Stručni žiri Večernjakove ruže nije dugo razmišljao treba li u kategoriji TV emisija godine nominirati i magazin Nove TV «Provjereno». Novinarska ekipa (Maja Medaković, Ema Branica, Ivan Čorkalo i Mato Barišić) mnogima omiljene emisije, predvođena urednicom i voditeljicom Ivanom Paradžiković, otkriva kako i nakon deset godina postojanja i dalje uspijeva predano raditi svoj posao.
Ivana, u prosincu ste primili Mirovnu nagradu za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava «Krunoslav Sukić» za profesionalno i ljudsko zalaganje za socijalnu pravdu, solidarnost, ljudska prava i demokratske standarde. Zauzima li ta nagrada neko posebno mjesto u vašoj karijeri?
To je bio jedan od onih dana koji ću pamtiti cijeli život. Bila sam sretna, a kada sam čula proglašenje drugih laureata, preplavio me osjećaj ponosa i zahvalnosti. Ljudi poput Zdravka Marjanovića, mirovnog aktivista koji je također nagrađen, jedan je od onih kakvima se divim. Taj je čovjek 1992. u Srbiji pokrenuo niz antiratnih i mirovnih aktivnosti, a potom i prešao granicu kako bi pomagao Vukovaru, Iloku i Osijeku. Pričamo o 1992. godini, Srbinu koji je pomagao Hrvatima, i to je za mene pravo herojstvo. Ponukalo me da tu svoju nagradu posvetim Aleksandri Zec, djevojčici čija me sudbina duboko potresla jer me strašno podsjetila na vlastitu. Bila sam njezinih godina kada su mog tatu odveli i mučili, kada smo na kraju, na dan pada Vukovara, i mi protjerani iz svoga doma. Ipak, ja sam imala sreće. Moja se obitelj spasila. Osjećam to svojim poslanjem, posvetiti svoje djelovanje promicanju mira, pogotovo u vremenu u kojem se opet priča o oružju i ratu. To je jedino čega se plašim u životu.
Majo, mnogi pamte vašu priču o samohranom ocu Matiji Basarcu i njegovu 15-godišnjem sinu koja je rasplakala cijelu Hrvatsku. Za tu priču nagrađeni ste nagradom Hrvatskog novinarskog društva «Marija Jurić Zagorka». Jeste li ostali u kontaktu s tom obitelji?
S Milanom i Matijom i dalje se povremeno čujem, iako su od emitiranja njihove priče prošle već dvije godine. Pretresemo sve novosti, kako je u školi, na poslu, puno se šalimo i smijemo. Njihov su život nabolje preokrenuli svi oni koji su prije dvije godine reagirali, uplatili barem deset kuna. Sretna sam što radim ono što volim i imam posao koji može ukazati na nepravdu, biti okidač, pokrenuti ljude. Još kada se dogodi ovakav rezultat, osjećaj je neopisiv.
Ema, usprkos prijetnjama vašem životu s kojima ste se susretali zbog priča koje radite, hrabro koračate dalje. Što vas tjera naprijed?
Koliko god prijetnje bile neugodne, one su na neki način i znak da dobro radite svoj posao, da ste otkrili baš ono što netko želi sakriti. Iz tjedna u tjedan zapravo živim priče koje radim i kad krenem kopati, nema stajanja. Kada pojedinci skupe dovoljno hrabrosti i povjerenja da nam se obrate i progovore o nepravdi koja se u pravilu tiče cijelog našeg društva, onda ne mogu biti ravnodušna i to "samo odraditi". Tada osjećam dužnost potegnuti i otvoriti pitanja podastrta dokazima kako bi se nepravda ispravila.
Ivane, ekipi «Provjerenog» pridružili ste se u travnju 2016. godine. Nakon gotovo godinu dana, kako biste opisali vaš tim?
Mogu samo reći da se iznimno divim cijeloj ekipi. Kao čovjek koji je cijeli život proveo u vijestima, nisam ni mogao zamisliti koliko je rad u «Provjerenom» zahtjevan. Ekipa ovaj posao radi već deset godina, a na njima se ne zamjećuje nikakav zamor, zasićenje - svi žive za svoju priču, za emisiju da bude što bolja, a vjerujem da to i gledatelji vide. Nitko ne zna koliko to žrtve zahtijeva, ali oni zaista žive za ono što naprave i to ne doživljavaju kao posao nego kao poziv. Još me više oduševljava to što su svi redom iskreni i zabavni pa čovjek ide na posao s guštom. Iako ovaj posao radim već 14 godina, profesionalno sam, u nešto manje od godinu dana, puno naučio od njih - kako se drukčije pristupa pričama, kako komunicirati s ljudima, kako imati bolji izražaj, kako steći moć uvjeravanja i nastupa te još puno toga.
Mato, kako uspijevate doprijeti do ljudi, nagovoriti ih da vam «pred kamerama» otkriju svoju sudbinu?
Nakon toliko emisija gledateljima smo postali ekipa kojoj vjeruju, koja pričama pristupa ozbiljno i ustraje u pronalasku odgovora. Naravno da nije jednostavno "ogoliti se" pred cijelom zemljom. I upravo je to ono neprocjenjivo. Povjerenje koje smo stekli kod građana da ćemo svoj novinarski posao obaviti najbolje, objektivno i savjesno najvažniji je i najveći uspjeh koji smo stekli.
Što bi ekipi «Provjerenog» značila nagrada Večernjakova ruža?
Svaku je nagradu lijepo primiti, ali ova je posebno važna zato što dolazi upravo od onih zbog kojih mi radimo ovaj posao, od naših gledatelja.
Tko će od vas doći na dodjelu u HNK?
Taj je datum odavno zabilježen u našim kalendarima, ne bismo to ni za što propustili. Dakle, dolazimo svi.
>>Nebojša Taraba: Ruža je najstarija i najuglednija naša televizijska nagrada
>> Stigao je i taj trenutak, otvaramo glasovanje za Večernjakovu ružu
Lajkam Provjereno!