To su ti sve majstori svog zanata. Vidi ovoga, ružan k’o lopov, ali super igra.
– Imam ja duplića – kaže mali.
– Aj mi daj jedan. Imam i ja nešto za tebe. Neka ti mama čuva, a kad porasteš, neka ti mama da. Možda će jednog dana i vrijediti nešto – odgovara Bare i izvlači svoju fotku za osobnu i daje dječaku.
– Evo, ponesi majci – kaže.
Kada smo posljednji put radili intervju, rekli ste da ćete uskoro umrijeti, a ne samo da ste živi nego ste i napravili novi album.
Nekad je meni bilo nezamislivo da ću doživjeti 45 godina, a kamoli 53. Ono što sam ja stavio u sebe ubilo bi ergelu, a ne jednog konja.
Očito ste izdržljivi...
Triput su me oživljavali u Zagrebu, u Vinkovcima isto tako.
Niste mogli više?
To je depresija. Probudiš se, ako si uopće spavao, otvoriš oči i nema toga zašto bi živio. Ni sin, ni neka žena, ni majka, ni otac. Ništa te ne može dići iz kreveta. Nijedna točka za koju bi se uhvatio i zbog koje bi ustao. To sam preživljavao, ni sam ne znam kako.
Smrti se ne bojite?
Smrt je dio života kao i rođenje. Nema tu teške filozofije.
Napatili ste se u životu. To je neka patnička karma, tako vam je bilo suđeno?
Kad sam bio klinac, činilo mi se da je bolje umrijeti mlad, a ne da postanem neki stari prdonja. A kad proživiš pola stoljeća, nije to više tako.
Ljudi se tako grčevito bore da žive, a netko sam ide u smrt?
To su borci, to je u redu. I ljudima koji vjeruju u Boga zavidim. Svakome tko vjeruje u nešto, kome je život prekrasan, ja zavidim na tom osjećaju... Kod mene od prvog dana nije išlo, nešto nije valjalo sa mnom.
Prekida nas bračni par koji se želi fotografirati s Barom, on pristaje.
Vidite kako vas ljudi vole.
To je lijepo, da. Ali kad te starica zgrabi za ruku na benzinskoj pumpi i vrišti – evo ga, ajde, idemo se slikati. To sam svaki dan po deset puta doživljavao.
Evo, za sebe kažete da vas nije išlo od malih nogu. Todorić je, na primjer, izuzetno dobro živio i sad mu se dogodio krah.
Mislim da je njemu njegova ekipa sve naštelala. Odnosno, njegova ekipa u dosluhu s Vladom. Naše je društvo narušeno po svim slojevima, svi viču: Ah, ti političari. A uopće ne gledaju sebe kako se ponašaju i ponašaju li se uopće. Ti imaš najprije glasati, pa tek onda imaš pravo vikati, kukati i žaliti se.
Razumijete ljude koji svjesno odaberu ne imati djecu?
Da, nisu svi ljudi za djecu. Ima ljudi koji unište djecu, dok ima onih koji su za to rođeni.
Imate puno prijatelja?
Da, i time se ponosim. To su ljudi koji rade u firmama, jedan je sada dobio otkaz i srčani udar. Ja sam među ljudima, ne družim se s idiotima koji pjevaju. Nisu mi zanimljivi, lažu, tko zna čime se bave. Kad vidiš tipa da svake dvije godine mijenja novi auto, onda znaš da je neka igra u pitanju.
Ne patite za materijalnim stvarima?
Ne, ma koji će mi...
Nikad mi neće biti jasno zašto bi mišljenje pjevača, glumaca i sličnih zabavljača, (danas poznatih i kao umjetnika?!) o bilo čemu bilo uopće relevantno?! Kao npr. Madonna, Bare, Meryl Streep... ne kužim?! Imaju oni kao neki uvid u "tajne svemira" i "nepogrešivo mišljenje" o svemu?! Još Baru i mogu skužit, ne doživljava čovjek sebe kao prosvjetitelja, samo ima mišljenje (kakvo? s obzirom na broj sprženih moždanih stanica) kao i svaki prosječan čovjek, ali ne kužim novinara koji ga pita za mišljenje kao da je relevantno...